Dženan Šahović: OHR gledam kao rezultat prokletstva dobrih namjera

Ne postoji put ka boljoj zajedničkoj budućnosti dokle god je cijeli politički sistem zasnovan na nacionalnom identitetu, kaže docent političkih nauka na Univerzitetu Umea.

Dr. Dženan Šahović je veliki dio karijere posvetio zaštiti protiv korištenja hemijskog, biološkog i nuklearnog oružja (Ustupljeno Al Jazeeri)

Dr. Dženan Šahović je docent političkih nauka na Univerzitetu Umea, Švedska. Doktorirao je na temu uloge institucije Ureda visokog predstavnika (OHR) u Bosni i Hercegovini, te objavljivao naučne radove o procesima izgradnje mira, rekonstrukciji kulturnog nasljeđa nakon rata, kao i o ulozi međunarodnih organizacija u mirovnim procesima. Veliki dio karijere posvetio je zaštiti protiv korištenja hemijskog, biološkog i nuklearnog oružja. Danas je direktor magistarskog programa o menadžmentu međunarodnih konflikta i kriza na Univerzitetu Umea.

  • Kako komentirate rusku agresiju na Ukrajinu i kako će se to odraziti na svjetski poredak?

– Od kraja hladnog rata do današnjih dana smo živjeli u svjetskom poretku gdje je vladao privremeni globalni mir. Naravno, bilo je i kriza i ratova. Svi balkanski ratovi 90-ih godina, napadi u Americi 11. septembra i borba protiv terorizma nakon toga, arapsko proljeće, Sirija, Irak i Afganistan, i tako dalje. Ipak, globalno gledano, svjetske sile i velika većina zemalja svijeta su dogovorno išle u što dublju globalizaciju. Sloboda kretanja ljudi, robe, novca i ideja, sa pratećim kulturološkim približavanjem. Bojim se da je ruska agresija na Ukrajinu označava kraj tog perioda. Vraćamo se u doba imperijalističkih ratova gdje vojno-ekonomski jače zemlje besramno koriste silu da osvoje teritoriju, politički utjecaj i ekonomsku kontrolu. Ulazimo u novo doba globalne polarizacije, izolacije i protekcionizma, koji će nas kolektivno osiromašiti, unazaditi po pitanju globalne borbe protiv gladi, i učiniti zajedničku borbu protiv efekata klimatskih promjena gotovo nemogućom.

Da ste mi isto pitanje postavili prije svega nekoliko godina ja bih vjerovatno odgovorio da su pesimisti u krivu, to jeste da smo globalno gledano na pravome putu. Jer bez obzira na sve probleme i sve nepravde ranijih decenija, globalna kretanja su se sve više i više zasnivala na saradnji i zajedničkom rješavanju zajedničkih problema. Danas se taj trend mijenja iz nekoliko razloga, ne samo zbog Ukrajine. Posljedice Covid-19, energetska kriza, izazovi klimatskih promjena, porast političke desnice u Evropi, polarizacija u američkoj politici, sve to vodi ka zahlađenju globalnih relacija. Ljudi padaju na raznorazne teorije zavjere i odbijaju postojeći globalni poredak, čini mi se bez ikakvog razumijevanja kolika će biti cijena budućnosti bez tog poretka za sve nas. Ruska agresija na Ukrajinu je, čini mi se, odraz takvog razmišljanja i moguće prekretnica ranijih globalnih trendova.

  • Da li je Vladimir Putin spreman upotrijebiti i nuklearno oružje kako bi ostvario zacrtane ciljeve u Ukrajini?

– Teško je znati šta se ustvari dešava u mislima Putina i vojne elite u Kremlju. Ipak, smatram da je izuzetno naivno vjerovati da Putin samo prijeti i blefira kada govori o upotrebi nuklearnog oružja. Taj scenarij nije nemoguć i svijet se, nažalost, mora pripremiti za adekvatan žestok odgovor koji, nadajmo se, neće eskalirati situaciju i biti uzrok totalne katastrofe – direktnog nuklearnog sukoba između istoka i zapada. Naravno, još uvijek postoje sve šanse da se taj scenarij izbjegne. Ukrajina se bori za slobodu i za opstanak, i to čini uspješno, tako da pregovori vjerovatno nisu izlaz iz situacije. Čini mi se izlaz postoji samo u jasnoj i glasnoj definiciji posljedica korištenja nuklearnog oružja. Dakle, jasan ne-nuklearni odgovor koji je toliko ‘skup’ za Rusiju da je korištenje nuklearki mnogo skuplje od gubljenja rata.

  • Kako ocjenjujete sankcije Evropske unije prema Rusiji, koliko su učinkovite?

