U objektivu grčkog fotoreportera: Suze djevojčice Maše iz opkoljenog Sarajeva

Suze, neizreciva tuga, odlazak, nedostajanje… Ovo su motivi koji se očituju sa fotografije koju je iz opkoljenog Sarajeva poslao grčki fotoreporter Dimitri Messinis. Djevojčica u autobusu, u majčinom zagrljaju, pokušava kroz staklo dodirnuti oca prije polaska konvoja koji je odnosi iz strahota rata, opsade, terora…

Dimitri Messinis je fotoreporter koji je od 1978. do 2014. radio za razne grčke i strane medije. Bio je na čelu odjela fotografije za Grčku u agenciji EPA od 1991. do 1996. godine, dok je od 1997. do penzionisanja 2014. godine radio za AP.

Izvještavao je iz najvećih globalnih vojnih sukoba novije historije među kojima su ratovi u Bosni i Hercegovini, na Kosovu, bombardiranje Srbije, sukobi u Sjevernoj Makedoniji, potom ratovi u Čečeniji, Libanu, Afganistanu, Jemenu. Izvještavao je i iz prvog i drugog Zaljevskog rata.

Također, u biografiji navodi rad na sedam izdanja olimpijskih igara, te osam nogometnih prvenstava Europe i svijeta. U Grčkoj je dobio najviše novinarsko priznanje, Botsisovu nagradu za izvještavanje iz Afganistana.

Tragične posljedice

Sa njim smo razgovarali povodom nedavno održane izložbe u njegovoj rodnoj Grčkoj, a koja se tiče opkoljenog Sarajeva, ratnih i poratnih strahota.

„Prvi put sam u Bosnu i Hercegovinu došao novembra 1992. godine. Otišao sam direktno u Sarajevo jer je iz tog grada rađeno glavno novinarsko pokrivanje rata u Bosni i Hercegovini. Grad je bio u blokadi koja ga je gušila, pod opsadom koja je imala tragične posljedice koje su svima poznate.“

Navodi kako je bio profesionalni i ljudski izazov biti objektivan i realan tokom rada iz bh. prijestolnice.

„To je bilo tako zbog svega što se dešavalo u opkoljenom gradu čiji su stanovnici doživjeli nezamislive patnje četiri pune godine i vjerujem kako sam uspio zadatku odgovoriti profesionalno i da nisam podlegao pritisku.“

Posebno se ističe jedna fotografija sa početka njegovog rada u opkoljenoj bh. prijestolnici, a to je snimak djevojčice koja se iz autobusa i majčinog naručja pozdravlja sa ocem koji ostaje braniti grad.

„Moje prvo fotoreportersko izvještavanje se desilo dva dana po dolasku u grad. Nakon svih neophodnih procedura, te dobijanja informacija od kolege koga sam mijenjao, pratio sam odlazak konvoja autobusa koji je polazio iza hotela Holiday Inn, a koji je prevozio žene i djecu van grada.“

Iskopavanje mrtvih i paljevina stanova

Naš sugovornik nastavlja kako se puno djece i žena našlo u autobusima.

„Iza zamagljenih prozora su se majke i djeca pozdravljali sa očevima koji su ostali. Neki su mahali, a neki, poput Maše, su pokušavali ‘dodirnuti’ očevu ruku sa druge strane stakla. Mašino lice, dok se pozdravljala sa ocem, mi je odmah privuklo pažnju i uslikao sam je, a potom i druge slične trenutke.“

Messinis nastavlja kako je od tada skoro svakodnevno izvještavao i slao snimke koje su „uglavnom bile o uvjetima ljudskog života pod opsadom i na milost snajperista, teškog naoružanja i često neselektivne minobacačke paljbe po centru grada“.

Grčki fotoreporter je izvještavao iz Sarajeva i po okončanju opsade i početka reintegracije dijelova grada kao što su Grbavica i Ilidža odakle nosi posebna sjećanja.

„Kada je počela provedba Dejtonskog mirovnog sporazuma 1996. godine, pokrenuta je i selidba stanovnika područja kao što su Grbavica i Ilidža. Većina Srba je otišla ili zato što je željela ili jer su ih njihovi komandanti natjerali. Neki nisu željeli otići, napustiti domove i nije im smetalo da žive sa starim komšijama koji su se trebali vratiti. Okrutni lideri su tako daleko išli da su ih istjerivali iz domova koje bi im potom palili, istjerivali su čak i nepokretne ljude. Na pravoslavnom groblju kod Ilidže mnogi su ekshumirali i nosili svoje mrtve sa sobom. Ovdje je na djelu bila politika ‘spaljene zemlje’ koju historija dugo poznaje“.

