Akrap: Putinove prijetnje nuklearnim oružjem su poziv na pregovore
Nezadovoljan rezultatima rata i stanjem u zemlji, ruski predsjednik se okrenuo ‘nuklearnoj retorici’ kao vidu pritiska i stvaranju boljih pregovaračkih pozicija, kaže predsjednik Instituta za izučavanje hibridnih sukoba.
Čemu služe opetovane ruske prijetenje upotrebom nuklearnog oružja?, pitanje je koje se postavlja na svim meridijanima planete. Dok javnost zabrinuto prati ratna dešavanja na istoku Ukrajine, nije mali broj onih koji sa zebnjom posmatraju napredovanje ukrajinske vojske. Za to postoji nekoliko izuzetno jakih razloga, jer su, nakon nelegalne aneksije, četiri ukrajinske oblasti, odnosno velikog dijela istočne Ukrajine, pripojene Rusiji i stavljene pod njenu administrativnu, vojnu i jurisdikcionu upravu.
Zakoni Ruske Federacije kažu da se svaki napad na rusku teritoriju može, ako je to potrebno, braniti i upotrebom taktičkog i strateškog nuklearnog oružja. Američke sigurnosne procjene te izjave najviših dužnosnika naslućuju kako posjeduju informacije koje ukazuju kako ruski predsjednik Vladimir Putin razmatra upotrebu nuklearnog oružja. Tome u prilog svjedoči i posljednja izjava američkog predsjednika Joea Bidena, koji je ustvrdio kako se “Putin nije šalio“ kada je spominjao prijetnje nukelarnim oružjem.
Prijetnje s pokrićem ili samo ‘taktička igra’
Američki predsjednik je izjavio da ruske prijetnje upotrebom nuklearnog oružja u Ukrajni dovode svijet u opasnost od “apokalipse“, po prvi put od Kubanske raketne krize “Nismo se suočili s mogućnošću apokalipse od [bivšeg američkog predsjednika Johna F.] Kennedyja i Kubanske raketne krize 1962. godine”, rekao je on, uprkos činjenici da je sve donedavno njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan govorio kako nema jasnih naznaka da Rusija namjerava uportijebiti nukelarno oružje.
Kako onda shvatiti očigledni “propagandni rat“ u koji su obje strane ušle s velikim pologom? Da li su Putinove prijetnje nuklearnim oružjem stvarne i nalazi li se svijet pred mogućom “atomskom apokalipsom”, što sugerira američki predsjednik, ili su Putinove prijetnje samo “taktička igra“ čiji je cilj prisiljavanje Zapada da umanji ili obustavi u potpunosti podršku Ukrajni?
Problem je postao, samo naizgled, kompleksniji ruskom aneksijom dijelova ukrajinske državne teritorije i uspjesima ukrajnskih vojnih snaga posljednjih sedmica. Rusija vjerovatno neće poduzeti nikakve značajnije mjere, pod tim se misli velikog intenziteta, kako bi zaustavila napredovanje ukrajinskih snaga, kako mnogi misle.
Suočavamo se s tim problemom još od 2014.
Predsjednik Instituta za izučavanje hibridnih sukoba Gordan Akrap podsjeća da ova situacija nije uopće nova, objašnjavajući da su ukrajinske snage napadale rusku vojnu infrastrukturu na Krimu, koji je, od aneksije 2014. godine, dio Ruske Federacije i podliježe odbrambenim zakonima zemlje.
“To nije ništa novo da se suočavamo s tim problemom, zato jer su 2014. godine oni [Rusi] donijeli odluku da anektiraju Krim i proglasili su ga ruskim teritorijem. Međutim, Krim je, također, bio meta djelovanja s ciljem uništavanja i destabiliziranja kritičke infrastrukture, posebno one vojne, na Krimu, i to nekoliko puta. A to Rusi, opet, smatraju svojim teritorijem, pa nisu napravili neki značajniji iskorak u realizaciji svojih prijetnji. Odnosno, kada govorimo u ovim kontaktima, govorimo o rizicima i prijetnjama – rizik je ono što se može dogoditi, a prijetnja je ono što bi se izvjesno moglo dogoditi. Mislim da smo još uvijek na razini rizika po ruskoj upotrebi oružja za masovno uništenje“, kaže Akrap.
