Kamberović: Odustajanje od zajedničkog života ne nudi dobru budućnost nikome u BiH

U Bosni i Hercegovini je 25. novembar Dan državnosti; praznik koji se obilježava samo u entitetu Federacija BiH, dok je u entitetu Republika Srpska ‘običan’ radni dan.

Povijest nam kazuje da na ovim prostorima imamo toliko toga zajedničkog, kaže Husnija Kamberović, historičar sa Univerziteta u Sarajevu (FENA/Amer Kajmović)

Bosna i Hercegovina u petak obilježava 25. novembar kao dan svoje državnosti, no taj se praznik i ove godine obilježava samo u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine, dok je u entitetu Republika Srpska “običan” radni dan, jer tamo ne priznaju historijski kontinuitet bosanskohercegovačke države.

Dan državnosti obilježava se u znak sjećanja na odluke koje je 25. novembra 1943. godine donijelo Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBIH) i rezoluciju kojom je to tijelo potvrdilo da će Bosna i Hercegovina postati ravnopravnom federalnom jedinicom-državom u sastavu nove Jugoslavije.

U rezoluciji koja je tad usvojena piše i rečenica da narodi koji žive u Bosni i Hercegovini “hoće da njihova zemlja – koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska; nego i srpska, i muslimanska i hrvatska – bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata”.

Skoro 80 godina kasnije zemlja se suočava s teškom krizom: među najsiromašnijim je zemljama Evrope, opterećena je ratnom prošlošću iz devedsetih godina prošlog stoljeća, pod konstantnim je prijetnjama Milorada Dodika da će RS proglasiti samostalnost… Zbog neprekidnog ugrožavanja krhkog mira, broj stanovnika u zemlji spao je daleko ispod 3,5 miliona.

“Posve je suludo insistirati na daljim podjelama u vrijeme kada se svijet ujedinjuje i traga za zajedničkim vrijednostima“, kaže u intervjuu za Al Jazeeru Husnija Kamberović, historičar sa Univerziteta u Sarajevu, i dodaje: “A povijest nam kazuje da na ovim prostorima imamo toliko toga zajedničkog.“

  • Bosna i Hercegovina je u novijoj historiji prošla ozbiljnu transformaciju u smislu njenog suvereniteta: od djelovanja u centralističkoj kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) do međunarodno priznate države od početka 90-ih. Ali, i dalje izmiče unutarnji konsenzus. Da li je možda razlog to što vodeće parlamentarne političke stranke u Bosni i Hercegovini sve vrijeme djeluju isključivo na vjersko-nacionalnoj razini? 

– Bosna i Hercegovina je tokom 20 stoljeća promijenila pet različitih državnopravnih okvira: u okviru Austro-Ugarske monarhije je imala status corpus separatum, u međuratnoj Jugoslaviji i NDH [Nezavisna država Hrvatska] bila je podijeljena, u socijalističkoj Jugoslaviji je imala status republike, ravnopravno s ostalim članicama federacije, i, konačno, postoji kao neovisna država poslije 1992. godine. Jedino je u razdoblju socijalizma, mada uz postojanje određenih unutarnjih problema,  djelovala kao funkcionalna cjelina. Pokazalo se da dominantna usmjerenost političkih elita na ostvarenje zasebnih etnonacionalne interese nije proporcionalna interesima Bosne i Hercegovine kao cjeline.

Krajem socijalizma, kada su nadvladali uski etnonacionalni interesi, uz to potaknuti pritiscima izvan bosanskohercegovačkih granica, Bosna i Hercegovina je ušla u probleme. Zbog toga vjerujem da je po budućnost Bosne i Hercegovine kao države pogubno insistiranje na zasebnim etnonacionanim politikama, koje uz to nemaju jednak odnos prema državi. Time ne želim reći da se bilo ko treba odricati svog nacionalnog identiteta, nego mislim da akcenat u političkm djelovanju treba staviti na državni okvir, unutar kojeg treba tražiti prostor za afirmaciju i očuvanju nacionalnih identiteta. Iskustvo je pokazalo kako etnonacionalne vladajuće elite, koje vode suprotstavljene nacionalne politike, ne mogu postići konsenzus oko budućnosti države Bosne i Hercegovine.

  • Raznolik etnički sastav često se spominje kao prednost Bosne i Hercegovine u modernom svijetu, pa ipak kao da to niko ne čuje unutar zemlji. Čini li se i Vama ta priča kao utopijski narativ? Šta u tom smislu pokazuje prošlost? 

– Toliko često naglašavana etnička izmiješanost stanovništva nije nikakva spacifičnost u modernom svijetu, u kojem je sve manje čistih nacionalnih država. Ali, u Bosni i Hercegovini kao da se dešava ono što je Amin Maluf opisivao u svojoj knjizi Brodolom civilizacija, govoreći o nestanku njegovog Levanta: “Svjetla Levanta su se pogasila. Zatim su se tmine razastrle planetom“. Taj čudni svijet Bosne i Hercegovine, kojega poznaje naša povijest, u kojem su ljudi različitih vjeroispovijesti živjeli bez ikakvih međusobnih granica, kao da se sve češće dovodi u pitanje.  Znamo da je to posljedica strašnih razaranja i zločina tokom ratova 1990-ih, ali sam siguran da odustajanje od zajedničkog života ne nudi dobru budućnost nikome u Bosni i Hercegovini.

