Pierce: Studenti u BiH su bolji i odgovorniji od američkih studenata

Američka djeca su uzeta iz porodice zbog droga, dok djeca u BiH moraju da odu iz zemlje zbog nedostatka mogućnosti, kaže Amerikanka Margaret Pierce, zagovornica prava djece, koja predaje na Medicinskom fakultetu u Zenici.

Razlika je i u tome što američki studenti mogu da vide budućnost, dok bh. studenti kad završe edukaciju nemaju načina da je upotrijebe, kaže Pierce (Ustupljeno Al Jazeeri)

Djeca u Americi odlaze iz porodica uglavnom zbog ovisnosti od droga, dok djeca u BiH odlaze zbog nedostatka mogućnosti. Oba fenomena stvaraju traumu s kojom treba da se suočimo, kaže Amerikanka Margaret Pierce, Fulbrightova specijalistkinja iz oblasti medicinske i kulturalne geografije, zagovornica prava djece, koja predaje na Medicinskom fakultetu u Zenici.

Radi se o osobi punoj empatije, želje i potrebe da pomogne zajednicama koje žele usvojiti američke ideale jednakosti, slobode i pravde. Obišla je gotovo cijeli svijet, imala priliku vidjeti različite narode, kulture i načine života. Razgovarali smo s njom o studentima i djeci u Bosni i Hercegovini i SAD-u, o životu, različitostima…

“Moja prva impresija kad sam stigla u Bosnu i Hercegovinu je da nema puno razlike u odnosu na SAD. Ovdje je drugačije stanje samo zbog okolnosti. Za mene koja sam dijete ratnog zarobljenika, koji je proveo tri godine u japanskom zarobljeništvu u Drugom svjetskom ratu, bitno je da vidim taj kontekst zajednice. To je jako bitno kako bih razumjela kroz šta je moj otac prošao, zato što ljudi nisu to razumjeli. Ova zemlja je izašla iz rata, ali je zaista za mene pozitivno iznenađenje što sam vidjela i doživjela”, rekla je na početku razgovora Pierce.

  • Prošle godine ste bili u Zenici kao gost-predavač na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Zenici. Očigledno je da ste zadovoljni ovim gradom, državom i visokoškolskom ustranovom, kad ste se odlučili vratiti. Šta je uticalo na Vašu odluku da dođete ovdje i predajete studentima?

– Uvijek sam zadovoljna Bosnom. Uvijek je divno biti ovdje. Stvari koje sam naučila prošli put, koje su ostale sa mnom, puno važnije su sada. Još uvijek radim isti posao, još uvijek zastupam usvojenu djecu u sudskom sistemu, još uvijek radim sa medicinskom zajednicom vezano za gubitke u porodici i dislokaciju djece.

Prošle godine sam bila više pogođena jer sam vidjela generacijski posttraumatski stres, a to je nešto s čim se nosim sa svojim klijentima u SAD-u. Kad sam otišla u glavi mi je bilo pitanje kako te familije i zajednica mogu pomoći da se riješi taj problem. Ne samo kao ljudi koji su prošli kroz rat nego i djecu koja su ovdje usvojena. Na njih se prenosi ta vrsta posttraumatskog stresa. Iste probleme imaju i djeca u SAD-u koja nisu u mogućnosti da ostanu u svojim porodicama. Postaju ovisni o državi.

Kad se dešava trauma, uvijek to donosi i posttraumatski stres. Ali, ove godine shvatila sam da postoji druga vrsta traume koja se dešava kod djece u Bosni i Hercegovini što nisam prepoznala prošle godine, a to je ogromna migracija vaše omladine. Porodice se komadaju jer djeca misle da ne postoji mjesto za njih. Moraju da nađu novo mjesto za život. Takva vrsta brige donosi traumu, ne samo za djecu, već i za njihove roditelje. Uvijek sebi postavljam pitanje kako da napravimo zajednicu jačom. Da pomognemo našoj djeci koja su naša budućnost, kako da se nose sa traumom gubitka doma i dislokacije odnosno prelaska u drugi dom u nekoj drugoj zemlji.

Naša djeca su uzeta iz porodice isključivo zbog ovisnosti od droga. Roditelji iskorištavaju tu djecu, zapostavljaju ih. Vaša djeca moraju da odu iz zemlje zbog nedostatka mogućnosti. Oba fenomena stvaraju traumu s kojom treba da se suočimo. Kad sam prvi put došla u Bosnu i Hercegovinu mislila sam da su ovdje dobrovoljne migracije. Shvatila sam da su to prisilne migracije. U SAD-u imamo isti problem. Djeca iz Meksika koja nemaju tamo šansu za normalan život dolaze kod nas. To naravno stvara traumu i posttraumatski stres.

  • Imali ste priliku raditi sa studentima u Zenici. Možete li uporediti odnosno reći koje su razlike studenata u Bosni i Hercegovini i SAD-u?

– Vaši studenti su bolji, savjesniji, odgovorniji, fokusiraniji na nastavu. Studenti u SAD-u su lijeni. Za američke studente to je sve zabava, hobi. Kod vas u Zenici studenti su redovni na predavanjima, pažljivo ih prate, poštuju profesore. Vaši studenti vide obrazovanje kao način da idu naprijed, da mijenjaju okolnosti.

