Tepavčević: Unutar Rusije trenutno ne postoji politička snaga koja bi mogla zaustaviti rat

Nalazimo se u piku velike transformacije svjetskog poretka, ističe naučna saradnica na Institutu za napredne studije Koszeg u Mađarskoj.

Da je u pitanju destruktivnost samo samog Putina, do invazije u Ukrajini ne bi ni došlo, bar ne u ovakvim razmjerama, smatra Sanja Tepavčević (Ustupljeno Al Jazeeri)

Doktor Sanja Tepavčević je politologinja s višegodišnjim iskustvom i naučna saradnica na Institutu za napredne studije Koszeg (iASK) u Mađarskoj. Profesionalna zvanja stekla je na Moskovskom državnom univerzitetu Lomonosov, te na Centralnom evropskom univerzitetu u Budimpešti. Autorica je više naučnih članaka, analiza i izvještaja i učesnica brojnih međunarodnih konferencija, a njena istraživačka ekspertiza, između ostalog, obuhvata međunarodne odnose, rusku unutrašnju i vanjsku politika, odnose Rusije prema Evropskoj uniji i Balkanu, vanjsku i ekonomsku politiku bivših jugoslovenskih država i zemalja Višegradske grupe, energetiku, direktne strane investicije te migracije.

  • Kako iz ugla politologinje komentirate rat u Ukrajini?

Ako o ratu u Ukrajini govorimo u okviru konflikta u Donbasu, koji traje od kraja 2013. godine, onda je njegov intenzitet bio sporadičan i imao je utjecaj prvenstveno na stanovnike Donbasa – regiona Donjecka i Luganska, i njima susjednih oblasti/regiona Ukrajine i Rusije. Dok je ovakav rat vođen prvenstveno između pripadnika regionalnih struktura vlasti i njihovih saveznika u političkim strukturama u Kijevu i Moskvi, i uz, sada očigledno neuspješne, pokušaje posredništva od strane Evropske unije i u znatno manjoj mjeri Sjedinjenih Američkih Država, lokalni stanovnici su napuštali ratom zahvaćene regione Ukrajine, tražeći sigurnost kako u mirnijim oblastima Ukrajine, tako i u Rusiji, i u zemljama Evropske unije.

Eskalacija ovog rata, koja je počela invazijom vojske Rusije 24. februara 2022. predstavlja najveću humanitarnu i socioekonomsku katastrofu u Evropi od Drugog Svjetskog rata, brojčano više nego dva puta veću od katastrofe slične prirode, koja se odvijala na tlu bivše Jugoslavije 1990-tih. Iako je zbog velike i ubrzane dinamike migracija unutar Ukrajine i Rusije, kao i emigracija iz ove obje države izazvanih ratom teško odrediti konkretan broj raseljenih lica, agregacija informacija iz raznih izvora sugerira da je Ukrajinu u posljednjih osam mjeseci napustilo oko šest miliona osoba, dok je Rusiju za isti period napustilo također oko šest miliona osoba, uključujući i posljednji masovni bijeg od mobilizacije, koji je dosegnuo oko sedamsto hiljada osoba. Također, međunarodne organizacije govore o oko dva miliona osoba raseljenih unutar Ukrajine, dok ovakvi podaci nedostaju iz Rusije zbog nemogućnosti dostupa objektivnim statističkim istraživanjima uzrokovanih intenzivnim političkim, ideološkim i socijalnim represijama. Ove ogromne migracije, čiji tokovi su iz Ukrajine uglavnom usmjereni ka Evropskoj uniji, a iz Rusije većinom u Gruziju, Armeniju, Kazahstan, Ujedinjene Arapske Emirate (većinom Dubai), i čak Srbiju – dakle u zemlje za koje državljanima Rusije nije potrebna viza, a i u manjoj mjeri u zemlje Evropske unije, duboko utječu na ekonomsku i političku situaciju u više navedenim zemljama kroz rast cijena prvenstveno na nekretnine, a zatim i inflaciju.

  • Kako će se rat u Ukrajini odraziti na svjetski poredak?

