FP: Rusija i Kina ne mogu ‘natjerati’ bilo koga da ih voli

Peking i Moskva ne uspijevaju proizvesti meku moć, no žele li je oni zaista?

Vladimir Putin i Xi Jinping na samitu Šangajske organizacije za saradnju

Piše: Christopher Walker

Kina, Rusija i druge države kojima upravljaju represivni režimi dramatično su povećale ulaganja u instrumente koji se inače povezuju s mekom moći. Uprkos ogromnim resursima koje su ovi autoritarni trendseteri uložili u medije, obrazovanje, tehnologiju i zabavu, ankete javnog mnijenja sugeriraju da uglavnom ne uspijevaju proizvesti meku moć: sposobnost da se navedu ljudi da gledaju na državu pozitivno i da do željenih rezultata dođu privlačnošću prije nego prisilom. Stručnjaci i novinari pokušavaju objasniti ovu situaciju.

Nedavno objavljeni podaci o anketi istraživačkog centra Pew ilustriraju ovu zagonetku. Dok rukovodstvo u Pekingu prostire crveni tepih uoči 20. kongresa Komunističke partije, pokazuje da u slučaju Kine preovladavaju negativni stavovi, od kojih su neki na “historijski visokom nivou“, u različitim grupama stranih javnosti koje su učestvovale u anketi. Među državljanima Švedske i Kanade, njih 86 i 74 posto, tim redoslijedom, vide Kinu nepovoljno, kao i 86 posto Australaca i 80 posto Južnokorejaca.

Fijasko, u opadanju, ograničena privlačnost…

nalitičar Joshua Kurlantzick, nedavno je skrenuo pažnju na širi trend: “U protekle četiri godine globalni imidž Kine … znatno je nazadovao … i takav je ne samo među vodećim demokratijama kao što su Sjedinjene Američke Države i Japan, s kojima je Kina već imala nepovoljne odnose, već i među državama u razvoju u Africi, Aziji i Istočnoj Evropi.“

Kontradikcija između sve većeg ulaganja autoritaraca u međunarodni utjecaj i uporno negativnih pogleda na ove sile vani evidentna je u nedavnim istraživanjima, kao što je izvještaj Evropske ekspertske mreže o Kini iz 2021. godine pod naslovom “Kineska meka moć u Evropi: težak period“. Ovaj izvještaj je ispitao 17 država u kojima je procijenjeno da kineska meka moć opada, s naslovima koji ponavljaju istu temu: “Kineska meka moć u Republici Češkoj: skoro fijasko“, “Kineska meka moć u Švedskoj u opadanju“, “Ograničena privlačnost: kineska meka moć u Velikoj Britaniji“…

Ova zagonetka nije potpuno nova. U članku iz 2017. godine, pod naslovom “Kina troši milijarde da bi je svijet zavolio“, Economist je detaljno opisao napore kineske Komunističke partije da se “proda kao brend“ i “da privuče ljude iz drugih država“. Ovaj članak je opisao kako se djelovanje kineske države proteže na više frontova: obrazovne inicijative u obliku Konfučijevih instituta, globalna ekspanzija državnih medija, posebno medija na stranim jezicima, i brzo povećanje trgovinskih i razvojnih programa, čiji je primjer inicijativa “Pojas i put”. Autori su zaključili da ove široke investicije “nisu donijele Kini naklonost koju je željela“. Joseph Nye, koji je razvio koncept meke moći, primijetio je da su milijarde dolara koje je Peking potrošio “na svoju ofanzivu šarma imale samo ograničeni povrat“.

Čvrsta državna ruka ne nestaje nekim čudom

Koja su moguća objašnjenja za uglavnom neimpresivan povratak autokrata investicijama za vanjskopolitički utjecaj? Nekoliko faktora doprinosi ovoj kontradikciji.

Prije svega, dinamika meke moći – koja proizilazi prvenstveno iz kulture, političkih vrijednosti i politika jedne države – neusklađena je s podsticajima sistema zasnovanih na sveobuhvatnoj državnoj kontroli i represiji. Kako naglašava Nye, meka moć većinom “proizilazi iz društvenih sila van kontrole vlade“, kao što su pojedinci, civilno društvo i privatni sektor. Shodno tome, “Kina bi mogla proizvesti više meke moći ako bi olabavila čvrstu kontrolu partije nad civilnim društvom“. Ali, vodstvo u Pekingu, kao i u Moskvi, Rijadi i Havani, stavlja očuvanje državne kontrole iznad svega ostalog.