Velika razlika je prisutna do dodiplomskih studija. Doktoranti su već ozbiljniji u SAD-u. Razlika je i u tome što naši studenti mogu da vide budućnost. Vaši studenti kad završe edukaciju nemaju načina da je upotrijebe. Naši studenti optimistično gledaju na budućnost. Iz razgovora sa studentima u Zenici shvatila sam da nisu optimistični u pogledu njihove budućnosti. Mladi ljudi su mladi ljudi. Uznemirujuće za mene je što američki studenti ozbiljno ne uzimaju obrazovanje, ali uznemirujuće je što studenti u Bosni i Hercegovini ne mogu da primjene svoje obrazovanje u vlastitoj zemlji. Naravno, razlika je i u tome što je edukacija u SAD-u postala društveno oružje za podjelu ljudi na bogate i siromašne.

  • Dječiji ste advokat u Sjevernoj Karolini. Da li ste imali priliku vidjeti u Bosni i Hercegovini kako se tretiraju djeca? Da li su njihova prava ugrožena?

– Imate veoma jaku tradiciju porodice kao i proširene porodice. Trebate biti sretni zbog toga. Djeca ne dolaze na državnu skrb tako često kao što je slučaj u SAD-u. U Americi su porodice rasute. Nemate ni ogromnu epidemiju droga kao što mi imamo. Djeca dolaze pod brigu države u enormno visokoj stopi. Briga o djeci je kod vas je daleko manja nego u SAD-u zato što imate jake proširene porodice. Ali, ta briga koju vi imate ovdje nije finansirana kako treba.

Djeca ovdje mogu da ostanu puno duže u tim porodicama nego što mogu u udomiteljskim porodicama u SAD-u. Drugi dio mog posla je da budem advokat za djecu i da ih predstavljam pred sudom, da ih na neki način omogućim ulazak u sistem. Kod vas nema ovdje takve vrste pravnog procesa gdje se treba procijeniti dijete da se ubaci u sistem koji treba pronaći rješenje za njega.

  • Da li je po vašem mšljenju taj američki sistem sa udomiteljskim porodicama primjenjiv u Bosni i Hercegovini?

– Da, apsolutno. Ono što se desilo nakon pada Sovjetskog saveza, vidjevši svu tu djecu koja je bila izvan roditeljskog doma zbog siromaštva, smrti roditelja ili kućnog nasilja, same Ujedinjene nacije i čitav svijet su učinili napor da se ta djeca deinstituišu. Ne morate ih maltretirati u centrima, treba im omogućiti da budu smješteni u nove porodice. Gotovo svaka zemlja teži ka tome. Morate imati sudski sistem, pravni sistem, koji će prepoznati vrijednosti da djeca ostvare svoja prava. Djeca imaju prava, imaju pravo na djetinjstvo i budućnost. U gotovo svakoj državi sud i državni aparat su zaštitnici dječijih prava. Radi se sa advokatura za dječija prava, pogađaju se institucije oko dječijih prava.

Detalj sa jednog od predavanja Margaret Pierce kao gostujuće profesorice u Zenici (Ustupljeno Al Jazeeri)
  • Šta je tema Vaših predavanja na Medicinskom fakultetu u Zenici? Da li ste zadovoljni kako to funkcioniše?

– Veoma sam zadovoljna radom na Medicinskom fakultetu. Više sam fokusirana na moju ekspertizu u pogledu dječije traume i majčinskog zdravlja. Problem tretiranja djece koja su prošla kroz traumu je taj da djeca nisu glasna, ne mogu da se izraze. Jednostavno je za društvo da kažu da ako to dijete ne može da govori o traumi da je nije ni bilo. U medicinskoj praksi razumiju da nije nužno da vizueliziraš ili da čuješ dječiju traumu da znaš da postoji. Na Medicinskom fakultetu u Zenici su veoma svjesni dječije traume i znaju kako da je tretiraju. Učim, podučavam studente, razumijemo jedni druge zato što razumijemo suštinu traume.

  • Imali ste priliku obići skoro čitav svijet, radili u mnogim zemljama, da li ste prepoznali neke specifične probleme za određene regije?

– Zemlja s najvećim problemima u svijetu je SAD. Mi imamo apsolutno razarajuću epidemiju droge. To rezultira tako što djeca dolaze pod skrb države jer njihovi roditelji ne mogu da se brinu o njima. Bilo koja država na svijetu, makar bila i najsiromašnija, da su kao crkveni miševi, da nemaju zaposlenih, ako nema epidemiju droge, lakše će se izvući. Ta epidemija droge u SAD-u, ponavljam, razara porodice. Vi imate mogućnost da promijenite sistem na bolje.

Najveći problem je odlazak mladih iz Bosne i Hercegovine. Moj prijatelj Sejo iz Zenice kaže da su djeca suviše siromašna kod vas da bi imali problem sa narkomanijom. Ali, odlaze na mjesta gdje će biti izložena drogama u budućnosti. I njihova djeca će biti. Za mene je i to opasnost.

  • Je li bolji život u SAD-u nakon Trumpa? Imate li recept za rješavanje našeg problema, jer je u Bosni i Hercegovini političarima i dalje bitnija pozicija od javnog interesa što se gotovo pretvara u jednu vrstu ovisnosti?

– Bivši američki predsjednik Donald Trump doprinio je remećenju sistema vrijednosti. Mislim da nema ništa normalno u tih pet godina u kojima je bio na poziciji predsjednika SAD-a. Imali smo 11. septembar 2001, imali smo 2007. i gotovo savršenu oluju za njegovo vrijeme. Smatram da problem nije bio Trump, nego ljudi oko njega.

Ko će vašim političarima reći da ne mogu tako funkcionisati? Jedino omladina. Ali, oni odlaze vani. Nigdje nisam vidjela sistem koji gura djecu vani. Ti ljudi kod vas ostaju u vlasti jer im je moguća opozicija u inostranstvu.

Izvor: Al Jazeera