Budući da su Ukrajina i Rusija najveći globalni izvoznici žitarica, a i do ove invazije su bili među značajnijim trgovačkim putevima, sadašnji rat je, kao dodatak pandemiji COVID-19, poremetio jedva obnovljene lance trgovine u cijeloj Evropi i Aziji. Ovi ekonomsko-sigurnosni faktori su, uz već pandemijom narušeni svjetski poredak, doprinijeli daljnjem urušavanju poretka, koji je u svijetu nastao završetkom Hladnoga rata i raspadom Socijalističkog bloka. Uz to, sankcije Evropske unije, Sjedinjenih Američkih Država i još nekih zemalja Evrope, koje nišu članice Evropske unije, na uvoz energenata iz Rusije, kojima se preko 40 posto Unije snabdijevalo za proizvodnju i kućanstva, doprinijele su rapidnom globalnom rastu cijena na prehrambene proizvode, tehniku, i na same energente. Diverzije plinovoda Sjeverni tok 1 i 2 su označile konačan kraj svjetskog poretka stvorenog poslije raspada Socijalističkog bloka. Vidimo da je jedna od raketa pala na pogranično naselje u Poljskoj – članici Evropske unije i još važnije u ovom kontekstu, članici Sjevernoatlantskog saveza (NATO) i ubila dvije osobe. Kao što je poznato, napad na jednu od NATO članica povlači mobilizaciju cijele alijanse. Kakve će biti dalje odluke NATO ostaje da vidimo u narednom periodu.

Stoga, nalazimo se u piku velike transformacije svjetskog poretka. Trenutne političke tendencije sugeriraju ne samo postojanje dvije velike i, u političkom i ekonomskom aspektu, suprotne sile – Sjedinjene Američke Države i Kinu – ili demokracije s liberalnim modelom ekonomije, i autokracije s državnim kapitalizmom, nego i neravnu polarizaciju oko ovih dvaju sila. U toj polarizaciji Evropska unija i Rusija za sada zauzimaju dvojake uloge: s jedne strane one predstavljaju sekundarne sile unutar novonastajućeg zapadnog i istočnog bloka na takozvanom Globalnom Sjeveru, a s druge strane, one pokušavaju voditi međunarodne politike neovisne o Sjedinjenim Američkim Državama i Kini. Zbog sada svima očigledne opadajuće vojne, i dugoročno očigledne relativno slabe ekonomske sile, Rusija kao država ima puno manje izglede za vođenje neovisne međunarodne politike o Kini, i čak o Iranu, nego Evropska unija o Sjedinjenim Američkim Državama.

  • Ko može zaustaviti destruktivnog Vladimira Putina u političkom i internacionalnom smislu?

Da je u pitanju destruktivnost samo samog Putina, do invazije u Ukrajini ne bi ni došlo, bar ne u ovakvim razmjerama. Većina ljudi koji se nalaze u političkom vrhu u Rusiji su dugoročno korumpirani, i upravo takav vrh ima kontrolu nad osnovnim izvoznim sektorom ekonomije Rusije – energentima, i nad armijom, a što je najvažnije i jednako najopasnije – kontrolu nad atomskim oružjem. Zbog toga, nažalost, unutar Rusije trenutno ne postoji politička snaga koja bi mogla zaustaviti rat i njegove posljedice: svi utjecajni politički oponenti Putinovog režima su ili ubijeni, ili zatvoreni, ili protjerani iz zemlje u posljednjih deset godina.

Internacionalno postoji više važnih aktera, svaki od kojih na neki način može utjecati na Kremlj u zaustavljanju rata. To su jednako politički i ekonomski akteri iz Sjedinjenih Američkih Država, Kine, Evropske unije, Indije, Irana, Arapskih Emirata, i djelomično Sjeverne i Južne Afrike. Jedan od moguće bitnih aktera mogu biti i utjecajni odbjegli oponenti režima Putina, ali je objedinjavanje snaga dijaspore pod velikim pitanjem zbog jednake ‘atomizacije’ društva koja je evidentna u samoj Rusiji.  Upravo sada, ishod krize svjetskog poretka ovisi ne samo o potezima svakog od ovih aktera, nego o ukupnom rezultatu svih tih poteza. Ogromno je i otvoreno pitanje za svijet, u kojoj mjeri će svi ti mnogobrojni akteri htjeti i uspjeti harmonizirati svoja dejstva u smjeru de-eskalacije. Takva harmonizacija bi također, mogla doprinijeti možda najvažnijem faktoru – degradaciji zajedničkih interesa unutar političkog vrha Rusije, što je jedini sada mogući put za promjenu političkog režima u Rusiji.

  • Kako gledate na trenutnu rusku vanjsku politiku, kolika je njena moć u svijetu? 

