Džihić: Vučić minira plan Pariza i Berlina, Kurti ‘izdao’ Amerikance

Odlukom premijera Kosova Albina Kurtija o registarskim tablicama i povlačenjem predstavnika Srba iz institucija Kosova, iza čega očigledno stoji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, ni Srbija ni Kosovo nisu u dobitnoj situaciji, kaže u intervjuu za Al Jazeeru Vedran Džihić, viši istraživač na austrijskom Institutu za međunarodnu politiku i predavač na Fakultetu političkih nauka u Beču.

Prema njegovom mišljenju, Kurti je htio pokazati političku jačinu, ali je napravio pogrešnu kalkulaciju, ne poslušavši američke saveznike, dok se, s druge strane, postavlja pitanje šta je sada sljedeći korak Vučića, jer situacija nakon ovoga može eskalirati.

Također smatra da tim potezom predsjednik Srbije možda pokušava minirati francusko-njemački prijedlog, jer mu on u ovom momentu ne odgovara, ali na taj način nastavlja svoju decenijsku “šizofrenu” političku igru paljenja požara, a zatim predstavljanja kao mirotvorca.

S Džihićem smo razgovarali i o tome kakva je vanjskopolitička pozicija Srbije trenutno i zašto se Kurti plaši “bosnizacije” Kosova.

• Kako tumačite to što premijer Kosova nije poslušao američke saveznike da se preregistracija vozila na Kosovu odgodi za još deset mjesec? 

– Mislim da je eskalacijom ove krize i od Srbije i od Kosova napravljena situacija koja je izgledala kao “lose-lose” situacija. Kada se jedna strana pokušava pomjeriti taktički naprijed, onda iza toga treba stajati jasna strategija i da se vodi nekim dobitkom. U ovom slučaju je Vučić odlučio da eskalira iz različitih razloga, a Kurti je propustio priliku da osigura 100-postotnu podršku SAD-a i evropskih saveznika. Ako pogledamo politiku Kosova od 2008. godine, od nezavisnosti, imali smo jednu konstantu, to je bila nedvosmislena podrška Amerike – i za nezavisnost Kosova, i za politiku koju vodi.

U ovom slučaju je Kurti ovim insistiranjem – naravno, to je insistiranje na principu suvereniteta, teritorijalnog integriteta i reciprociteta – očigledno određene krugove u State Departmentu i Americi previše iritirao, a zadnje izjave Dereka Cholleta su upućivale na to da Amerika baš nije zadovoljna politikom Kurtija. To je nagovijestio i Ramush Haradinaj, koji je blizak američkoj administraciji i koji je uvijek bio “američki čovjek”.

Mislim da je Kurti napravio pogrešnu kalkulaciju. Htio je demonstrirati da je jak na unutrašnjopolitičkom i nacionalnom planu, a pošto on, za razliku od Vučića, ima opoziciju, izgubio je glasove na lokalnim izborima i nije baš u najboljoj poziciju, jednostavno je htio pokazati da je jak. Ta kalkulacija nije bila dobra, morao je napraviti korak nazad.

I sada je pitanje koji je to sljedeći korak Vučića, koji u ovoj situaciji može, barem retorički, za sebe i za javnost u Srbiji tvrditi da je pobijedio i da je na neki način napravio dovoljno velik pritisak na Kurtija da je će ovaj morati popustiti. Također, ne smijemo zapostaviti kao važnu dimenziju to što ovdje imamo dva “jaka” političara u smislu da su i Vučić i Kurti sujetni te se ovdje radi o nekoj dimenziji lične konkurencije između njih dvojice. U ovom slučaju Vučić će biti taj koji je uspio malo nadmudriti Kurtija.

• U  medijima i od zvaničnika sve više čujemo o francusko-njemačkom prijedlogu. Kako komentirate ovaj prijedlog, kao i njegovo poređenje s ‘modelom dvije Njemačke’?

– Taj prijedlog je napravljen na osnovu tog modela dvije Njemačke, gdje smo historijski imali dvije nepomirljive pozicije i gdje se na neki način pokušao naći kompromis po kojem mogu živjeti i jedna i druga strana. Na tom tragu je napisan i ovaj prijedlog Pariza i Berlina, u kojem je sasvim jasno da se polazi od toga da je Kosovo nezavisna država, suverena država s teritorijalnim integritetom, i da dvije suverene države Kosovo i Srbija moraju naći neki modus vivendi i prestati, prije svega što se tiče srpske strane, s raznim retoričkim vratolomijama koje traju jako dugo.

