Kongres Komunističke partije Kine: Demonstracija moći jednog čovjeka
Više nego u slučaju bilo kojeg lidera nakon smrti Mao Ce-tunga 1976, Kongres će biti prikaz moći i postignuća jednog čovjeka, a svijet će pažljivo slušati šta Xi Jinping ima za reći.
Dvadeseti Nacionalni kongres Kineske komunističke partije, na kojem će se birati novi lideri i utvrditi politički pravac zemlje u narednih pet godina, ocjenjuje se kao jedan od najbitnijih u historiji Narodne Republike Kine jer će se na njemu vjerovatno potvrditi moć kineskog predsjednika Xi Jinpinga.
Kongres koji se održava svakih pet godina i smatra jednim od najvažnijih događaja u Kini, traje približno sedam dana. Tako će 16. oktobra okupiti 2.300 delegata, članova partije koji su pažljivo izbrani iz cijele zemlje. Iako je riječ o hiljadama delegata, zapravo se radi o izabranoj grupi jer je Kineska komunistička partija jedna od najvećih stranaka na svijetu i broji više od 96 miliona članova.
Na Kongresu će se birati novi saziv Centralnog komiteta sa približno 200 članova, koji će zatim glasati za Politbiro od 25 članova i njegov Stalni komitet, najmoćnije kinesko političko tijelo, koje se sastoji od pet do devet muškaraca pod vodstvom generalnog sekretara, u ovom slučaju Xija.
Očekuje se da će Xi dobiti treći mandat kao predsjednik, jer je ograničenje na dva uzastopna mandata ukinuto 2018. godine.
Trenutno drži tri pozicije – on je generalni sekretar Komunističke partije, odnosno šef same partije, predsjednik Kine te predsjednik kineske Centralne vojne komisije, odnosno komandant oružanih snaga.
Otkako je došao na vlast 2012, Xi, sin komunističkog revolucionara, konsolidirao je svoju kontrolu nad partijom i povratio njenu centralnu ulogu u društvu, svrgavajući rivale i nagrađujući pristalice. Također je povećao kinesku globalnu moć a neki stručnjaci ga smatraju najutjecajnijim kineskim liderom od Mao Ce-tunga.
Globalno, Kina je prethodnih pet godina viđena više kao rival i konkurent a ne kao zemlja koja narušava međunarodni poredak. Međutim, odnosi sa susjedima, ugnjetavanje manjina, “neutralni” stav prema Rusiji i njenoj invaziji na Ukrajinu, te prijetnje invazijom na Tajvan, pogoršali su reputaciju Kine sa Xijem na čelu kao odgovorne sile.
Tome je doprinijelo i ispaljivanje raketa preko Tajvana nakon što je Nancy Pelosi, predsjednica Predstavničkog doma SAD-a, posjetila otok. Postoji stav u SAD-u, i među demokratima i republikancima, da Kina više nije benigna sila, a i Evropa je počela mijenjati pristup prema zemlji posljednjih godina.
‘Nacionalno podmlađivanje’
Generalno, tokom posljednjih deset godina, vodeći se vizijom “kineskog sna” i “nacionalnog podmlađivanja”, Xi je provodio prodorniju vanjsku politiku, zbog koje su se povećale tenzije sa SAD-om.
Kod kuće su neke njegove politike, kao što je borba protiv korupcije i siromaštva, bile iznimno popularne, dok su neke naišle na otpor kao što je politika nulte tolerancije na COVID-19.
Xi je 2012. lansirao ogromnu antikorupcijsku kampanju koja je obuhvatila više od četiri miliona zvaničnika, uključujući visoke političke i vojne zvaničnike, ali i niže kadrove. Također je pokrenuo masovnu modernizaciju kineske vojske.
Politika nulte tolerancije na COVID-19 također je naišla na velike kritike u zemlji. Dok se većina svijeta vraća u normalu, kineske vlasti povećavaju svoje napore da obuzdaju širenje korona virusa, sa striktnim zatvaranjima, masovnim testiranjima i dugim periodima izolacije.
