Od šaha do ajatolaha: Kako su žene u Iranu izgubile svoja prava

Iako su mnoge žene različitih socijalnih i religijskih pozadina podržale Islamsku revoluciju 1979, brojna njihova prava su ukinuta nakon toga.

U Iranu i širom svijeta održani su protesti nakon što je u pritvoru umrla 22-godišnja Mahsa Amini (Reuters)

Gotovo mjesec dana Iranci i Iranke različitih generacija održavaju proteste nakon što je u pritvoru umrla 22-godišnja Mahsa Amini koju je zbog “neprimjerenog hidžaba” privela policija za moralnost. U Iranu ali i širom svijeta, žene javno, u znak solidarnosti, režu kosu i skidaju hidžabe uz slogan “žene, život, sloboda”. U medijima se čuju mišljenja da su ovo protesti bez presedana od Islamske revolucije, što se tiče jedinstva i veličine, budući da Iranci iz različitih etničkih i religijskih zajednica učestvuju u njima.

Međutim, neki ističu da Iran nije imao lidera i snažnu ujedinjenu opoziciju od promjene režima u Islamskoj revoluciji, zbog čega demonstranti u ovoj zemlji nisu organizirani, a protesti se brzo uguše brutalnom silom. Nakon što je ajatolah Ruhollah Khomeini preuzeo vlast 1979. godine, prava žena uvedena za vrijeme zapadno orijentirane diktature znatno su umanjena. Ipak, treba istaknuti da je veliki broj žena u tom periodu učestvovao na protestima opozicije, podržavajući Islamsku revoluciju. Zašto su Iranke stale na stranu Khomeinija čija je vlast nakon toga degradirala njihov status u društvu?

Prominentna iranska autorica Haleh Esfandiari napustila je Iran uoči revolucije i izgradila značajnu akademsku karijeru u SAD-u. Ona se u Iran vratila kasnije kako bi istražila utjecaj tog događaja na život Iranki, a nekoliko mjeseci je bila i u zatvoru u Teheranu nakon hapšenja. Radeći intervjue sa ženama čije su karijere počele ili su promijenjene u islamskoj republici, napisala je knjigu koja pokazuje koliko su bili različiti ciljevi žena koje su učestvovale u revoluciji s jedne strane, te ciljevi vlasti koja je došla nakon toga, s druge strane.

Međutim, korijene u tome treba tražiti dublje u historiji zemlje. Iako je pokrivanje u Iranu zvanično ukinuto 1936, godinama prije toga režim je ohrabrivao žene da se pojave u javnosti bez čadora ili da nose običnu maramu. Kako objašnjava Esfandiari, ova odluka je za žene istovremeno bila pobjeda ali i tragedija, jer im je oduzeto pravo na izbor, a šah je naredio policiji da prisilno skine ovakvu vrstu odjeće. Mnoge tradicionalne Iranke više nisu htjele izaći iz kuće od stida ili jednostavno nisu htjele da se odreknu nečega što su smatrale svojim identitetom.

Najviše društvenih promjena u Iranu desilo se za vrijeme vladavine posljednjeg šaha Mohammeda Reze Pahlavija, na čiju je politiku uveliko utjecao zapadni svijet. On je otvorio škole za djevojčice i omogućio ženama pristup visokom obrazovanju čime im je otvorio put kao važnim pozicijama u društvu, što ranije nije bilo moguće. U tom periodu dosta žena je postalo visoko obrazovano, tražeći promjene i puno učešće u političkom životu. Početkom šezdesetih, kada je šah učvrstio svoju poziciju, zbog međunarodne reputacije htio je da pošalje sliku progresivnosti Iranki u svijet. Tako je ženama dato pravo glasa i pravo da budu birane u Parlament, nakon čega je nekoliko njih i ušlo u politički život.

Također, donesen je zakon o zaštiti porodice kojim se dozvolilo državi i sudovima da se uključe u “privatne poslove” porodice u koje se ranije mogla miješati jedino sama porodica il vjerski autoriteti, a glavna pitanja su tu bila razvod i starateljstvo nad djecom. Sada je ženama bilo dozvoljeno da na sudu podnesu zahtjev za razvod te da dobiju starateljstvo nad djecom.

Ipak, uoči revolucije, mnoge žene su podržale Khomeinija, očekivajući da će se progres nastaviti. Veliki broj njih je izašao na proteste tražeći ukidanje monarhije i uvođenje islamske republike, jer su u potpunosti vjerovale da će im to dati potpunu jednakost. Revolucija je također stvorila osjećaj i među ženama i među muškarcima da učestvuju u nečem velikom. Na marševima su se mogle vidjeti poslovne žene bez marame i žene koje nose čador, tradicionalni crni veo do poda. Bile su tu žene i iz niže i iz srednje klase, koje su hodale jedna uz drugu i nadale se da će im revolucija donijeti bolji ekonomski i društveni status.

Iako je Khomeini načelno obećavao sva prava ženama, niko nije puno obraćao pažnju da je govorio da će žene imati ulogu u društvu ali samo u islamskom okviru, kako kaže Esfandiari, pa se niko nije ni pitao šta to znači.

Objašnjava da je u iranskom društvu koje je dovelo do revolucije postajala tendencija da ljudi pronalaze sigurnost i utočište u religiji uslijed naprednih zapadnih trendova koje oni nisu mogli ni da shvate ni da prihvate. Na ulicama Teherana bile su postavljene reklame žena u kupaćem kostimu, a budući da je Iran islamska zemlja ovo je za građane koji su se držali te tradicije bilo previše.

