Kad nauka postane umjetnost: Kako vizualizirati zagađenje okoliša

Industrijalci, političari i lobisti sarađuju kako bi blokirali informacije o štetnosti njihovih projekata koja odmah nije vidljiva već se registrira godinama kasnije, a sve kako bi i dalje nastavili zarađivati na liberalnijim zakonima zaštite životne sredine u brojnim regijama, kaže za Al Jazeeru Gabriela Manda Seith.

Autorica, kustosica i historičarka umjetnosti iz Njemačke proteklih dana je u sarajevskom Zemaljskom muzeju postavila izložbu „False clouds“, odnosno „Lažni oblaci“, koja govori o zagađenosti okoline. Ime potiče od činjenice koja bh. prijestolnicu Sarajevo „pogodi svake godine“ – magle i povećanja zagađenosti zraka.

„Sarajevo često danima nestaje pod pokrovom oblaka iako su meteorolozi najavili sunčano vrijeme. Možemo reći kako su to ‘lažni oblaci’ koje ne čini kondenzacija aerosola već štetne sitne čestice“, navodi se u objašnjenju postavke za koju se kaže kako „istražuje dimnjake koji stvaraju i šire ove lažne oblake“.

„Njih sačinjavaju kapi kiselih kiša koje padaju na tlo, industrijski otpad koji utiče u rijeke, sitne čestice koje ulaze u krv živih bića i mikroplastike koju udišemo, a biljke uzimaju svojim korijenjem. Ove vrste zagađenja često ostanu nevidljive i zato im malo posvećujemo pažnje“.

Tiho proljeće

Seith za Al Jazeeru navodi kako se izložba fokusira na slike zagađenja okoline u varljivim oblicima u kojima samo zagađenje i dolazi, a koje ona opisuje kao „lažne oblake“.

„Umjetnička djela u izložbi ‘Lažni oblaci’ ističu svu štetnost koja se krije iza očite ljepote ovih oblaka. Dok lažni oblaci varaju ljude, umjetnost može jasno prikazati kako zagađenje okoliša šteti planeti Zemlji i svim njenim živim bićima. Umjetnost povećava svijest i znanje o porijeklu zagađenja, njenim utjecajima i svim onime čime se biljke i životinje bore sa zagađenjem“, kaže ona i dodaje kako „igranjem sa ambivalentnom estetikom zagađenja, umjetnička djela iz izložbe povećavaju ono što inače bude previđeno“.

Naša sagovornica ukazuje kako na području Balkana industrijalci i vlasti imaju veliku koristi od zagađenja jer mogu iskorištavati prirodne resurse bez investiranja u zaštitu okoline. Seith nastavlja kako se, nažalost, posljedice ne osjete odmah i zbog toga je teško djelovati pravovremeno i na pravi način.

„U svojoj utjecajnoj knjizi iz 1962. zvanoj Tiho proljeće (Silent Spring), biolog Rachel Carson opisuje rašireno vjerovanje da su hemikalije sigurno bezopasne ako se odmah ne osjeti njihovo loše djelovanje. No, Carson ističe kako ih organizmi kumulativno sakupljaju i tako dolazi do hroničnog trovanja koje se širi lancem ishrane“, kazala je i dodala:

„Industrijalci, političari i lobisti sarađuju kako bi blokirali takve informacije kako bi i dalje nastavili zarađivati na liberalnim regulacijama zaštite životne sredine.“

Šta krije Neretva?

Smatra i kako se svijest u društvu može mijenjati izložbama, radionicama, ukazivanjem na problem zagađenja, kao i vršenjem pritiska na vlasti da promijene zakone i da osiguraju njihovo provođenje.

„U djelu Edina Vejselovića, zelena se boja miješa sa crnom čime se prikazuje kako se ispod prekrasne površine vode rijeke Neretve krije mnogo više od onoga što se golim okom vidi i tako se podiže svijest i znanje o nevidljivim stranama izgradnje hidroelektrana. Iako se one često ubrajaju kao ‘zelena energija’, takve elektrane stvaraju velike probleme za okoliš jer pridonose izumiranju vrsta živih bića, remećenju njihovog prirodnog staništa i povećanju gubitka bioraznolikosti. Također, povećavaju neprirodno mijenjanje uvjeta života između sušnih i poplavljenih područja.“

Njemačka historičarka i kustosica nastavlja kako hidroelektrane značajno povećavaju zagađenje vode: visoko toksične supstance se akumuliraju u rezervoarima, termalno zagađenje prijeti ugroženim slatkovodnim vrstama, a same elektrane oslobađaju organske i neorganske supstance iz korodiranih pogona.

