Zašto mladi ljudi odlaze iz BiH i zašto se ne vraćaju?

Često govorimo o ‘odlivu mozgova’ iz Bosne i Hercegovine, ali diskusije o ‘prilivu mozgova’ ili ‘cirkulaciji mozgova’ gotovo da i ne postoje u društveno-političkoj sferi.

Gotovo 20.000 bh. državljana trenutno studirau 30 zemalja svijeta (EPA)

‘Odliv mozgova’ (eng. brain drain) platforma je za razmjenu informacija o mogućnostima zapošljavanja i studiranja u inostranstvu za mlade iz Bosne i Hercegovine i regiona. Studenti online imaju mogućnost da dođu do stipendiranja i umrežavanja, programa obuke i stažiranja, kao i savjeta o životu, studiranju i radu u inostranstvu.

Samir Beharić iz Jajca jedan je od administratora grupe i doktorant na Univerzitetu u Bambergu, gdje istražuje “uticaj međunarodnih stipendijskih programa na cirkulaciju mozgova”.

Grupa trenutno broji gotovo 30.000 članova, a najviše dijeli sadržaje koji se tiču konkursa za stipendije, stažiranja i poslove. Mladi ljudi se najčešće javljaju sa željom da idu na studij u inostranstvo, a oni koji su nekada bili u potrazi za stipendijama, danas traže posao.

„Radi se o visokoobrazovanim mladim ljudima sa međunarodnim iskustvom, koji su na stranim univerzitetima stekli diplomu ili proveli nekoliko mjeseci na razmjeni. Iako se motivi razlikuju od pojedinca do pojedinca, ono što takve mlade ljude generalno motiviše da napuste Bosnu i Hercegovinu jesu korupcija i nepotizam, loše prilike za akademsko i profesionalno usavršavanje, te neizvjesna sigurnosna situacija i nedostatak perspektive za izgradnju života“, kaže Beharić.

Nepoželjna konkurencija

Smatra kako država i političari ne bi trebali ništa raditi da zaustave odlazak mladih jer je to pozitivan proces za Bosnu i Hercegovinu, pod uslovom da se ti mladi ljudi vrate.

„Ono što država treba raditi jeste zapravo kreiranje uslova da se takvi mladi ljudi vrate u Bosnu i Hercegovinu sa svojim znanjem, iskustvom i kontaktima. U Bosni i Hercegovini često govorimo o ‘odlivu mozgova’ jer je to proces kojem svjedočimo godinama, ali diskusije o ‘prilivu mozgova’ ili ‘cirkulaciji mozgova’ gotovo da i ne postoje u društveno-političkoj sferi. Razlog je očigledan: za ‘priliv mozgova’ i kreiranje uslova za povratak, naši predstavnici u vlasti bi trebali raditi na konkretnim politikama koje će kreirati uslove za povratak i zaposlenje ne samo Bosanaca i Hercegovaca, već i stranaca koji bi mogli vidjeti Bosnu i Hercegovinu kao atraktivno mjesto za rad – bilo da se zaposle u Bosni i Hercegovini ili da tu rade kao tzv. digitalni nomadi“.

Beharić ističe kako niti jedna državna institucija u Bosni i Hercegovini nema za početak ni podatke koliko njenih državljana trenutno studira u inostranstvu. Zajedno sa kolegicom Azrom Berbić i kolegom Denisom Šarićem, u protekle dvije godine radio je na mapiranju bh. državljana koji studiraju u inostranstvu. Po podacima koje su prikupili tokom i nakon pandemije, gotovo 20.000 bh. državljana studira trenutno u 30 zemalja svijeta.

„Tokom komunikacije velika prepreka za povratak mladih ljudi iz inostranstva jeste postojanje dobro uvezanih institucionalnih mreža koje profitiraju od statusa quo i koje mlade visokoobrazovane ljude sa stranim diplomama smatraju konkurencijom koja prijeti da uzurpira njihov društveni status sa našim studentima u inostranstvu, velik broj njih je naglasio da su na studij van Bosne i Hercegovine otišli s motivacijom da se vrate u domovinu. Međutim, isto tako naglašavaju da nije realno očekivati da se mladi ljudi planski vraćaju u Bosnu i Hercegovinu ukoliko za to ne postoje uslovi“.

Rezultate svoga istraživanja predstavili su ovih dana na 60. međunarodnoj akademskoj sedmici u Tutzingu, u Njemačkoj.

