Zašto je Putinov nuklearni gambit ogromna greška

Jedina stvar strašnija od ruske upotrebe nuklearnog oružja je dopustiti da strah određuje strategiju Zapada.

Nuklearna prijetnja ostaje jedan od posljednjih izvora prednosti Vladimira Putina (Reuters)

Od početka ruskog rata u Ukrajini, jedan segment zapadnjačke elite i javnog mnijenja, uključujući političare, stručnjake i analitičare, ponudio je niz objašnjenja zašto Zapad ne može ili ne treba podržati ukrajinsku pobjedu. Kada je u februaru počela ruska invazija, argument je bio taj da će ruska vojna dominacija učiniti podršku Zapada Ukrajini beskorisnom. Potom, kako se rat odužio, pojavila se tvrdnja da će, iako je prvobitni plan Moskve za munjevitu invaziju osujećen, njene snage polako ali sigurno doći do neminovne pobjede. Sada, kada ukrajinska vojska tjera ruske snage u povlačenje, pristalice sporazuma sa Rusijom imaju novi narativ: da Sjedinjene Američke Države i partneri trebaju povući podršku za Ukrajinu, kako ne bi satjerali ruskog predsjednika Vladimira Putina u ćošak, i kako on ne bi, zauzvrat, odlučio dići svijet u zrak.

Iza ove sve izraženije zabrinutosti, kako to tvrde autori Raphael S. Cohen i Gian Gentile u autorskom članku za Foreign Policy, stoji ruska vojna doktrina „eskalacije da bi se deeskaliralo“ – koja kaže da će Rusija, ako bude suočena sa izgledima za poraz zbog zapadnjačke konvencionalne superiornosti, razmotriti upotrebu nuklearnog oružja kako bi prisilila Zapad da se povuče. Danas, Rusija gubi Ukrajinu. Iako Moskva od početka sukoba prijeti nuklearnim oružjem, retorika ruskih vođa postala je još apokaliptičnija. Nije iznenađujuće da su SAD, Evropa i Ukrajina sve zabrinutije da će Rusija ispuniti prijetnje nuklearnim oružjem.

Besmisleno nuklearno hvalisanje Rusije

Strah, međutim, ne bi trebao pokretati odgovor Zapada na nuklearno hvalisanje Rusije, navode autori. Ako je Putin i dalje racionalan sudionik, ima mnoštvo razloga zašto bi želio izbjeći upotrebu nuklearnog oružja. A ako nije, onda to što Zapad uskrati podršku neće napraviti razliku.

Za početak, prema Foreign Policyju, ruska upotreba nuklearnog oružja nema mnogo praktičnog smisla. Takozvano taktičko nuklearno oružje je neselektivno oružje sa nepredvidljivim posljedicama. Ukrajinska vojska na terenu je delegirala donošenje odluka nižim ešalonima i raštrkala svoje snage, umanjivši veličinu i značaj mete koja bi mogla biti zbrisana nuklearnom eksplozijom.  Zavisno od toga gdje se desi napad, eksplozija bi mogla usmrtiti i mnogo Rusa. A s obzirom na sve haotičnije stanje ruske vojske, nejasno je hoće li ruska vojska moći u potpunosti iskoristiti taktičku prednost koju bi Rusija mogla steći upotrebom nuklearnog oružja. Zaista, medijski izvještaju prikazuju ruske snage kao nedisciplinovane i bez opreme potrebne za vođenje konvencionalnih borbi, a kamoli nuklearnih, navodi list.

Nije sigurno da bi upotreba nuklearnog oružja protiv civilne mete, Kijeva ili nekog drugog grada, naprimjer, slomila ukrajinsku volju za borbom. Zastrašujuće bombardovanje s ciljem obaranja morala populacije rijetko daje rezultate. U Drugom svjetskom ratu, njemačko, britansko i američko ratno zrakoplovstvo bezuspješno je pokušalo slomiti moral civila napadima iz zraka; američke snage su opet pokušale u Sjevernom Vijetnamu. Ako ništa drugo, ove kampanje su proizvele suprotan učinak, dok su se populacije okupile oko zastave i postale još odlučnije da se nastave boriti.

Čak se i analiza jedinog prethodnog primjera upotrebe nuklearnog oružja u ratu, bombardovanja Hirošime i Nagasakija, često pogrešno shvata. Istina, Japan se predao nakon ovih napada. Ova činjenica, međutim, zanemaruje dvije ključne tačke. Prvo, Japan je već gubio u ratu, pa je upotreba atomske bombe samo ubrzala prije nego preokrenula ishode s ratišta. Zatim, čak je i nakon nuklearnih napada japansko vođstvo vodilo rasprave o tome treba li se nastaviti boriti.

Rusija bi, ukoliko upotrijebi svoje nuklearne bombe, smjesta naišla na značajne kontra mjere. SAD i saveznici su već obećali „katastrofalne posljedice“ ako Rusija upotrijebi nuklearno oružje. Iako Bidenova administracija nije obznanila javnosti kakve bi to posljedice bile, SAD i saveznici imaju brojne alate na raspolaganju – kao što je zapljena, prije nego zamrzavanje ruskih sredstava – sekundarne sankcije, pa čak i konvencionalni napadi na ruske snage u Ukrajini. Na kraju, sigurno katastrofalna, iako uistinu malo vjerovatna, posljedica ruskog nuklearnog napada bila bi američki uzvratni nuklearni napad.