Do podjele iranskog društva prije revolucije došlo je i zbog toga što se razvila elitna klasa obrazovana na Zapadu koja je postala srednja klasa. Prije 1979, na zapadnim univerzitetima je najviše studenata bilo iz Irana. Oni su bili veoma sekularni te su pratili zapadne trendove u oblačenju, kulturi i politici, a često su bili pobornici liberalizma, ili socijalizma i komunizma. Tako je u Iranu postajala urbana srednja klasa i tradicionalna srednja klasa, ili bazaaris, koji su imali bliske porodične ili ideološke veze sa religijskim liderima i učenjacima, te su pratili ono što su smatrali islamskim vrijednostima, uključujući određeno oblačenje i pokrivanje žena.

Talačka kriza

Brzina promjena pod porodicom Pahlavi, pretjerano bogaćenje i dopuštanje strancima da odvlače bogatstva iz Irana, pogotovo kapital od prodaje nafte, kao i razlike u prihodima između klasa, iako su se oni generalno povećavali, doveli su do nezadovoljstava i otpora u društvu. Khomeini je uskoro došao na čelo opozicije koja se protivila autokratskom načinu vladanja šaha i njegovom de facto savezu sa SAD-om, Velikom Britanijom i Izraelom. Masovne demonstracije koje je predvodio dovele su ga do kućnog pritvora 1963, a poslije do egzila. Od tada je kontinuirano napadao ono što je on smatrao praksama i zakonima koji nisu u skladu sa islamom, zapravo vodeći populističku politiku koja se oslanjala na islam u smislu socioekonomske pravde i antiimeprijalizam.

Koliko je antiameričko raspoloženje bilo prisutno u zemlji pokazuje jedan od ključnih događaja u historiji američke diplomatije, poznat kao iranska talačka kriza, koji se desio nekoliko mjeseci nakon Islamske revolucije.

U novembru 1979, stotine studenata i pristalica Khomeinija izašlo je na proteste protiv SAD-a ispred američke ambasade u Teheranu, koji su se završili upadom u zgradu gdje su uposlenici ambasade postali taoci. Ova kriza završena je tek u januaru 1981, i to odmah nakon što je Ronald Reagan položio svoju predsjedničku zakletvu poslije izbora u kojima je, po mnogima, pobijedio Jimmyja Cartera upravo zbog događaja u Teheranu.

Demonstranti su prije toga pustili neke uposlenike, uglavnom žene, Afroamerikance i bolesne, navodeći da suosjećaju sa potlačenima. Budući da je SAD pokušao dvije operacije spašavanja uposlenika, Iranci su one koji su preostali zatvorili u različite zatvore kako bi otežali Amerikancima da ih izvuku, a mnogi su poslije svjedočili kako su bili mučeni.

Zahtjevi Iranaca za puštanje Amerikanaca bili su da se šah vrati u Iran iz SAD-a gdje bi mu se sudilo i nad njim bila izvršena smrtna kazna, te da SAD uputi izvinjenje zbog decenija miješanja u poslove Irana. Šah je pobjegao iz Irana u SAD u januaru 1979, uoči Islamske revolucije, a Washington je Irancima koji su tražili njegovo izručenje govorio da se on u SAD-u liječi od raka. Šah je u julu 1980. godine preminuo.

Ambasadorice trebaju odobrenje supruga

Osmog marta 1979, na Međunarodni dan žena, državni radio objavio je da žene koje rade u javnom sektoru moraju biti pokrivene. Mnoge žene su se usprotivile ovoj odluci, međutim, to je ipak postala norma uz nasilje i represiju. Dvije godine kasnije, postalo je obaveza za žene da kada izađu iz kuće nose tunike ili kapute koji će pokriti njihovo tijelo te maramu koja će pokriti kosu. Kršenje ove obaveze postalo je kažnjivo djelo. Također je donesen zakon kojim je uvedena poligamija, odnosno omogućeno muškarcu da oženi do četiri žene.

Ukinuto je starateljstvo majke nad djecom. Iako žena može imati visoku poziciju, donesena je odluka da udana žena ne može putovati bez dozvole supruga, što dovodi do paradoksalnih situacija. Iran ima dvije ambasadorice koje moraju imati pismena odobrenja svojih supruga da putuju.

Prema ustavu, žene ne mogu postati predsjednice Irana. Iako ne postoji neko zakonsko ograničenje što se tiče ministrica, zemlja je imala samo jednu ministricu – zaduženu za resor zdravstva. Među približno 300 članova parlamenta, tek desetak su žene.

Iran se danas smatra teokracijom, gdje vjerski lider vlada u ime više sile. U Iranu je to vrhovni vođa kojeg bira mala grupa vjerskih zvaničnika u Skupštini stručnjaka. On ima ogromne ustavne ovlasti, iako zemlja ima elemente demokratije, predsjednika i parlament koji se biraju na izborima, ali koji nemaju tolike ovlasti i kao kandidati mogu biti odstranjeni iz izborne kampanje.

Sve ustavne institucije u Iranu su zapravo pod kontrolom manjinske religijske zajednice koja se ne bira direktno iz naroda. Sada dio građana pokušava dovesti do određenih promjena putem protesta, ali mnogi stručnjaci ističu da je u Iranu to moguće jedino kroz temeljno mijenjanje sistema, kao što se desilo u Islamskoj revoluciji 1979. godine.

Izvor: Al Jazeera