Kratak odgovor na ovo pitanje je – pesimistično. Sva dejstva glavnih aktera vanjske politike Rusije u zadnjih nekoliko godina ukazuju samo na nerazumijevanje kompleksnosti i stvarnog balansa snaga na međunarodnoj areni, ali i unutar država koje nastupaju kao važni međunarodni akteri. Uz jasan negativan fokus na borbu protiv hegemonije Sjedinjenih Američkih Država (koja je u vidljivom opadanju bar zadnje desetljeće) i to, navodno, u susjednoj Ukrajini i Evropskoj uniji (koja je u raznim vrstama borbe za reforme, ako ne i za opstanak), i nedovoljnog fokusa na prirodu snage i moći Kine, kao i na primjer Rusiji susjednog Kazahstana. Skupina koja dejstvuje na političkom vrhu Rusije je do te mjere izgubila uvid u realnost, da nije sagledala niti realnu slabost svoje vojske, koja je gotovo svakom građaninu Rusije bila vidljiva godinama. Jedino što je ostalo kao realan adut i relativna snaga za sadašnji politički vrh Rusije su energenti i nuklearno oružje, zapravo ucjena njihovog direktnog korištenja.

  • Koliko su učinkovite sankcije Zapada prema Rusiji i kakav je odnos zvanične Moskve prema zvaničnom Briselu?

Nedavno je jedan od prominentnih ekonomista Rusije, Ruben Enikolopov rekao da bez slobodnog tržišta u uvjetima sankcija ekonomija Rusije bi se do sad već uveliko srušila. Ali pošto je tržišna, ona se adaptirala. Ipak, pogotovo ako se, prema Putinu ‘djelomična’ mobilizacija nastavi, a sankcije povećaju, ni tržišna ekonomija neće biti u stanju izdržati pritiske sankcija. Ono što se već dešava i šta će se u dogledno vrijeme nastaviti je pojednostavljivanje proizvodnje tehnologija, pošto je glavni ekonomski i razvojni problem Rusije nedostatak svojih modernih tehnologija – svih posljednjih 30 godina, one su bile uvožene.

Što se odnosa zvanične Moskve prema Briselu tiče, visoki diplomatski krugovi u Rusiji već dugo, bar retorički, tretiraju Evropsku uniju kao mlađeg partnera Sjedinjenih Američkih Država. Kada govore o Sjedinjenim Američkim Državama i Evropskoj uniji, obično koriste objedinjujuću frazu “naši zapadni partneri”. Međutim, do sadašnje eskalacije, Rusija se pomno pridržavala bilateralnih odnosa s članicama Evropske unije, da čak i sada s nekima od njih podržava bliže kontakte, kao na primjer s Mađarskom, dok s drugima diplomatske veze su bile ne više nego formalne, ali bez sadržaja, kao na primjer s Poljskom.

  • Kako komentirate sadašnju situaciju na tržištu energenata?

Ukratko, kratkoročno, energente uvožene ranije iz Rusije, pa i iz Ukrajine (na primjer za Moldaviju) će teško biti zamijeniti, tim više po relativno prihvatljivim cijenama za Evropsku uniju. Dugoročno, bez ruskih energenata, Evropska unija neće samo morati naći zamjenu energentima iz Rusije, nego će ta zamjena – poželjno na obnovljive izvore energije – zahtijevati potpunu rekonstrukciju industrija, privrede, i samim tim infrastrukture i načina života.

  • Ima li Evropa zamjenu za ruski gas?

Ima, ali prvo, ta zamjena je znatno skuplja, i drugo, znatno kompleksnija za dostavu. Zbog toga je potrebna više pomenuta gotovo kompletna restrukturizacija.

  • Koliko je trenutno jak ruski utjecaj na Balkanu?

Kao što sam pokazivala u mnogim svojim radovima, današnji utjecaj Rusije na Balkanu proizilazi iz uloge koju je Rusija imala u zaustavljanju konflikta u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, a također na Kosovu. To je jedan vojno-sigurnosni faktor. Drugi je energetsko-ekonomski faktor: investicije ruskih energetskih (u Srbiji i Bosni i Hercegovini) i metalurških (u Crnoj Gori) kompanija su imale kratkoročno pozitivan utjecaj na kreditni rejting Bosne i Hercegovine, i na relativnu stabilizaciju prethodnim ratovima razrušenih ekonomija. Dugoročno, iste te investicije su se pokazale kao ekološki opasne (u Bosanskom Brodu i Slavonskom Brodu), kao i neprofitabilne (KAP u Crnoj Gori).