Horor sa Ilidže

Dodao je još jedno iskustvo sa Ilidže kojem svjedoče i njegove fotografije.

„Marta 1996. je završen rat i jedan po jedan grad su mijenjali administraciju na osnovu Dejtonskog sporazuma. Približavao se dan kada će se to desiti u sarajevskom predgrađu Ilidži. Moja prijateljica, 25-godišnja Bosanka Amela Fako pitala me je da li je mogu povesti na Ilidžu da vidi svoju porodičnu kuću. Njenu porodicu su iz kuće istjerali pripadnici srpske paravojne formacije ‘Beli orlovi’ koji su zauzeli ovaj grad, kao i druge, aprila 1992. Tada je porodica Fako uspjela pobjeći u posljednji tren i naći smještaj u opkoljenom Sarajevu, u kući rođaka.“

Messinis nastavlja kako je zbog reintegracije sada kuća prazna.

„Tako smo otišli na Ilidžu i došli pred njenu kuću. Prvo sam vidio kako kuća nema ni vrata, ni štoka na vratima. Unutra nema ni traga namještaju, odnesen je i pod, prekidači za svjetlo, utičnice, sva vrata – dakle, ostala je prazna ljuštura. Na spratu smo našli staru igračku medvjedića (sa jednom nogom) koji je Amela imala kao dijete i potom jednu sliku na zidu.“

Nastavlja kako je jeza od fotografije bila neopisiva.

„Amela, unezvjerena, uzima fotografiju u ruke i nema snage da reagira. Šokirano je gleda i pokušava shvatiti šta se dešava. To je snimak iz 1970. ispred hotela Austrija na Ilidži gdje se vidi cijela porodica Fako (otac, majka, mali brat i Amela) samo što su nekim oštrim predmetom sva četiri lica izgrebana, a svako tijelo ‘presječeno’ od glave do pete. Jako direktna i otvorena, žestoko nacionalistička poruka… I danas se ježim!“

Pokušao je naći prijateljicu nakon 26 godina i pronašao je u Mostaru – sada je ona majka dvoje djece, udana žena Amela Fako Muftić. I dalje ima tu strašnu fotografiju.

„Kazala mi je kako je njen otac, koji je preminuo prije nekoliko mjeseci, želio baciti fotografiju nakon rata, no Amela ju je sakrila kako bi učila djecu kada porastu da prave kosmopolitsko okruženje daleko od mržnje i nacionalizma.“

Ne zaboraviti jedini cilj

Nakon Bosne i Hercegovine, Messinisa je put odveo na Kosovo.

„Dvije godine nakon opsade Sarajeva izbio je novi sukob na području bivše Jugoslavije. Albanska zajednica na Kosovu je tražila secesiju i uspostavu nezavisne države. Bio sam dvije godine u Prištini, radio objektivno koliko sam mogao jer mi je pristup terenu bio jako ograničen od strane srbijanskih snaga. Tako je bilo dok vlasti Srbije nisu protjerale sve strane medije sa Kosova, netom prije početka NATO-vog bombardiranja.“

Vratili smo se na temu opsade Sarajeva. Izložba u gradu Drama, na sjeveroistoku Grčke, održana je nedavno pod imenom „Sarajevo, opsada“, te pod geslom: „Nacionalizam vas ‘uči’ da budete ponosni na stvari koje nikad niste uradili i da mrzite ljude koje nikada niste upoznali“.

„Povod je bio 30. godišnjica početka opsade Sarajeva. Najviše me je na ovo nagnala činjenica da sam se preko Instagrama povezao sa Mašom koju sam snimio kako se pozdravlja sa ocem koji je poginuo dva mjeseca kasnije. Samo otvaranje je bilo jako emotivno jer je tu bila i Maša koja mi je donijela i nevjerovatan poklon od svoje majke Berine Alihodžić – akvarel starog grada Sarajeva.“

Izložba je imala veliki utjecaj na sve stanovnike Drame, a posebno na škole koje su dovodile učenike svakoga jutra, dodaje naš sagovornik.

„Izložba će biti prikazana i u drugim gradovima Grčke sa samo jednim ciljem: ‘Ne zaboravimo’. Ukoliko se svi potrudimo, zajedno, možda više nećemo uzimati rat zdravo za gotovo. Nemoguće je da se rat dešava pred vratima, a da mi zviždimo nezainteresirani. Zaborav je jedan od najvećih neprijatelja čovječanstva“, govori Messinis na pitanje o daljoj sudbini izložbe, ali i novim dešavanjima u svijetu kao što je rat u Ukrajini.