Politika i sistem najveći problem

Denijal Blažić je odselio iz Jajca 2013. godine. Danas radi na jednom od najvećih evropskih aerodroma u Berlinu. Po struci je hoteljersko-turistički tehničar, a tri godine je polagao razliku predmeta za medicinsku školu kako bi otišao u Njemačku da radi. Od oktobra 2013. godine živi u Berlinu. Najprije se zaposlio u staračkom domu gdje je radio šest mjeseci i dobio otkaz na probni rad. Poslije gubitka posla predao je zahtjev za daljnje školovanje koje je trajalo šest mjeseci uz dodatna tri mjeseca prakse na aerodromu. Nakon toga je dobio posao na aerodromu u Berlinu.

„Povod moga odlaska je nemogućnost da pronađem zaposlenje u Bosni i Hercegovini, ali sam i ranije želio da odem kod brata i sestre u Stutgart. U Berlinu mi je lijepo, ovdje sam stekao prijatelje. U Bosnu odem da posjetim roditelje. Niti u jednom treunutku se nisam pokajao što sam otišao vani. Navikao sam se na ovaj sistem i ne znam da bi se ikada vratio, osim u posjetu“.

Što se tiče stanja u Bosni i Hercegovini, Denijal kaže da je svaki put nakon izbora očekivao da će biti bolje i da će se nacionalističke stranke maknuti sa političke scene, ali više ne vidi pomak niti promjene.

„Nadam se da će mladi ljudi koji su ostali u domovini jednom shvatiti da te nacionalističke stranke ne mogu dalje i da nema svrhe da uvijek četiri-pet istih stranaka pobjeđuje. Nisam optimističan da se u narednih desetak godina nešto može promijeniti. Ponosim se time odakle sam, uvijek kažem da sam iz Bosne i Hercegovine, iz kraljevskog grada Jajca, ali se ne ponosim političarima i tim sistemom, pa svakome preporučujem da ode. Neka se neko vrijeme strpi, ali neka ide“.

Erna Prasko završila je Medicinski fakultet u Sarajevu, te odmah po diplomiranju otišla u Njemačku. Trenutno radi u Erlangenu, na jugu Njemačke. Uvidjevši da je dosta ljudi već otišlo ili se spremalo na odlazak, htjela je da preduhitri kajanje i 2019. godine napustila je Bosnu i Hercegovinu. Pored toga što je avanturista i voli izazove, kako kaže, na neki način ju je otjerao kompleksan zdravstveni sistem koji od ljekara specijaliste traži da ostane dvostruko više godina u ustanovi koja ga je poslala na specijalizaciju.

„U Njemačkoj sam skoro tri godine. Nije ni ovdje idealno, daleko od toga. I ovdje se ljudi suočavaju sa različitim problemima. Ljudi stalno emigriraju iz različitih razloga. Mislim da bi još dosta ljudi napustilo Bosnu i Hercegovinu kada bi im se pružila prilika. Međutim, isto tako postoje ljudi koji su se odselili, uvidjeli da tuđe sunce neće nikad grijati kao što ono naše grije i vjerovatno kao i ja priželjkuju da se ipak jednog dana vrate na rodnu grudu“, kaže Erna.

Obrazovni sistem pun nedostataka

Berina Šabanović iz Breze, stručnjakinja je iz oblasti biomedicinske nauke i onkologije. Trenutno živi i radi u Torinu. Završila je Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu 2016. godine, te nakon toga otišla u Anconu, gdje je magistrirala 2018, a trenutno je na doktoratu u Torinu. Iz Bosne i Hercegovine je prvi put otišla na studijsku razmjenu na Univerzitet u Bolonji 2013. godine.

Nakon šest mjeseci provedenih na razmjeni vratila se u Bosnu i Hercegovinu i ostala do diplomiranja na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Poslije iskustva studiranja van domovine, shvatila je da ne želi nastaviti studij u Bosni i Hercegovini zbog nedostataka studijskih programa, što je uvidjela boravkom na Univerzitetu u Bolonji.

„Prijavila sam se na nekoliko stipendijskih programa u Evropi i dobila sam stipendiju za master studije na Poltiehničkom univerzitetu Marche u Anconi, na programu ‘molekularna biologija’ gdje sam potom dobila i PhD (doktorski studij) poziciju i stekla titulu u biomedicinskim naukama. Sada radim kao naučnica na Institutu za tumore Candiolo u Torinu. Uzimajući u obzir moje zanimanje, lako je odgonetnuti razlog moga odlaska iz Bosne i Hercegovine, počevši od potrage za kvalitetnijim studijskim programima a potom i za adekvatnim poslovnim pozicijama“.

Dodaje, kako je pitanje biologa u Bosni i Hercegovini još uvijek neriješeno te većina njenih kolega koji su ostali u domovini ne radi u struci ili ne radi uopće. Ističe da uslovi nigdje nisu savršeni, ali da je, ipak, velika razlika između opcija koje se nude biolozima u inostranstvu i u Bosni i Hercegovini, posebno onima koji žele da se bave naučno-istraživačkim radom.