Više od 70 gradova bilo je pod punim ili djelomičnim mjerama zatvaranja proteklih sedmica, a pogođeni su deseci miliona ljudi i hiljade kompanija, zbog čega se nezadovoljstvo građana povećava, uključujući bogatu elitu čija podrška treba Xiju. Također, investitori žele više odgovora o tome kada će se ova politika promijeniti.
Xi se također suočava i sa drugim izazovima, kao što je usporavanje ekonomskog rasta i klimatske promjene.
‘Ekonomsko čudo’
Xijeva ideologija i učenja predstavljaju niz političkih teorija i politika marksizma-lenjinizma koje se generalno zovu “socijalizam sa kineskim karakteristikama”, čime se često i opisuje kinesko “ekonomsko čudo”.
Međutim, mnogi teoretičari zapravo govore da se radi o kapitalizmu. Poznati ekonomista Branko Milanović to opisuje kao “politički kapitalizam” gdje vlada ima ultimativnu vlast što se tiče ključnih ekonomskih odluka, a ne zakoni tržišta. Prema njemu, odlike ove vrste kapitalizma su veoma efikasan birokratski aparat, korupcija i nepotizam, odnosno odsustvo vladavine prava, te veliki utjecaj države na kapitaliste. Da bi komunistička partija ostala na vlasti, kao i svaka druga vlast u zemljama političkog kapitalizma kao što je naprimjer Turska, Milanović tvrdi da mora ostvarivati veliki ekonomski rast.
Kineska komunistička partija osnovana je 1921, a nakon što je pobijedila nacionalistički Kuomintang u građanskom ratu, komunisti su definitivno 1949. došli na vlast i osnovali Narodnu Republiku Kinu.
Nakon Komunističke revolucije, počelo je uspostavljanje nacionalnog tržišta i centraliziranog državnog birokratskog aparata te izgradnja infrastrukture, a Deng Xiaoping je tokom 80-tih uveo tržišne reforme i otvorio Kinu za strane investicije čime je stvorena osnova za ogroman ekonomski rast u narednim decenijama.
Do 2010, prosječni godišnji rast zemlje povećao se na 10,4 posto, a nakon toga je bio manji te je Peking počeo tražiti nove prilike. Xi je tako 2013. predstavio globalnu inicijativu “Pojas i put”.
Protesti na Trgu Tiananmen 1989. i pad Sovjetskog saveza 1991, doveli su do niza kriza u partiji zbog čega je došlo do reformi.
Sada komunističko rukovodstvo sebe smatra zaslužnim za ono što je donijela globalizacija i ekonomski razvoj, zbog čega su deseci miliona Kineza izašli iz siromaštva. Komunistička partija sebe tako predstavlja kao pokretača promjena, nekoga ko vodi kineski narod na put bogatstva, iskorištavajući tu sentimentalne nacionalne parole.
Prikaz moći jednog čovjeka
Smatra se da Xi nema čvrstu opoziciju niti rivala koji bi mogao ugroziti njegovu vladavinu. Zapravo, neko ko je moćan kao Xi najverovatnije neće sići sa političke scene osim ako ne bude u potpunosti prisiljen na to zbog lošeg zdravlja ili odlučnog i popularnog rivala.
Mnogi vjeruju, kako piše Economist, da je Xijev cilj da služi još najmanje dva mandata, jer će 2032. imati 79 godina, što je manje nego što je imao Mao Ce-tung kad je umro (82) i Deng Xiaoping kada se povukao (85), a ostao je utjecajan u politici nekoliko godina nakon toga.
Xijev govor je na prethodnom kongresu trajao tri i po sata, a vjeruje se da će se to ponoviti i ovaj put. On će sada vjerovatno pričati o sve važnijoj globalnoj poziciji Kine, politika nulte tolerancije na Covid-19 bit će proglašena velikom pobjedom, a Tajvanu i njegovim saveznicima upućene oštre riječi. Poslat će se poruka i investitorima, da je Kina snažna i da želi mir u svijetu.
Analitičari su sigurni da će više nego u slučaju bilo kojeg lidera nakon smrti Mao Ce-tunga 1976, Kongres biti prikaz moći i postignuća jednog čovjeka.
Ukratko, svijet će pažljivo slušati šta Xi kao lider druge globalne vojne i ekonomske sile ima za reći, a njegov govor će se detaljno proučavati sedmicama.