– Sankcije jesu jedno jako efektivno oružje u ovom konfliktu, ali sankcije same po sebi ne zaustavljaju ratove. Sankcije mogu dovesti Rusiju do ekonomske propasti te značajno smanjiti mogućnosti za proizvodnju modernijih oružja i svih ostalih sredstava neophodnih za dugotrajno ratovanje, te na taj način indirektno zaustaviti rat. Ali za to treba dosta vremena. Isto tako, sankcije mogu uzrokovati duboku ekonomsku krizu koja može voditi do socijalnih nemira u zemlji. Što u sljedećem koraku može dovesti do provlačenja trupa iz Ukrajine, ili čak i promjenu vlasti u Moskvi. Ali i taj put vjerovatno zahtijeva godine, ne sedmice ili mjesece. U kratkom roku sankcije, po mom mišljenju, nemaju šansu da okončaju rat. Ipak, moraju se dosljedno sprovoditi i čak i ustrožiti, jer Rusija pod Putinom je parija koja krši sve osnovne međunarodne zakone i ozbiljno remeti svjetski sigurnosni poredak.

  • Kolika je, zapravo, moć međunarodnih organizacija, prije svega Ujedinjenih naroda u mirovnim operacijama?

– Kao i većina međunarodnih mehanizama mirovne snage Ujedinjenih nacija moraju biti pozvani od strana u konfliktu, ili poslani od strane Vijeća sigurnosti. U ovom slučaju ta opcija dakle nije dostupna. Generalno gledano, Ujedinjene nacije mogu učiniti dosta toga za očuvanje i izgradnju mira ako imaju adekvatan mandat i dovoljne resurse da sprovedu svoj mandat. Ali ponavljam, s obzirom na to da Rusija sjedi u Vijeću sigurnosti sa pravom veta, mirovnih operacija u Ukrajini neće biti sve dok strane u konfliktu ne nađu dogovor. Tek tada postoji mogućost da Ujedinjene nacije igraju neku veću ulogu.

  • Kada će Švedska i Finska biti primljene u Sjevernoatlantski savez (NATO)?

– Ovo pitanje je prilično teško, jer nisu poznati svi detalji pregovora između Švedske i Turske. Gotovo sve zemlje članice su glasale za prijem u NATO bez većih problema, ali Turska još nije zbog švedske podrške kurdskim grupama u Turskoj. Ja, ipak, mislim da će Švedska i Turska relativno brzo naći zajednički jezik i rješenje tih pitanja, te da će i Švedska i Finska postati punopravne članice u narednim mjesecima. Nova švedska vlada je za NATO članstvo i više nego prošla vlada, tako da mislim da će se proces ubrzati i završiti možda čak i prije nove godine.

  • Da li je situacija u Ukrajini prijetnja za sigurnost u Bosni i Hercegovini i kako komentirate stanje u zemlji?

– Situacija u Ukrajini zasigurno predstavlja rizik za Bosnu i Hercegovinu. Svjedoci smo buđenja konflikta u Nagorno Karabahu zadnjih mjesec dana, što je zasigurno posljedica rata u Ukrajini. Isto tako, Moldavija, Gruzija, pa čak i Kazahstan su na jedan ili drugi način u zoni rizika. Zapadni Balkan, a time i Bosna i Hercegovina, su već decenijama poligon za igru interesa Istoka i Zapada, i danas kada su ti interesi u direktnom sukobu postoji rizik širenja konflikta i kod nas. Smatram da je ukrajinski scenarij agresije i rata manje relevantan. Ali isto tako vidim rizike da oportunistički politički manevri, namjerno ili nenamjerno, otvore prozore i vrata za ponovno korištenje nasilja. U ovoj situaciji je potreban jak integritet političkih elita da se odoli težnji korištenja globalne situacije za promociju svojih političkih ciljeva. Tumačenje trenutne nesigurnosti na međunarodnoj sceni kao jednu ‘jedinstvenu priliku’ je opasna rabota, jer greške u kalkulacijama mogu vrlo lako dovesti do katastrofalnih posljedica.

  • Kako je institucija Ureda visokog predstavnika (OHR)  u Bosni i Hercegovini utjecala na politiku implementacije Dejtonskog sporazuma?