„U Torino sam se preselila prošle godine zbog poslovne prilike koja mi se pružila i izuzetno sam zadovoljna. Istina je da se trenutno cijela Evropa nalazi u jednom neizvjesnom periodu, gdje nam prijete razne krize. Međutim, Bosna i Hercegovina i nezavisno od novih kriza koje nas pogađaju unazad dvije-tri godine, kontinuirano loše se nosi sa izazovima i ne uspijeva svojim građanima već decenijama dati osjećaj sigurnosti i povjerenja u bolje sutra“.

To se, kaže, vrlo jasno vidi po broju mladih ljudi koji sa cijelim porodicama napuštaju Bosnu i Hercegovinu.

„Koliko sam imala priliku ispratiti predizborni program političkih stranaka u Bosni i Hercegovini, nisam primjetila da se mnogo pažnje dalo ovoj temi, niti da je ponuđena neka strategija uključivanja dijaspore u bosanskohercegovačko društvo na bilo koji strukturisan način. Emigracije koje pogađaju Bosnu i Hercegovinu u posljednjih nekoliko godina počinju već da predstavljaju veliki problem, jer država gubi visokoobrazovane ljude u čije je obrazovanje investirala, gubi cijele porodice, gubi mlade ljude koji će biti ekonomski izvor nekome drugom, a u Bosni i Hercegovini su samo turisti jednom ili dva puta godišnje“.

Bosna i Hercegovina se suočava sa situacijom da škole, a pogotovo u ruralnim područjima, ostaju bez djece, pa samim tim ni učitelji više nisu potrebni, dodaje Berina i naglašava kako već sad nastaju mnogobrojni problemi i za one koji nisu i ne žele da napuste Bosnu i Hercegovinu.

„Bolnice ostaju bez medicinskog kadra, manje škole bez potrebe za nastavnicima, manje stručnih zanatlija itd. Bez jasne strategije za smanjenje ovog problema, Bosna i Hercegovina bi se mogla naći u još većoj krizi u narednih nekoliko godina, i mislim da je ‘5 do 12’ da se ozbiljno posveti ovome. Ovo je vrijeme da se neodlučnim građanima ponudi validna alternativa zašto ne otići u Njemačku a ostati u Bosni i Hercegovini, ili onima koji su otišli i usavršili se negdje drugo i željeli bi se vratiti u Bosnu i Hercegovinu, ponude atraktivne prilike za povratak“.

Jedni odlaze, drugi dolaze

Dinka Smajlagić se trenutno nalazi na postdoktorskom studiju na Univerzitetu u Oslu. Nedavno je završila doktorat iz statističke genetike na Univerzitetu u Bergenu, magistarski i bachelor studij je radila u Italiji, Njemačkoj i Bosni i Hercegovini. Nakon završetka osnovnih studija na Univerzitetu u Sarajevu, odselila  je 2012. godine.

Nije je ništa ni natjeralo niti otjeralo. Jednostavno joj je Bosna i Hercegovina u tom trenutku bila premalena i željela je da vidi šta se dešava van granica naše zemlje, kako ljudi žive u nekim drugim zemljama i kulturama, kako se studira na nekim drugim univerzitetima i u nekim drugim sistemima.

„Nakon prve godine master studija koji sam provela u Italiji i Njemačkoj, znala sam da su male šanse da se svojevoljno vratim u Bosnu i Hercegovinu. Nakon godinu dana života sa ljudima iz cijeloga svijeta, shvatila sam da se bolje osjećam u društvu mladih koji su odlučili da, kao i ja, vide šta se dešava van granica njihovih domovina, nego u društvu šire familije i mladih s kojima sam odrasla. Trenutno živim u Norveškoj i, najiskrenije, trudim se da ne gledam na stanje u Bosni i Hercegovini“.

Trenutno dijeli kancelariju sa mladom ženom koja je rođena u Ugandi, čiji su roditelji otišli u Kanadu, a koja je poslije osnovnih došla na postdiplomske studije u Veliku Britaniju, da bi prije dvije godine doselila u Norvešku.

„Radim sa ljudima iz Kine, Grčke, Holandije, Španije, Irana, Slovačke i drugih zemalja, koji su došli prije dvije ili prije pet godina u Norvešku, koji će možda ovdje ostati, možda će se vratiti odakle su došli, a možda će otići negdje drugo. Migracije su, po meni, sasvim normalna pojava u društvu. Iz Bosne i Hercegovine odlaze ljudi koji su tu rođeni i odrasli, ali dolaze neki drugi“, kaže Dinka na kraju.

Izvor: Al Jazeera