Iranski režim između međunarodnih sankcija i domaćih demonstracija

Piše: Rasul Al Haij

Teheran – Demonstracije u Islamskoj Republici Iran već podugo traju, kao i međunarodne sankcije, čije je efekte Iran više puta osjetio na životnom standardu svojih građana te na ambicijama ove države u vanjskoj politici usmjerenim na to da postane utjecajna regionalna sila.

Teheran je 2003. godine u svom dokumentu s dvadesetogodišnjim planom pod nazivom “Iran na horizontu 2025” zacrtao položaj zemlje i njene karakteristike do 2025. godine, težeći tome da postane međunarodna sila, da zauzme prvo mjesto u regiji jugozapadne Azije u oblasti ekonomije, nauke i tehnologije te da postane inspirativan model i aktivan i utjecajan igrač među zemljama s muslimanskom većinom.

Dok demonstracije koje se ne zaustavljaju ulaze u drugi mjesec, iranski posmatrači se prisjećaju povijesti uzastopnih protesta koje je Teheran uspio obuzdati tokom proteklih desetljeća u svjetlu sankcija nametnutih s ciljem slabljenja države na unutrašnjem i vanjskom planu.

Napominju da su sankcije spriječile Teheran da ostvari ono što je planirao uprkos političkoj i vojnoj snazi i drugim adutima s kojima je raspolagao.

Vojna moć i ekonomija s vlastitim resursima

Kada pojašnjava temelje iranske meke i tvrde moći, unutar zemlje i inostranstvu, Mohammad Salih Sedghian, direktor Arapskog centra za iranske studije, izazove s kojima se Iran suočio pripisuje pristupu koji je Islamska Republika usvojila od osnivanja 1979. godine.

Govoreći za Al Jazeeru, osvrnuo na nepokolebljivost Teherana pred vojnim, sigurnosnim, ekonomskim i društvenim izazovima s ciljem vraćanja “iranske revolucije” u kontekst dogovorene politike u regiji.

Ističe da Teheran posjeduje stvarne izvore moći na unutrašnjem i vanjskom planu, što mu je omogućilo da zadrži koherentnost ”i odvrati planove koji su dolazili izvana te da se pojavi kao značajna regionalna sila”.

Sedghian je dodao da iranska vojna moć zauzima značajno mjesto na vrhu ljestvice elemenata unutrašnje snage, nakon čega slijedi izgradnja ekonomije koja se oslanja na vlastite resurse, uz sigurnosne, naučne i društvene izvore moći.

Istaknuo je kako njegova zemlja još uvijek plaća cijenu zbog elemenata moći i programa na čijoj se realizaciji radi.

Direktor Arapskog centra za iranske studije kaže da se vanjski izvori moći Teherana temelje na njegovim težnjama izvan granica, “koje imaju za cilj ispuniti politički, sigurnosni i vojni vakuum, koji je hladni rat ostavio u regiji”.

Geografski položaj kao glavni stube moći države

Podcrtava da Teheran vjeruje kako je nužno da američke snage napuste regiju nakon raspada Sovjetskog saveza i da je neophodno izgraditi regionalni sigurnosni sistem uz učešće zemalja u regiji.

Sedghian smatra da geografski položaj Irana spada u glavne stubove moći te države.

Na sjeveru izlazi na Kaspijsko more, a na jugu na vode Zaljeva.

Smatra da je njen geopolitički položaj kvalificira da igra važnu ulogu u regiji, da osigura svoje dobitke i suprotstavi se sankcijama koje je žele potkopati.

Iranski saveznici u inostranstvu i organizacije kojima se Teheran pridružio, poput Šangajske organizacije za saradnju i Euroazijske ekonomske unije, te namjere ove države da se pridruži skupini BRICS, igraju ulogu u jačanju temelja njene ekonomske moći i zaobilaženju međunarodnih sankcija, smatra Sedghian.

Zahvaljujući geostrateškom položaju, Iran konstantno predstavlja prijetnju, jer je u stanju zatvoriti Hormuški moreuz, uski plovni puti kojim prolazi trećina svjetskih zaliha nafte.

Posmatrači ga opisuju kao elemenat tvrde moći zemlje, uz njenu vojnu moć.

Meka moć: Perzijski jezik te kulturna i vjerska povijest

Kako bi se suočio s izazovima koje nameće Zapad, posebno u međunarodnim krugovima, Iran je godinama radio na pronalaženju istočnih alternativa.

Stoga je potpisao dugoročne strateške sporazume s Kinom i Rusijom, dvije od od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, s ciljem da se osujete međunarodni projekti za koje Teheran kaže da su usmjereni protiv njega.

Geopolitički analitičar Farzad Ahmadi opisuje pokrete otpora povezane s Iranom kao najistaknutije karike moći u vanjskoj politici Teherana, napominjući da tehnološki aspekt u Iranu predstavlja glavni stup njegove moći odvraćanja, posebno nuklearni i svemirski programi.

Ahmadi je, govoreći za Al Jazeeru, skrenuo pažnju da kulturološka snaga njegove zemlje, koja se očituje u njenom ideološkom utjecaju u nekim regijama svijeta, nije ništa manja od njene moći u oblasti nauke, naglašavajući da Teheran posjeduje veliki inkubator meke moći; od kojih su najistaknutiji perzijski jezik te kulturna i vjerska povijest zemlje.

Unutrašnje političke vrijednosti, kao što su vjerski politički sistem, demokratija, izbori i građanska prava, opisuje kao jedan od najistaknutijih temelja iranske meke moći, uz vanjsku politiku, koja se smatra izvorom s najviše utjecaja na elemente meke moći države.

Član III tačka 16. prvog poglavlja iranskog Ustava bavi se direktno vanjskom politikom zemlje i navodi da će “vanjska politika zemlje biti oblikovana na temelju islamskih standarda, bratskih obaveza prema svim muslimanima i punoj zaštiti ugroženih u svijetu”.

Balističke rakete i program bespilotnih letjelica

Ahmadi je “okupljanje naroda oko islamskog režima u Iranu”, kako je to opisao, nazvao još jednim elementom meke moći koji vanjske sile uvijek uzimaju u obzir, dodajući da okupljanje naroda ne znači da ne postoje glasovi protiv režima.

Skrenuo je pažnju na iransku vojnu moć i napredne sisteme s kojima raspolaže država, posebno balističke rakete i programe bespilotnih letjelica, nazvavši ih faktorima odvraćanja pred vanjskim prijetnjama.

Naglasio je kako je  neophodno koristiti elemente čvrste moći unutar strategije meke moći kako bi bili efikasniji u služenju velikim nacionalnim interesima.

Iranski istraživač je zaključio da su se neki od stubova iranske moći negativno reflektirali unutar zemlje, na način da su doveli do ugrožavanja životnog standarda građana i izbijanja protesta, koji traju više od 40 dana.