Akrap je ubijeđen kako je Putinova prava namjera korištenja prijetećeg vokabulara, u kojem se neprekidno apelira na mogućnost upotrebe nukelarnog oružja, zapravo nastojanje da sebi osigura što snažnije pregovaračke pozicije. Stanje na ratištu u Ukrajini, problemi s mobilizacijom i rastuće nezadovoljstvo ratom u samoj Rusiji stvari su s kojima se Putin mora nositi, a na koje nije računao kada je pravio planove za agresiju na Ukrajinu. Stoga su, najvjerovatnije, često spominjanje nuklearnog oružja, ili prijetnje daljom eskalacijom, način da se pažnja preusmjeri sa problema koje Rusija objektivno ima u ovom trenutku.
Generali se ne smjenjuju ako u ratu dobro ide
“Putin nikada nije eksplicitno rekao da će iskoristiti nuklearno oružje, nego, praktički, diže rizik na višu razinu i nadam se da koristi taj riječnik i ponašanje u svrhu podizanja uloga kad krenu pregovori. On očajnički treba pregovore, jer ima takvu situacjiu u državi. Posljednjih nekoliko dana odluke koje donosi, donosi ih zato što je nezadovoljan mobilizacijom i vojnim uspjesima.”
“Polako se vide signali da raste njegovo nepovjerenje u Ministarstvo obrane, bilo u [ministra obrane Sergeja] Šojgua ili u [Valerija] Gerasimova, načelnika Stožera [ruske vojske], jer on je u posljednjih pet mjeseci smijenio sedam ili osam general-pukovnika, koji su bili zapovjednici različitih vojnih oblasti… Sve su to očiti znaci da Rusiji ne ide dobro u ratu”, rekao je Akrap.
“To se ne radi u ratu, pogotovo ako vam dobro ide. Morao je promijeniti pravila mobilizacije, jer od očekivanih 300.000, vjerojatno nisu skupili ni 200.000 novaka. Sustav se nije pripremio na masovni egzodus izvan Rusije, ali i na namjerno preseljenje unutar Rusije, u cilju izbjegavanja mobilizacije. Pitanje je šta Putin misli o svojoj vojnoj strukturi. To što je on sada napravio i pripojio te četiri oblasti, i to u trenutku kada se to sve događa i što je važno reći – Rusija nije kontrilira sva četiri područja u apsolutnim granicama. Bili su dijelovi koje su kontrolirali Ukrajinci i tih će dijelova biti više.“
Ni saveznici Kina, Iran i Turska ne priznaju aneksiju
Evopska unija i NATO jasno su stavili Rusiji do znanja da neće priznati nelegalnu aneksiju četiri ukrajinske oblasti i da će ih nastaviti posmatrati kao teritorijalne i administrativne dijelove Ukrajine. Ono što bi Putinu dodatno moglo otežati manevarski prostor, pojašnjava Akrap, činjenica je da su i tri velika ruska saveznika – Kina, Iran i Turska – jasno stavili na znanje da ne priznaju aneksiju ukrajinskih teritorija i da ne prihvataju “zveckanje nuklearnim oružjem“ kao bilo kakav vid rata – stvarni, borbeni ili propagandni, kako se sada doima.
“Stav te tri zemlje mogao bi biti odlučujući u nekoj vrsti ‘tihog’ pritiska na Rusiju, jer Putinov režim ozbiljno računa da u narednih šest do sedam mjeseci plasira viškove svojih energenata na tržišta pomenutih zemalja. Ostanu li Kina, Turska i Iran ‘zatvoreni’ za ruske energente, Rusija se može suočiti s potpunim ekonomskim i vojnim slomom”, zaključio je Akrap.