Kada se ovi režimi upuste u aktivnosti okrenute ka van, čvrsta državna ruka ne nestaje nekim čudom. Naprimjer, mete aktivnosti utjecaja Komunističke partije Kine često su pod pogrešnim dojmom da mediji, akademske i prijateljske organizacije rade nezavisno od stranke, ali “većina, ako ne i sva kineska tijela koja komuniciraju s kolegama u inozemstvu, nedvosmisleno služe nacionalnim stranačkim ciljevima – slijedeći zvanične ili nezvanične upute, ili izbjegavajući zauzimanje stavova koji bi mogli narušiti uputstva [Komunističke partije Kine], ili ugroziti ciljeve režima“, kako smo kolegica Jessica Ludwig i ja pisali.

U principu, kinesko ili rusko rukovodstvo moglo bi unaprijediti svoju meku moć olabavivši stisak na građansko društvo i ublaživši sistematsku represiju na nezavisne medije i ličnosti iz opozicije. U praksi nema mnogo dokaza koji bi sugerirali da su skloni tome. U slučaju Kine, David Bandurski je prije 10 godina oštroumno identificirao dilemu o tome zašto vlasti imaju malo meke moći da pokažu za svoje velike medijske investicije okrenute prema van, pišući kako je kinesko rukovodstvo “riješeno da kontrolira ‘glas’ Kine – kao da nije proizvod pune kompleksnosti kineske kulture i ideja, već prije megafon za vikanje iznad glava međunarodne publike“.

Korupcija kompromitira integritet lokalnih institucija

Drugi faktor je taj da mjerne jedinice inače korištene da se identificira meka moć na djelu nisu pogodne za procjenu prirode stranog utjecaja Kine i Rusije. Ankete javnog mnijenja, koje su služile kao mjera za uspjeh meke moći, možda jesu u stanju otkriti popularnost određene države među određenom publikom. One nisu, međutim, prikladan instrument za određivanje do koje mjere strana sila imenuje lokalne elite, izaziva oblike političke cenzure ili se upušta u stratešku korupciju koja može kompromitirati integritet lokalnih institucija.

Ovo je ključno, jer se gomilaju dokazi koji ukazuju na to da današnji autoritarni režimi koriste stvarne efekte okrenute ka van, ali ne one očekivane u kontekstu meke moći. Naprimjer, Elizabeth Economy primjećuje da kineske vlasti obučavaju zvaničnike iz država u razvoju “kako cenzurirati internet, kontrolirati civilno društvo i izgraditi snažnu jednopartijsku državu“.

U Australiji John Fitzgerald, koji piše za Journal of Democracy, opisuje kako su pekinške “integrirane mreže“ utjecaja tražile “izvršenje direktne kontrole nad medijima na kineskom jeziku (printani, radio i online), indirektno upravljanje grupama lokalnih zajednica, utjecaj na univerzitetske čelnike, pokušaje da se oblikuju vanjskopolitički stavovi vodećih političkih stranaka i uspostavljanje formalnih agencija ujedinjenog fronta širom Australije“.

Martin Hala, ocjenjujući situaciju u Republici Češkoj, navodi pristup Komunističke partije Kine “sklapanju prijateljstava“ na visokim položajima kao način korištenja “imenovanja i korupcije da se zarobe strane elite ne samo da bi one ispunjavale zahtjeve Kine, već i da bi dobile pristup (i, u krajnjoj liniji, moć kroz manipulaciju) stranih institucija“.

Utjecaj Kine ne slabi ako njena popularnost slabi

Ovi primjeri nisu iscrpni, već predstavljaju obrazac. U nedostatku mjernih jedinica prikladnijih za procjenu posljedica i ishoda proizvedenih u ovim slučajevima – naprimjer, političke cenzure i strateške korupcije – završavamo u analitičkom ćorsokaku, s problematičnim političkim implikacijama. Možda kontraintuitivno, nalazi istraživačkog centra Pew, navedeni ranije u ovom članku, pokazuju da dok strana publika sada vidi Kinu u negativnijem svjetlu nego ranije, oni također vjeruju da je utjecaj Pekinga postao snažniji u proteklim godinama. To sugerira da utjecaj Kine nužno ne slabi ako njena popularnost slabi, kako se da zaključiti iz ispitivanja javnog mnijenja. Umjesto toga, Peking projicira utjecaj izvan konteksta meke moći.

Otvorena društva bit će ranjiva sve dok zadržavaju slijepu tačku o kompromitirajućim i korozivnim aspektima vanjskog utjecaja autoritaraca. Umjesto što posvećuju tako mnogo energije da shvate zašto su države poput Kine i Rusije tako nesposobne u primjeni meke moći, istraživači i novinari trebaju proširiti svoje vidno polje za sve evidentnije, ali slabo shvaćene, autoritarne strategije koje prioritet daju nagrizanju i kontroli nad privlačenjem i uvjeravanjem.

Izvor: Al Jazeera