– Ured visokog predstavnika (OHR) u Bosni i Hercegovini je kreiran za implementaciju civilnih dijelova Dejtonskog sporazuma i ima moć tumačenja tog sporazuma. Po originalnom dizajnu, OHR je na taj način trebao asistirati u poslijeratnom mirovnom procesu. Zbog nesposobnosti naših političara i Dejtonskog političkog sustava da donose i sprovode odluke na tom putu, te zbog direktne opstrukcija implementacije, OHR je par godina nakon svog nastanka dobio puno veće ovlasti, tzv. bonske ovlasti, koje uključuju donošenje i sprovođenje političkih odluka, te smjenjivanje političara i službenika koji su prepreka implementaciji. Od tada naovamo, OHR postoji kao jedna neophodna institucionalna nadogradnja jednog nefunkcionalnog političkog sistema. Prilično unikatna konstrukcija koja se može karakterizirati kao polu-protektorat. Uloga koju OHR nije imao u samom tekstu Dejtonskog sporazuma, niti je tu ulogu rado prihvatio, i iz te uloge se već decenijama pokušava izvući.

Paradoksi uloge OHR-a su brojni. OHR broji uspjehe svaki puta kada je aktivan po nekom političkom pitanju i svaki puta kada je neaktivan. Svaka odluka, ma koliko poboljšanja donijela, je direktno štetna za funkcionalnost sistema time što nameće rješenja i time preuzima odgovornost od demokratski izabranih vlasti. OHR je također garant i promoter demokratije, ali nije dio te iste demokratije, tj. visoki predstavnik nije izabran na izborima. OHR je, kao i sam Dejtonski sporazum, zaslužan za zaustavljanje rata u Bosni i Hercegovini. OHR je, kao i sam Dejtonski sporazum, isto tako glavni krivac za nedostatak progresa po pitanju izgradnje istinskog i održivog mira u Bosni i Hercegovini. Ponekad razmišljam o OHR-u kao rezultatu prokletstva dobrih namjera. Dobronamjerna intervencija u kompleksan institucionalni sistem čini se uvijek donosi neželjene efekte koji su podjednako veliki ili veći nego oni željeni. Evidentno je da se Dejtonski sporazum nije mogao implementirati bez OHR-a, niti bonskih ovlasti. Ipak, cijelih 27 godina nakon kreiranja OHR-a je još uvijek veoma teško odgovoriti na pitanje koliko je institucija OHR-a unaprijedila ili unazadila izgradnju dugotrajnog održivog i istinskog mira u Bosni i Hercegovini.

  • Kako gledate na etno-nacionalističke politike u Bosni i Hercegovini i čemu one vode? 

– Naravno, na etno-nacionalističke politike gledam veoma negativno. Ne postoji put ka boljoj zajedničkoj budućnosti dokle god je cijeli politički sistem zasnovan na nacionalnom identitetu. U jednom multietničkom društvu je reprezentacija različitosti neophodna, ali ne smije biti alfa i omega cijele političke sfere. Dejtonski sporazum i ustav koji je u Daytonu dogovoren su djelimično krivi za probleme u Bosni i Hercegovini, ali ne potpuno kao što se obično misli. Dosta toga se moglo napraviti unutar Dejtonskog okvira sa malo volje i malo mudrosti. Moja analiza je dakle da patimo od kombinacije lošeg dizajna političkog sistema, uskih političkih vizija te deficita političke mudrosti.

  • Koja su Vaša predviđanja i očekivanja u budućnosti kada je riječ o Bosni i Hercegovini?

– Jako bih volio biti optimista po ovom pitanju. Na žalost, nisam. Niti to mogu biti s obzirom na sve generalne i široke pokazatelje razvoja u Bosni i Hercegovini. Dugoročni trendovi su očajni po pitanju demografije i odliva mladih ljudi, ekonomije i ekonomskog razvoja, euroatlanskih integracija, i manje-više svega ostaloga. Bosna i Hercegovina pada na svim ljestvicama i već smo razvojno iza većine zemalja u regionu. Demokratski izbori ne rade svoj posao kako treba. Niti biraju programe za budućnost niti kažnjavaju političke elite za propuste u prošlosti. Demonstracije, aktivizam i socijalni nemiri su par puta otvorili vrata promjenama, ali gotovo bez ikakvog trajnog efekta.

Međunarodna zajednica cementira neodrživu situaciju, u strahu od rizika da bilo kakve promjene mogu voditi ka novim sukobima. Frustracija građana raste ali vodi ka fatalizmu, ne ka političkoj progresivnosti. Kada se priča o budućnosti, ljudi obično vide dva drastična scenarija: da će doći do raspada države i/ili do novih oružanih sukoba. Moja prognoza je ni jedno ni drugo, nego nastavak usporenog odumiranja kroz stagnaciju u nedogled. Poput žabe u loncu, ne osjetimo postepen porast temperature. Možda, jednoga dana kada Bosna i Hercegovina bude jedina zemlja u Evropi na listi najnerazvijenijih zemalja svijeta, tih milion stanovnika što još uvijek bude živjelo tu odluče da je zaštita nacionalnih interesa jedna prilično sekundarna stvar. Iskreno se nadam da nisam u pravu.

Izvor: Al Jazeera