Ono što smo vidjeli, a možda je to razlog za ovu Vučićevu eskalaciju, jeste da očigledno taj prijedlog njemu ne dolazi u pravom momentu i nije nešto što mu je “sjelo”. Čini mi se da on pokušava i svjesno minirati tu inicijativu, a to vidimo jasnije i glasnije od novog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića, koji je de facto rekao da se prijedlog kosi s nacionalnim interesima Srbije. A to je, kao što piše u Ustavu Srbije, da se sačuva Kosovo, što je, naravno, iracionalno, nemoguće i ne postoji nikakva šansa da se Kosovo ikad vrati u teritorijalni sastav Srbije, ali još uvijek postoji kao politika nacionalnih interesa.

Tako da mislim da će plan u ovoj fazi ostati jedno vrijeme na stolu, ne vjerujem da će se brzo ići u neko pregovaranje, možda će se ići u neki revidirani plan. Ali ono što je veoma očigledno i važno jeste da Pariz i Berlin i neki drugi, kao što je Velika Britanija, polaze od toga da se Srbija mora opredijeliti u pogledu vanjske politike, to je jedna priča. S druge strane, druga priča je jednostavno da na kraju puta Srbija mora potpisati neki sveobuhvatni sporazum da bi se evropski put i Srbije i Kosova mogao nastaviti barem ako ne u dobrosusjedskim odnosima, onda u dobrotrepećim odnosima, da jedno trpi drugo i da mu ne baca kamenje na put.

• Da li i povlačenje Srba iz institucija na Kosovu znači da je Vučić zapravo odbio francusko-njemački prijedlog?

– Povlačenje iz institucija je od 2008. godine, odnosno od [Briselskog] sporazuma 2013. godine, najradikalniji korak koji je Beograd napravio. Naravno, Vučić se tu pokušava ograditi i kaže da je to volja srpskog naroda na Kosovu, ali sasvim je jasno da je, prije svega, to njegova volja. Međutim, nije jasno šta je to plan B, poslije plana A, šta je sada sljedeći korak nakon što su se povukli iz institucija. Činjenica je da su srpski predstavnici dugo vremena bili u institucijama, čime su, na neki način, potvrdili i suverenitet tih institucija, a sada se Vučić povlači i situacija se radikalizira.

Sada postoje dvije interpretacije – jedna je da je to taktički korak da bi se plan Pariza i Berlina srušio, da bi se izvršio pritisak na Kurtija, da bi se ova odluka oko registarskih tablica odložila, pa da onda, poslije nekog većeg pritiska na Kosovo, Vučić donese slavodobitnu odluku da se predstavnici Srba vraćaju u institucije i da će započeti neka nova vrsta dijaloga.

Drugo, možda je tu kao neka opcija B da se iza vrata pokuša otvoriti ona debata koja je utihnula 2018. godine, o teritorijalnoj podjeli, to nismo u zadnje vrijeme čuli, ali to ne vidim kao opciju koju bi Kosovo moglo prihvatiti, pogotovo ne Kurti. Mislim da je to više strateška igra, ali veoma opasna, jer naravno riskirate kada se jednom povučete da albanski predstavnici preuzmu te funkcije, da donose odluke u sudu u vezi nekih krivičnih postupaka, pa se to može protumačiti kao odluke Albanaca protiv Srba – u svemu tome se nalazi jako puno eskalirajućeg potencijala.

Znamo da Vučić već deceniju i više to radi, njegova politička igra je paljenje požara, kao neki piroman, a onda se pojavljuje kao neko ko to gasi, prikazuje se kao mirotvorac. To vidimo i u njegovim retoričkim figurama. To vidimo i zadnjih dana, veoma prijeteća retorika, dizanje borbene spremnosti, a onda u isto vrijeme zalaganje za mir i stabilnost, neka vrsta šizofrene političke pozicije, koja je očito namijenjena za unutrašnju političku scenu u Srbiji.

