Kada su i zašto Rusi dolazili na Balkan

Nakon ruske invazije na Ukrajinu uslijedile su migracije i Rusa i Ukrajinaca u Srbiju i Crnu Goru, no prisutnost pripadnika ruskog naroda na Balkanu traje duže od stoljeća.

Ekonomski utjecaj Rusije je bio najizraženiji u Crnoj Gori, zbog njene zavisnosti od turizma i geografskog položaja (Reuters)

Migracije između Balkana i Rusije su imale povremeno dvosmjeran karakter uslovljen geopolitičkim promjenama, ekonomijom i ratovima. Prije agresije Rusije na Ukrajinu, Rusi su bili izuzetno zastupljeni turisti na Zapadnom Balkanu, kupci nekretnina i investitori. Međutim, nakon početka rata u Ukrajini uslijedile su migracije i Rusa i Ukrajinaca koji, prije svega, Srbiju i Crnu Goru vide kao svoju privremenu ili trajnu destinaciju.

Ova događanja su podsjetila na masovne migracije iz Carske Rusije, odnosno iz Sovjetskog saveza nakon Oktobarske revolucije kada se na Balkan doseljavala elita i Kozaci kojima nije bilo mjesta u novom poretku.

U proljeće 1919. godine 60.000 ruskih izbjeglica doseljava se u Kraljevinu SHS kroz jadranske luke. Oni su bili izuzetno obrazovani pojedinci iz državne administracije, vojske, akademske zajednice koji su dali nemjerljiv doprinos razvoju zajedničke države južnih Slavena. Međutim, raskolom između Staljina i Tita njihov broj i uticaj se smanjuje, a okretanje Jugoslavije Zapadu sprečava formiranja jačeg sovjetskog uticaja kao u istočnoevropskim državama Varšavskog pakta. Međutim, to nije bila prva migracija Rusa u Srbiju i druge južnoslavenske zemlje.

Različiti povodi i potrebe migracije Rusa u Srbiju

“Prvi masovni dolazak Rusa u Srbiju zbio se u ljeto 1876. godine u toku priprema za prvi srpsko-osmanski rat. Te godine na poziv srpske vlade i kneza Milana Obrenovića u Srbiju je došlo gotovo 5.000 oficira i vojnika. Među oficirima bilo je istaknutih ličnosti ruske vojske među kojima su bili i generali Mihail Černajev i Semjon Novoselov, pukovnik Mihail Rajevski i drugi. General Černajev imenovan je za komandanta Moravskog ratišta, a general Novoselov za komandanta Ibarske vojske“, kaže Milovan Ćurčić, predsjednik Nacionalnog savjeta ruske nacionalne manjine u Republici Srbiji.

Kao i ‘90-ih godina prolog stoljeća, iz Rusije su i u 19. stoljeću dolazili dobrovoljci, medicinsko osoblje, oprema i druge vrste podrške.

“Uz dobrovoljce, koji su u Srbiju došli u organizaciji Sveslovenskog dobrovoljačkog pokreta, Rusko društvo Crvenog krsta poslalo je u Srbiju 95 ljekara, 111 bolničara, 60 dobrovoljnih medicinskih sestara i 128 tona bolničke opreme. Ovo je bila ogromna pomoć i podrška Kneževini Srbiji. Sve isto se ponavlja i u Balkanskim ratovima 1912. godine koje je vodila balkanska koalicija (Srbija, Crna Gora, Bugarska) protiv Osmanskog carstva. Ruski dobrovoljci zajedno sa srpskom i crnogorskom vojskom ratovali su protiv moćne turske carevine. Godine 1914. ponovo su ruski dobrovoljci u Srbiji, zajedno sa medicinskim osobljem i ogromnom  pomoći od strane ruske države u hrani, oružju, sanitetskom materijalu i drugo“, dodaje Ćurčić.

Kraj Prvog svjetskog rata i promjena vlasti u Rusiji promijenila je i strukturu migracija iz Rusije.

“Od 1918. do 1922. godine ruski emigrantski talas zapljusnuo je Balkan, a samim tim i novoosnovanu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Za neke je južnoslavenska Kraljevina bila tranzitni prostor za razvijene zapadnoevropske zemlje. Nekoliko desetina hiljada Rusa zadržalo se na Balkanu između dva svjetska rata, a najviše njih na prostoru današnje Srbije. Često se sa razlogom naglašava njihov doprinos na društveno-socijalni razvoj balkanskih naroda“, ističe Ćurčić.

Pored navedenog, u novije vrijeme dolazi i do uspostavljanja porodičnih odnosa čime je došlo do još intenzivnijeg približavanja.

“Neobična i nova migracija iz Sovjetskog saveza, odnosno iz Rusije dogodila se masovnije u posljednjim decenijama 20. i prvim 21. vijeka. Riječ je o dolasku ruske ženske populacije radi sklapanja brakova, pretežno u Srbiju. Ovaj migrantski talas doveo je do stvaranja većeg broja mješovitih porodica uz veliko odobravanje svih slojeva srpskog društva i institucija. Sve navedeno razvilo je svijest u srpskom društvu da je doseljavanje ruskih građana u Srbiju poželjno, ne ulazeći u uzroke njihove migracije“, smatra Ćurčić.

Problem integracije

Bez obzira na jako dobru saradnju Srbije i Rusije postoji veliki izazov kako novopridošlim Rusima osigurati kvalitetno školovanje i druge osnovne potrebe.

