Ukrajinske žene o ruskom zarobljeništvu: Nisu nas tretirali kao ljude

Dvadesetšestogodišnja ukrajinska vojna medicinska sestra Viktoria Obidina u maju je bila prisiljena rastati se od četverogodišnje kćerke.

“Bilo mi je drago da nije u mojoj blizini”, rekla je za Al Jazeeru, opisujući kako je vjerovala potpunom strancu da će Alisu odvesti autobusom.

Majka i kći bile su u filtracijskom logoru za ukrajinske ratne zarobljenike iz Mariupolja, a Viktoria Obidina je trebala biti odvedena u ruski pritvorski centar.

“Mogli su me mučiti u njenoj blizini ili su mogli mučiti nju da me natjeraju na neke stvari”, objasnila je jednostavno.

“Oni” su bili ruski vojnici i proruski separatisti koji su ispitivali nju i otprilike 1.000 Ukrajinaca koji su izašli iz Azovstala, čeličane koja je bila posljednja ukrajinska brana u opkoljenom Mariupolju.

Azovstal je izdržao gotovo tri mjeseca stalnih napada, a njegovi su branitelji napustili podzemne bunkere tek nakon direktne naredbe iz Kijeva.

‘Ništa im nije sveto’

Separatisti su nekim vojnicima prijetili da će ih osuditi na smrt i mjesecima su ih držali u uvjetima sličnim koncentracijskim logorima, baš kao što to čine s hiljadama drugih ukrajinskih ratnih zarobljenika.

Među zarobljenicima su bile i žene, a neke od njih su bili podvrgnuti izgladnjivanju, mučenju i seksualnom ponižavanju, kažu ukrajinski dužnosnici i bivši ratni zarobljenici.

“Tim ljudima ništa nije sveto”, rekla je Inga Čikinda, pripadnica marinaca rođena u Litvaniji koja je bila među 108 vojnikinja i civila oslobođenih 17. oktobra u zamjeni ratnih zarobljenika.

“Bilo je trenutaka kada smo gladovali… Nisu nas tretirali kao ljude”, kazala je ona za Al Jazeeru.

U jednom od ruskih zatvora izgubila je osam kilograma.

Njihovi otmičari držali su ih dalje od neruskih novinskih kuća i bilo kakvog kontakta s njihovim rođacima i ukrajinskim dužnosnicima.

“Bili smo u informacijskom vakuumu”, rekla je Tetjana Vasilčenko, knjigovotkinja koja je postala bolničarka, a koja je uhvaćena u Mariupolju početkom marta, na konferenciji za novinare u Kijevu.

“Voljeli su govoriti: ‘Ukrajina vas ne želi. Niko te ne želi zamijeniti’.”

Ali, žene su našle načina da održe raspoloženje.

Jednom je 27 žena stiješnjenih u maloj ćeliji za šest ljudi šaputalo ukrajinsku himnu, kazao je Vasiljčenko.

“Ovo je bilo nevjerovatno… Sve sumnje su nestale. Djevojkama su zasjale oči”, dodao je.

Silovanje električnim šipkama

Ženama je rutinski uskraćivana osnovna zdravstvena njega.

Ljudmila Guseinova, koja je 2014. godine počela pomagati ruralnoj siročadi koja žive u blizini separatističkih područja u Donjecku, uhapšena je 2019. godine.

“Tri godine nisam mogla dobiti oftalmologa da me posjeti, da jednostavno nabavim naočale”, rekla je.

Separatistički čelnici optužili su je za špijunažu, izdaju i ekstremizam.

Nakon tri godine i 13 dana u zatočeništvu, izgubila je 70 posto vida.

Kao i drugi ratni zarobljenici, Ljudmila Guseinova je mogla gledati samo ruske televizijske kanale, ali je iz promjenjivog tona vijesti i emisija shvatila da Rusija trpi gubitke.

“Što su [TV voditelji Olga] Skabejeva, [Vladimir] Solovjev i drugi ruski propagandisti bili više ljuti, to smo bolje razumjeli da Ukrajina pobjeđuje”, rekla je.

Jedno od mjesta gdje je Ljudmila Guseinova držana bilo je “Izoljacija”, koncentracijski logor u Donjecku, u kojem su hiljade ljudi navodno mučene od 2014. godine.

Preživjeli kažu da su ih tukli, mučili i silovali električnim šipkama.

Izvještavaju da su im vađeni zubi i nokti, da su satima živi zakopavani i da se suočavaju s igrama “ruskog ruleta” i pogubljenja.