• Vučić je ranije rekao da je prijedlog u suštini o tome da Srbija ne blokira put Kosova u međunarodne institucije u zamjenu za brzo članstvo u Evropskoj uniji. Međutim, Rusija i Kina u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda mogu spriječiti da Kosovo postane članica UN-a. Također, u kontekstu toga, kako komentirate Vučićev nedavni sastanak s kineskim i ruskim ambasadorom u Srbiji? On je, naravno, razgovarao kasnije i s američkim ambasadorom u Beogradu, ali imaju li ti susreti značaja i koja je njihova poruka?

– To je standardna Vučićeva pozicija, on uvijek pokušava razgovarati sa svima i sjedi na pet stolica istovremeno. Međutim, to mu je jako otežano poslije rata u Ukrajini. To je onda intenzivirao s Kinom i svaki put kada se desi neka eskalacija situacije prvo priča s patrijarhom [Srpske pravoslavne crkve – SPC] Porfirijem, pa onda s kineskim i ruskim ambasadorom, pa onda kasnije sa zapadnim ambasadorima. To nije strateški ništa novo, ali momenat je sada drugačiji.

Mislim da je Vučiću najvažnije da sačuva vlast i da u svakom slučaju ne riješi, barem u ovom momentu, finalno pitanje Kosova, pošto svako rješavanje finalnog pitanja Kosova ne odgovara njemu i njegovoj strategiji dizanja tenzija i podizanja kosovskog pitanja. Isto tako, nisam ubijeđen da on u ovom momentu zaista želi i integracije u EU, on se uvijek retorički zalaže za to, ali uvijek povlači toliko koraka da to jednostavno nije realna strategija. Osim toga, dok god imamo situaciju da Srbija nije uvela sankcije protiv Rusije, a to jeste zajednička pozicija vanjske politike EU-a, sasvim je jasno da tu nekog posebnog napretka prema evropskim integracijama neće biti.

Tako da koliko god to paradoksalno zvučalo, ovo znači nastavak statusa quo, vječita igra sa zatezanjem krize i popuštanjem krize, predstavljanjem samog sebe kao nacionalnog junaka, pa onda i nekog velikog i iskusnog diplomate – to je Vučić toliko dobro uigrao, kao kada 20 godina igrate isti komad, pa onda ustanete u šest ujutro i automatski igrate tu predstavu. To on perfektno radi. Mislim da je njemu najvažnija strateška odluka održavanje statusa quo i kupovina vremena, pošto možda čak i očekuje da će doći do nekog raspleta rata u Ukrajini, da će se možda kockice drugačije posložiti. Tako da je to neka taktika.

S druge strane, pošto nezavisnost Kosova ne može prodati politički, niti je pritisak Zapada dovoljno veliki da bi on to uradio, onda su mu potrebni Kina i Rusija za podršku u Vijeću sigurnosti UN-a. S Kinom su sada najbolji mogući odnosi, vidimo neke nove kineske projekte, kao što je situacija u Novom Sadu oko mosta. Vidimo da on čini sve da Kinezima nigdje ništa ne smeta i da bude s Kinom što bliži, da bi možda kompenzirao gubitak Rusije, jer mu Vladimir Putin ne može više pomoći kao što mu je nakad pomagao. To je ta neka igra.

I, naravno, važno je reći da je u Srbiji kobna ta situacija da nema unutrašnjeg dijaloga, koji bi mogao i trebao biti plurarniji, po pitanju Kosova, nema konkretnih prijedloga i široke javne debate, tu dominira samo Vučić. Na strani Kosova imamo daleko plurarniju političku scenu, imamo opoziciju, imamo političke stranke koje su sposobne kritizirati Kurtija…. Onda je autokratskom lideru lakše da povlači poteze nego Kurtiju, koji to mora pravdati pred javnim mnijenjem, koje je mnogo oštrije nego u Srbiji, gdje su mediji pod kontrolom Vučića. Na Kosovu se svaki korak Kurtija stavlja na vagu i analizira.

• S druge strane, Kurti je rekao da se plaši ‘bosnizacije’ Kosova u slučaju formiranje zajednice opština sa srpskom većinom, misleći tu na bh. entitet Republiku Srpsku.

– To je ta klopka. Da ima više strategije u Kurtijevom pristupu, mislim da bi morao ponuditi mnogo konkretnije planove šta bi ta zajednica srpskih opština mogla značiti i da bi puno ofanzivnije morao napraviti korak prema srpskom stanovništvu. Ako ne srpskom stanovništvu na sjeveru [Kosova], koje je pod kontrolom Vučića, onda barem srpskom stanovništvu sa južne strane Ibra, gdje je situacija drugačija nego na sjeveru. Ovom politikom “‘nož na nož” se pozicija i ostataka Srba na jugu Kosova, kojih ima više nego na sjeveru, radikalizira. Tu mislim da bi od institucija Kosova morao biti neki konkretniji pristup ovom pitanju.