Svijet se nalazi također na prekretnici, pa bismo i mi ovdje morali shvatiti da je posve suludo insistirati na daljim podjelama u vrijeme kada se svijet ujedinjuje i traga za zajedničkim vrijednostima. I mi bismo morali ići u tom pravcu i tragati za našim zajedničkim vrijednostima. A povijest nam kazuje da na ovim prostorima imamo toliko toga zajedničkog.

  • Zašto se u Bosna i Hercegovina odjednom odustalo od ZAVNOBIH-a? Postoji čuvena rečenica sa tog zasjedanja 25. novembra 1943. u Mrkonjić Gradu da ‘Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već zbratimljena zajednica, u kojoj svi imaju jednaka prava’. Vodeće parlamentarne stranke u BiH – Stranka demokratske akcije (SDA), Savez nezavisnih socijaldemoktata (SNSD) i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) Bosne i Hercegovine danas vode politiku etničkog ekskluziviteta po određenim regijama. 

– Nisu svi, ili nisu svi otvoreno, odustali od ZAVNOBiH-a. Možemo prepoznati da ima političih pokreta koji se formalno zalažu za vrijednost ZAVNOBiH-a, a u suštini rade protiv tih vrijednosti. Mislim da nikada ne treba smetnuti s uma to da je ZAVNOBiH garantirao teritorijalnu cjelovitost Bosne i Hercegovine i ravnopravnost njenih naroda te da se ta dva principa, na kojima je Bosna i Hercegovina funkcionirala skoro pola stoljeća, moraju oživjeti, ali i promatrati kao nerazdvojni paket. To nije moguće dokle god dominantne etnonacionalne stranke kroje budućnost, jer one po svom karakteru vode računa više o etničkim nego o državnim interesima, pa čak partijske interese (“Partija ti je sve dala“) stavljaju i iznad etničkih. Određeni pomaci postoje, ali zabrinjava to što se posljednjih godina te promjene odvijaju nagore a ne nabolje.

  • U posljednjih nekoliko slučajeva političke partije koje se smatraju probosanske, demokratske, iznenađujuće nisu bile na liniji zapadne politike, što je bila praksa dosad. Naprimjer, ambasador Bosne i Hercegovine pri Ujedinjenim narodima Sven Alkalaj bio je suzdržan kod UN-ove osude ugrožavanja ljudskih prava u Iranu, što je odluka koju je ambasador prebacio na ministricu vanjskih poslova Biseru Turković. Ima li Bosna i Hercegovina alternativu Washingtonu i Briselu. 

– Pitanje je šta su to probosanske političke stranke, jer tu vidimo da se to svodi gotovo isključivo na etničke stranke koje samo uzurpiraju pojam “probosanski“. Bosna i Hercegovina svoju budućnost mora graditi u Evropi i tom putu nema alternative. Naravno, moramo tragati za prijateljima diljem svijeta, moramo znati cijeniti one koji su nam 1990-ih (“kada nam je bilo najteže“) pomagali, ali ne smijemo zbog toga ostati zarobljeni u prijateljstvima iz 1990-ih. Kada je riječ o konkretnim primjerima koje navodite, naravno da treba biti svjestan toga da smo mi mala zemlja, da nismo kreatori svjetskih odluka, ali i da kao mali moramo pokazati na kojoj smo strani. A izbor mora ovisiti o civilizacijskim vrijednostima koje pojedine strane promoviraju.

  • Od početka ruske agresije na Ukrajinu 24. februara govori se da se Ukrajini brani međunarodno-pravni poredak. Nije li slično i s Bosnom i Hercegovinom? Čini se da u Bosni i Hercegovini katkad eksperimentira i međunarodna zajednica?

– Mi nemamo nikakve šanse ukoliko bismo se konfrontirali s međunarodnom zajednicom, iako znamo da je teško razumjeti šta je to politika međunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini. Često ovih mjeseci čujemo tu usporedbu odnosa međunarodne zajednice prema Ukrajini (koju međunarodna zajednica obilato podržava) i odnosa prema Bosni i Hercegovini tokom 1990-ih (koju je međunarodna zajednica podržavala samo toliko da je održi na površini), ali to nam neće puno pomoći u budućnosti.

Ono što ja vidim kao problem Bosne i Hercegovine u odnosima prema međunorodnoj zajednici je nedostatak inicijativa sa naše strane. Moramo prihvatiti činjenicu da ne žele svi iz međunarodne zajednice dobro Bosni i Hercegovini, ali morali bismo naše prijatelje uvjeriti u ispravnost naših stavova i vratiti međusobno povjerenje. Nije to jednostavno, zato što su naše elite proteklih godina postale nekredibilne u međunarodnoj zajednici i malo ko im vjeruje.

Izvor: Al Jazeera