Mučenje “traje satima. Izgubite osjećaj za vrijeme, a najstrašnije je to što ga ne možete zaustaviti”, kazao je za Al Jazeeru 2021. godine Igor Kozlovski, teolog koji je nekoliko mjeseci proveo u “Izoljaciji”.

Vojni dužnosnik koji organizira vojne razmjene rekao je da novopušteni ratni zarobljenici izgledaju slomljeno i depresivno.

“Kada su ljudi izašli iz autobusa, osjećao se miris straha i očaja”, kazao je pukovnik Volodimir Petukov za Al Jazeeru.

“Hodaju drugačije, govore drugačije, izgledaju drugačije…”

Dva mjeseca u bunkeru

Kijev smatra oslobađanje svakog zarobljenika prioritetom – čak i ako ih se mora zamijeniti za osobe visokog profila za koje se sumnja da su špijunirali za Moskvu.

Prokremaljski ukrajinski oligarh Viktor Medvedčuk, koji je optužen za veleizdaju, bio je među 55 ljudi koje je Ukrajina krajem septembra zamijenila za 215 branitelja Azovstala i drugih vojnika.

“Ukrajina pamti svakoga”, rekao je Petro Jatsenko, autor koji je pomogao u pregovorima o razmjeni zarobljenika.

“Ukrajina će sve vratiti.”

U martu je stambena zgrada u Mariupolju u kojoj su živjele medicinska sestra Viktoria Obidina i njena kćerka Alisa bila granatirana, a ukrajinski vojnik mirno je čekao da se spakuju i odu u bunker ispod željezare Azovstal.

Vojnika je kasnije ubio ruski snajperista, rekla je.

Alisa je u bunkeru s ostalim civilima provela gotovo dva mjeseca, užasnuta neprestanim bombardiranjem ruskih aviona, krstarećim projektilima i artiljerijom.

Pomagala je majci dijeliti lijekove protiv bolova ranjenim vojnicima, čitala je knjige i igrala se s drugom djecom, ali je stalno ispitivala majku o smrti.

“Je li ovo naš posljednji dan?”, upitala je jednom.

Alisa je ušla u srce miliona Ukrajinaca nakon što je viđena u čeličani u drhtavom videu snimljenom kamerom mobilnog telefona.

Dok je listala knjigu, dijete je reklo da želi ići kući i pozdraviti svoju baku Svitlanu.

No, video je doveo do hapšenja i zatvaranja Vikorije Obidine.

Kada su izašli iz Azovstalovog podzemnog pakla, ruski vojnik je prepoznao dijete.

“Rečeno mi je da će Alisa biti poslana u sirotište, a da ću ja biti uhapšena”, kaže Viktoria Obidina.

Srećom, žena u filtracijskom kampu u jugoistočnom gradu Mangush rekla je Viktoriji Obidini da može odvesti Alisu na teritoriju pod kontrolom Ukrajine, na što je odmah pristala.

Alisin autobus proveo je dane zaglavljen na ničijoj zemlji u južnoj regiji Zaporožje.

‘Govorila ono što su željeli čuti’

Tada se Alisa ponovno susrela s bakom te su obje pobjegle u Poljsku, gdje dijete ide u vrtić i uči poljski jezik.

Njena je majka provela 165 dana u koncentracionim logorima u dijelovima Donjecka koji su držali separatisti.

Jedan je bio veliki zatvor “Olenivka”, gdje je 29. jula ubijeno 60 ukrajinskih vojnika.

Moskva je optužila Ukrajinu da je pogodila njihove kasarne krstarećom raketom koju je isporučio SAD, ali medijski izvještaji sugeriraju da su eksploziju izazvali Rusi i separatisti.

Tokom zatočeništva Viktoria Obidina je smjela jednom nazvati Alisu, jutro nakon njenog petog rođendana.

U zamjenu su je njeni ruski otmičari prisilili da nauči napamet antiukrajinske izjave i izgovori ih pred kamerama za televizijsku mrežu pod kontrolom Kremlja.

“Bila sam prisiljena govoriti ono što su htjeli čuti”, tvrdi Viktoria Obidina.

Sedmicama kasnije zamijenjena je i vraćena u Ukrajinu.

Nikada nije dobila natrag dokumente, dragulje, telefon ili novac koje je predala prilikom hapšenja.

Ponovno će se susresti s Alisom nakon nekoliko sedmica psihološke rehabilitacije u istočnom gradu Dnjepru.

“Od nje me dijeli samo mjesec”, rekla je uz blistav osmijeh.