S invazijom Rusije u Ukrajini mnogi balkanski političari – prvi Aleksandar Vučić – i stanovništvo su izgubili iluziju Rusije kao zaštitnika i ‘borca za prava ugnjetenih Zapadom’, koju su gajili više od dvije decenije. Ipak, u Srbiji, kao i u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, gdje sada, koliko mogu primijetiti, ljudi razumiju da imaju malo izbora (ako ga i imaju ikako), neki bi, ako bi ih pitali za izbor kojem bi se bloku priključili ako bi morali, još uvijek prije izabrali Rusiju, nego Sjedinjene Američke Države. Upravo percepcija bliske veze Evropske unije sa Sjedinjenim Američkim Državama je osnovni, ako ne i jedini značajan izvor sumnje u stabilnost i korist Evropske unije za Balkan. Ove sumnje su poduprte i iskustvom evropskog članstva Hrvatske, u kojoj su naivna očekivanja mnogih od evropskog članstva bila da će ono riješiti bar većinu problema. Stoga, iako značajno oslabljen dejstvima ruskih ekonomskih aktera i političkog rukovodstva, politički utjecaj Rusije na Balkanu po inerciji i dalje postoji, pitanje je još koliko dugo i u kojem obliku.

  • Ko su, prema Vašem mišljenju, ruski saveznici na Balkanu i mogu li dugoročno opstati u regiji?

Teško je nazvati ‘saveznikom’ Rusije bilo koju političku ili ekonomsku struju na Balkanu, jer savezništvo ipak podrazumijeva partnerstvo, dakle bar prividnu jednakost. Zato bih prije govorila o političkim akterima na Balkanu spremnim uskladiti svoje interese s Kremljom, kao i s drugim objektivno utjecajnijim međunarodnim akterima. Dakle, među takvima, koji su pokušavali kroz prizmu bliskih odnosa s Kremljom održavati svoj status legitimnih političkih lidera su najviše Milorad Dodik, pa onda Aleksandar Vučić. Ako Vučić može opstati još neko vrijeme, to sigurno nije zbog njegovog usklađivanja interesa s interesima Rusije, već, upravo suprotno, zbog njegove sposobnosti balansiranja interesa i s Evropskom unijom, i s Kinom, i sa Sjedinjenim Američkim Državama, kao i do sada.

U tom kontekstu i u sadašnjoj situaciji, Dodik ostaje oslabljen slabljenjem utjecaja Putina na međunarodnoj areni, i padom percepcije Rusije kao vojne sile. Koliko dugo, pri sadašnjim okolnostima, će se moći održati i adaptirati njegove, u Bosni i Hercegovini, duboko ukorijenjene neformalne institucije i grupacije, je, naravno, važno i zanimljivo pitanje. Teško je davati prognoze, ali sudeći pri trenutnim tendencijama na frontu u Ukrajini, tim strukturama pod Dodikovom kontrolom kao i njemu nije ostalo još mnogo vremena. Još važnije i teže pitanje je, hoće li i oni, kao sada Putin i ljudi unutar njegovog režima, svojim padom pokušati povući za sobom u propast i Bosnu i Hercegovinu ili čak cijelu regiju.

  • Kada bi se mogli očekivati mirovni pregovori između Rusije i Ukrajine, i koja bi zemlja mogla biti ključna za posredovanje i zbog čega?

S padom rakete u Poljsku nisam sigurna da se mogu očekivati bilo kakvi mirovni pregovori. Osim toga, ako se zaustavi rat, i Putin i njegov režim gube sve adute za ostanak na vlasti, a gubljenje vlasti za njih znači otvaranje mogućnosti za odgovaranje pred sudom.

  • Kakva su Vaša predviđanja i koji su sljedeći izazovi za Zapadni Balkan?

Hitni izazov u sigurnosnom smislu je izbor jasne strategije. Neutralitet bi pomogao kada bi Balkan predstavljao neku vrstu unije/saveza balkanskih država, bar kao što je, na primjer Višegradska skupina. Takav savez bi lakše postao i dio Evropske unije, te i evropskih sigurnosnih struktura. Rješavanje tog izazova bi u mnogome pomoglo rješavanju drugih izazova.

Izvor: Al Jazeera