Dugoročno gledano, Rusija gubi

Političke posljedice s kojima bi se Rusija suočila ukoliko bi upotrijebila nuklearno oružje protiv Ukrajine, također su značajne. Međunarodna podrška Rusiji, čak i među prijateljima, već je klimava. Baš prošli mjesec, indijski premijer Narendra Modi javno je prekorio Rusiju; Kina je već izrazila zabrinutost; a drugi prijatelji Rusije, uključujući Srbiju i Sjevernu Koreju, pokušali su se distancirati od nedavnih postupaka Moskve. Sve ovo se sada dešava, prije nego što je Rusija prešla još uvijek teoretski nuklearni prag.

Konačno, ruski nuklearni postupci, imali bi dugoročne posljedice. Ukoliko bi Moskva ispunila prijetnju, time bi zauvijek promijenila međunarodno sigurnosno okruženje. Recimo da rusko kockanje bude uspješno, da je zapadnjačka koalicija koja podržava Ukrajinu slaba i podijeljena kakva Putin misli da jeste, i da Zapad na kraju uspije prisiliti Ukrajinu da se povuče. To bi potom vjerovatno pokrenulo talas nuklearnog širenja – posebno u državama blizu ruske granice koje žele sačuvati nezavisnost. Mnoge od ovih novonaoružanih država bi, vjerovatno, isprobavale svoje oružje na Rusiji. Opet, makar samo da bi zaštitile vlastiti suverenitet.

Nasuprot tome, ukoliko kockanje ne donese željeni rezultat i Ukrajina se nastavi boriti uz podršku Zapada, Zapad bi mogao zaključiti da ruska upotreba nuklearnog oružja nije prepreka nastavku borbi, iako uz užasnu cijenu. Ako tako bude, Putin će ugroziti svoju jedinu preostalu prednost: strah Zapada od ruskog nuklearnog arsenala. Kako god, dugoročno gledano, Rusija gubi.

Prema bilo kakvom racionalnom proračunu, onda, ruska upotreba nuklearnog oružja nema nikakvog strateškog smisla. Ali šta ako Rusija, a posebno Putin, nije sasvim racionalna? To nije trivijalna mogućnost. Ipak, svako odmjeravanje cijene i dobrobiti prije februara bi vjerovatno zaključilo da invazija na Ukrajinu nema strateškog smisla za Rusiju. Sada, Putin se možda osjeća isuviše ljutito ili poniženo da se povuče. On možda uistinu vjeruje da je ruska sudbina da povrati svoje carstvo. Ili možda strahuje da bi domaće političke posljedice povlačenja nadmašile rizik nuklearne eskalacije.

Ali ako Putina privuče upotreba nuklearnog oružja u ljutnji ili poniženju, onda ukidanje podrške Ukrajini ne bi značajno promijenilo trenutnu putanju rata. Sve i ako bi SAD natjerao Ukrajinu da zamrzne sukob, Rusija bi se opet, vjerovatno, osjećala poniženo i uvrijeđeno. Na kraju krajeva, mnogi su predvidjeli da će ovaj rat trajati nekoliko dana, a traje mjesecima. Kremlj je želio „demilitarizirati i denacificirati“ cijelu Ukrajinu, ne samo kontrolisati teritorije koje trenutno okupira. A Rusija bi pretrpjela desetke hiljada žrtava. Aura njene vojne moći i dalje je u rasulu. Stoga je malo vjerovatno da će sklapanje sporazuma umiriti emocionalni podsticaj za Putinove nuklearne prijetnje; to bi prije samo dalo Putinu i njegovom uskom krugu više vremena da hrane svoje pritužbe, naoružaju se i pokušaju ponovo.

Popuštanje nuklearnoj ucjeni

Popuštanje ruskoj nuklearnoj ucjeni ne rješava ni Putinove domaće probleme. Sve i ako rat bude na čekanju ili se završi, ruska elita će i dalje biti u previranju. Istaknuti Rusi su već umrli pod misterioznim okolnostima, dok drugi pozivaju ministra odbrane da počini samoubistvo i otvoreno ismijavaju visoke vojne činove. Stotine hiljada Rusa pobjegle su iz države. Sankcije Zapada i dalje nanose štetu ruskoj ekonomiji, a očekuje se da će se njihov utjecaj vremenom pojačati. Rusija će morati reintegrisati stotine hiljada ljutitih veterana, od kojih su svi na nekom nivou bili neosjetljivi na nasilje; neki su vjerovatno i počinili ratne zločine. Sve i ako nijedan od ovih faktora ne prijeti samom režimu, Putin će vjerovatno trebati dodatne ustupke od Zapada, uključujući ublažavanje sankcija, ako želi smanjiti unutrašnje pritiske. Nuklearna prijetnja ostaje jedan od njegovih posljednjih izvora prednosti.

Iznad svega, ako Putin više nije racionalan sudionik, kao što neki strahuju, onda Ukrajina i njene pristalice na Zapadu nemaju izbora nego da se i dalje bore. Šta je, na kraju krajeva, alternativa? Ljepilo koje drži na okupu bilo koji sporazum, svakako i onaj o okončanju rata, zahtijeva da obje strane poštuju svoje obaveze dugoročno gledano. Kako pregovarati o miru s državom koja se pokazala iracionalnom? Bilo kakav trajni sporazum, u toj tačci, možda jednostavno neće biti u planu.

SAD i saveznici, naravno, trebaju biti spremni za slučaj da Rusija krene nuklearnim putem. Ali dopustiti da njihovi nuklearni strahovi zasjene sve druge interese koji su na kocki u Ukrajini nema mnogo smisla. Uistinu, jedina stvar strašnija od ruske upotrebe nuklearnog oružja je dopustiti da takvi strahovi pokreću i ometaju zapadnjačku i ukrajinsku strategiju, zaključuju autori Foreign Policyja.

Izvor: Agencije