Strah je da ako bi zajednica srpskih opština bila formirana po uzoru na Bosnu i Hercegovinu – a naravno, ne može to biti potpuno isto – to bi bilo nešto što bi najedalo suverenitet Kosova. Imajući u vidu da su predstavnici Srba učestvovali u institucijama Kosova, da je policija bila integrirana u kosovsku policiju, da je sudstvo bilo integrirano, mislim da je to bio pravi put, ali da se mnogo ranije i mnogo ofanzivnije trebalo krenuti s preciziranjem toga šta zajednica srpskih opština znači u domenu kulture, zdravstva, obrazovanja, jezika i slično te da je to trebalo na neki način forsirati na nivou pregovora posredstvom EU-a.

S tim da ne smijemo zaboraviti da je Vučić u zadnjih deset godina koristio svaku priliku da se kune u dijalog a da istovremeno radi sve da naraušva dijalog, pošto sa srpske strane nije došlo ništa korisno po tom pitanju, nije bilo prijedloga, uvijek su bili izbori, pa se nije ništa događalo, pa je opet bilo formiranje vlade, pa onda i kada se formira vlast nema ništa konkretno. To je cinična i maliciozna politika Beograda, koji onda optužuje vlasti Kosova da oni nisu imali konkretne prijedloge, što, barem što se tiče zajednice srpskih opština, naravno, stoji. Postoji odluka Ustavnog suda Kosova koja je mjerodavna i iza koje se Kurti zaklanja, stoji iza nje. Tu bi trebalo doći do nekog unutrašnjeg procesa u okviru institucija Kosova, da se tu nešto odrmzne i pomjeri sa mrtve tačke.

• Spomenuli ste da se Srbija nije uskladila s EU-om i uvela sankcije Rusiji, ali i blag stav Zapada prema Vučiću. U tom smislu, prošlo je devet mjeseci od početka ruske invazije na Ukrajinu. Koliko će Zapad takav neopredijeljeni stav Beograd tolerirati? 

– Iz ponašanja američke administracije, pa i [francuskog predsjednika] Emmanuela Macrona u Parizu, vidimo da je taj stav prema Srbiji još uvijek blag. Pitam se i iznenađen sam zašto i zbog čega američke administracije i cijeli Zapad već godinama toleriraju autoritarni kurs Vučića, zašto ne nalaze prave riječi kritike, zašto [predsjednica Evropske komisije] Ursula von der Leyen prije nekoliko sedmica opet nije našla prave riječi kritike za njegov unutrašnjopolitički kurs. Čini mi se da se ta njegova politika stabilokratije, iz meni nejasnih razloga, uvijek nastavlja i uvijek se nailazi na argument da je Srbija toliko važna, najveća zemlja u regiji, važna za stabilnost regije, važna kao ekonomski partner, važna zbog kosovskog pitanja, zbog Bosne i Hercegovine…

Da, naravno, Srbija je važna, a Vučić to jako dobro zna i koristi Zapad i ovu politiku da bi učvrstio svoju poziciju u Srbiji, dok mu Zapad gleda kroz prste po nekim pitanjima i još uvijek vjeruje da Vučić može nešto isporučiti. Da je on htio nešto isporučiti po pitanju Kosova, on bi to već isporučio. Mislim da smo već deset godina svjedoci jasnog trenda – po pitanju evropskih integracija nemamo napretka, po pitanju demokratizacije društva imamo jako nazadovanje. Srbija je, zajedno s Mađarskom, Brazilom i Turskom i još nekoliko zemalja, među deset država na svijetu gdje je autoritarizam najviše napredovao zadnjih godina. Imamo manjak prava i slobode medija.

S druge strane, možemo biti kritični prema Kurtiju i njegovoj ličnosti, ali imali smo demokratske izbore, imali smo promjenu režima, plurarniju političku scenu. Tako da postoji debalans i on se mora ispraviti, jer ovo može ići dovijeka, jer Vučić može narednih deset godina dizati tenzije, potpaljivati vatru, a onda glumiti vatrogasca… A konačnog rješenja neće biti.