“Postavlja se jedno novo pitanje koje ‘visi u vazduhu’, a to je kako pomoći novopridošlim Rusima, odnosno ruskoj djeci da se privremeno integrišu u školski sistem i da redovno prate nastavu na svom maternjem jeziku. Nacionalni savjet ruske nacionalne manjine nije finansijski pripremljen za ovakav slijed događaja, a kako vidim nije ni Ministarstvo prosvjete Republike Srbije. Ako znamo da je u toku popis stanovništva, a samim tim i ruske nacionalne manjine, u čemu je Nacionalni savijet u izvjesnoj mjeri angažovan, kao i izbori za nacionalne savjete, mogućnosti da se pomogne ruskoj djeci da se bezbolnije integrišu u srpski obrazovni sistem, sve je ograničeniji“, pojašnjava Ćurčić.

Svako miješanje naroda sa sobom donosi i razmjenu znanja, vještina i navika čime su najčešće obje strane na dobitku. Osim toga, ruska kultura, književnost, jezik i umjetnost imaju jak uticaj na južne Slavene o čemu svjedoče i mnogi rusizmi koji postali dio govornog, ali i službenog jezika.

Rusi i Ukrajinci imaju jak uticaj na ekonomiju Crne Gore

Od svih balkanskih država ekonomski uticaj Rusije je bio najizraženiji u Crnoj Gori zbog njene zavisnosti od turizma i geografskog položaja. Kneževina Crna Gora ima izuzetnu historiju odnosa sa Carskom Rusijom koja službeno započinje 1711. godine. Činjenica da je osoba nepoznatog porijekla, car Šćepan Mali vladao Crnom Gorom od 1767. do 1773. godine predstavljajući se kao ruski car Petar III Romanov pokazuje i koliko su povjerenje i očekivanja Crnogorci imali od Rusa. U procesu izgradnje države Crna Gora je imale veliku podršku Rusije, posebno kroz finansije, a njeni državnici su primali i penziju iz Rusije što pokazuje dubinu uticaja i ovisnosti Crne Gore od stranog faktora. Ruski uticaj je bio isprepleten sa interesima evropskih sila što se ponovilo nakon obnove nezavisnosti 2006. godine.

Kao posljedica ruske agresije na Ukrajinu i vojne mobilizacije, 13.500 ruskih državljana ima odobren privremeni ili stalni boravak u Crnoj Gori i 11.100 Ukrajinaca po osnovu privremene zaštite ili odobrenog boravka, pokazuju podaci Ministarstva unutrašnjih poslova. Njihovo prisustvo povećalo je priliv novca, ali generisalo poskupljenje nekretnina i kirija što je u ovom kriznom period otežalo život lokalnog stanovništva.

Udruženje “Car Nikolaj” i izdavačka kuća Pegaz iz Bijelog Polja su 2011. godine objavili knjigu Rusi u Crnoj Gori, koja dokumentira bogatu međusobnu historiju dva naroda.

Doseljavanje Rusa kroz jadranske luke

Rusi bilježe gotovo stoljeće svojeg postojanja i u Hrvatskoj: naseljavanjem, raseljavanjem, iseljavanjem, ženidbom ili udajom, školovanjem i zapošljavanjem, ukazuje dr. Filip Škiljan, autor knjige Tragovima ruskih emigranata u Hrvatskoj.

Prema njegovim riječima, “brojnost Rusa u Hrvatskoj nikada nije bila velika, ali je njihov značaj u gospodarstvu, znanosti, kulturi, obrazovanju i umjetnosti bio vrlo snažan“.

“Prvi su Rusi u Hrvatsku, odnosno Zagreb, stigli 1915. godine. Radilo se o zarobljenicima iz Prvog svjetskog rata. U Austro-Ugarskoj bilo je u posljednje dvije godine rata gotovo 1.000.000 ruskih ratnih zarobljenika, dok je u Njemačkoj bilo oko 900.000. Na području Kraljevine SHS broj ruskih zarobljenika iznosio je između 4.000 i 5.000. Prema odluci državnih vlasti od 18. veljače 1919. godine svi Rusi koji se nisu željeli vratiti u Rusiju, a nisu bili na državnom teretu, mogli su ostati u Kraljevini SHS”, navodi Škiljan.

U svojoj knjizi podsjeća na važnost ruskih emigranata u hrvatskoj historiji, na njihov doprinos u kulturi, umjetnosti, književnosti, nauci, ekonomiji, arhitekturi, slikarstvu, glumi, plesu i svim drugim granama i bilježi mjesta gdje su u Hrvatskoj djelovali Rusi i donosili napredak zajednici.

“Ukupan broj ruskih izbjeglica koji su pristigli na područje Kraljevine SHS između 1919. i 1923. godine iznosio je 1923. godine između 41.000 i 44.000. Međutim, odseljavanje iz Kraljevine SHS svelo je rusku emigrantsku grupu na oko 30.000 ljudi za deset godina. Ruski emigranti bili su po svojoj obrazovnoj strukturi iznimno školovani. Osim toga, karakterizirala ih je pripadnost urbanom tipu stanovništva. Kraljevina SHS je u vrijeme njihova dolaska bila zemlja agrarnog karaktera, kao i sve ostale balkanske zemlje, s vrlo malenim postotkom visoko obrazovanog stanovništva”, dodaje Škiljan.

Izvor: Agencije

Reklama