„Desetogodišnji protesti konačno su doveli do novog zakona u (bh. entitetu) Federaciji Bosne i Hercegovine koji je usvojen 2022. godine, a kojim se zabranjuje izgradnja malih hidroelektrana zbog njihovog štetnog utjecaja na okoliš.“

Kinesko-evropska strategija

Spomenuli smo i činjenicu kako se zagađenje ne ograničava samo na jedan prostor, te kako je to regionalno pitanje. Stanje u našoj regiji koriste drugi koji na svojoj teritoriji jako paze na stanje okoline.

„Države koje su prepoznale štetne posljedice zagađenja po okolinu – a to su često uradile pod pritiskom demonstracija društva – obustavile su ove štetne oblike industrije unutar svojih granica. No, one i dalje investiraju u prljavu energiju izvan svog kruga.“

„Radovi Nine Softić i Adnana Softića ‘Termoelektrana, Tuzla’ govore o oslobađanju pepela iz obližnje termoelektrane na ugalj čime zagađuju okoliš teškim metalima i radionuklidima zbog čega jezero ima plavu boju. Stope oboljenja od leukemije i tumora, koje su iznad prosjeka u Tuzli i okolnim selima, danas su naširoko poznate, ali i dalje nema planova i namjera da se ugasi zagađujuća elektrana“, govori Seith.

Za navedenu elektranu naša sagovornica ukazuje kako je i dalje razvijaju kineski investitori koji su inicirali širenje termoelektrane u sklopu geopolitičkog megaprojekta „Inicijativa Pojas i Put“.

„Evropska unija se vodi sličnom strategijom, troši prljavu energiju dobivenu iz iste regije, a istovremeno zabranjuje takvu proizvodnju na svojoj teritoriji. Rad Nine Softić i Adnana Softića poigrava se sa ambivalentnošću te atrakcije. Varljiva ljepota vode prikazuje, na drugi pogled, svoju razarajuću ljepotu koju pokazuju umiruća stabla koja izranjaju iz jezera.“

Dječji angažman

Uz spomenutu izložbu, prikazivanje filmova i panele na temu zagađenja, održane su i radionice za djecu.

„Petodnevna radionica ‘Kad nauka postane umjetnost: Vizualizirajmo zagađenje okoliša!’, koju smo vodili umjetnica Smirna Kulenović i ja sa djecom od približno 11 godina, je jako ohrabrujuća. Odličan je bio osjećaj vidjeti njihov angažman u pravljenju umjetničkih djela i eksperimenata na veoma zainteresiran i znatiželjan način. Zadivljujuće je kako djeca prepoznaju važnost i hitnost ove teme i kako ukazuju kako moramo odmah djelovati. Oni su integrirali sve što su naučili u prekrasan performans u kojem su preveli posvećenost u zagađenje okoline u interaktivan mirovni sporazum sa prirodom.“

Dalje sagovornica ukazuje kako je generalno primjetan manjak svijesti jer štete često nisu direktno vidljive.

„Umjetnost i umjetnička djela omogućavaju da se vidi ono što inače bude opskurno. ‘Vodopad’ Armina Ćosića, na primjer, ističe zagađenost vode i vodenih tijela mikroplastikom. To su premale čestice da se vide, no njegovo djelo koje je napravio recikliranjem plastičnih boca, vizualizira ovaj oblik zagađenja na impresivan način.“

„U djelu Boehlera i Orendta, drvo kiborg mašta o boljim vremenima: on sanja o čistoj i svježoj vodi ili sjeća se nježnog dodira repa vjeverice. Takav rad izaziva simpatije prema vrstama živih bića o kojima obično ne razmišljamo kada govorimo i mislimo o zagađenju okoline jer su ljudi na prvom mjestu, obično, tokom takvog razmatranja“, govori nam kustosica Seith.

Na kraju, pitali smo je kakvu budućnost vidi na Balkanu, a Seith govori kako je bitno udružiti snage.

„Čudesno je vidjeti kako ovdje, na Balkanu, postoji mnogo aktivizma i umjetnička djela pokazuju kako građani zaista misle o ovoj temi. Važno je da ljudi, aktivisti udruže snage i da ne posustanu.“