Zelene milje: Livanjsko polje – najveće plavno kraško polje na svijetu

Biolozi Biljana i Goran Topić su nas dva dana vodili kroz Livanjsko polje pričajući o specifičnostima, potencijalima i perspektivama kraških polja u BiH.

Livanjsko polje je nepregledna ravnica okrajčena visokim planinama (Almir Kljuno)

Livanjsko polje. Nepregledna ravnica okrajčena visokim planinama. Staretina, Tušnica, Dinara, Šator, Golija, Kamešnica, Grabovica, Cincar se iznad polja uzdigle kao dive. Dinara prijeti oblacima, olovnim i teškim kao u pjesmi.

Nekoliko sati smo vozili cestama koje vode rubovima polja i nismo ga cijelog obišli. Od Livna, zapadno prema Buškom jezeru, pa sjeverno prema Bosanskom Grahovu i nazad jugoistočno, opet u Livno. Skoro dvije stotine kilometara.

Na krajnjoj smo sjevernoj tački polja, u sjeni oblaka. Najudaljenija tačka južnije obasjana suncem. Polje zlati. Znak koji upozorava na mine. Kad polje plavi, mine plutaju vodom, pa otplutaju drugdje gdje znaka možda nema.

Nismo vidjeli stoku za koju ovdje kažu „blago“. Živinčad su blago. Jesu li Dalmati, staro ilirsko pleme, tako nazivali svoj mal? Dokazano je da su oni ovo područje nastanjivali, da su ovdje napasali svoje ovce i krave.

Blaga su pojili na rijekama Sturbi, Bistrici i Žabljaku, žilama kucavicama ovoga polja.

Naseljeno još od prije Hrista

Na brdima iznad polja je preko četrdeset gradina. Neke arheološke iskopine upućuju na to da je ovaj dio Zemlje naseljen još od prije Hrista – 20.000 godina prije nove ere. Kontinuitet života je nastavljen do danas.

Danas je sve manje ljudi. Time i manje stoke, i polje zarasta i svakim danom sve više nestaje.

Nestaje njegova autentičnost, autentičnost biljnog i životinjskog svijeta, koja je hiljadama godina nastajala u sadejstvu čovjeka i prirode. Ljudi su gajili mnogo stoke, stoka je izlazila na ispašu ili su kasnije kosili ovo polje, tako da je oblikovano kao travnato stanište. Samo ponegdje u polju ima šume.

Kažu da je ovdje vjerovatno jedina šuma hrasta lužnjaka na kraškim poljima u BiH.

Danas je sve manje ljudi, a time i manje stoke i polje zarasta i svakim danom sve više nestaje (Almir Kljuno)

Livanjsko polje je tipično kraško polje. Najveće je plavno kraško polje na svijetu i najbolje je istraženo od svih takvih u Bosni i Hercegovini. A ipak je, šale se naši sagovornici, manje istraženo od površine Mjeseca.

Bogatstvo biodiverziteta Livanjskog polja ilustruje i podatak o preko 100 vrsta algi i cijanobakterija, preko 30 vrsta beskičmenjaka u sastavu zooplanktona, 42 vrste vilinskih konjica i 39 vrsta leptira. Zato su kraška polja u BiH na svjetskoj mapi žarišta bioraznolikosti na našoj planeti. Baš kao i Madagaskar, Filipini ili jugozapadna Australija.

Specifična, a ugrožena područja

Biljana i Goran Topić iz Ornitološkog društva „Naše ptice“ godinama proučavaju kraška polja u BiH. Biljana je rodom iz Bajine Bašte. Odrasla je uz emisije čuvenog britanskog botaničara Davida Belamyja. Studirala je ekologiju biljaka. Na Livanjsko polje ju je prvi put doveo Goran, biolog i ornitolog.

„Naše ptice“ su ujedno i Centar za markiranje ptica u Bosni i Hercegovini.

„Mi tačno znamo gdje nam se neke vrste gnijezde, i gdje se zadržavaju, i gdje zimuju. Da bismo zaštitili jednu vrstu, mi moramo da je štitimo na kompletnom njenom migratornom koridoru, gdje god se ona pojavljuje. Zahvaljujući prstenovanju, imamo značajne podatke gdje su nam najvažnija staništa i stanice ptica, i tako ih lakše možemo štititi“, priča Goran.

„BiH se nalazi na jadranskom seobenom koridoru, a to je jedan od četiri migratorna koridora kojim ptice sa sjevera Evrope migriraju u Afriku. Jedan od koridora i jedna od najfrekventnijih trasa ide upravo preko Livanjskog polja. Praktično sve što leti sa sjevera Evrope – leti preko Livanjskog polja“, objašanjava Goran.

Do sada je ovdje registrirano ukupno 272 vrste ptica, a u vrijeme migracija ovaj prostor nastani oko 100 hiljada različitih ptica močvarica.

Praktično sve što leti sa sjevera Evrope, leti preko Livanjskog polja, kaže Goran Topić (Almir Kljuno)

Kada pričaju o Livanjskom polju, oni, zapravo, pričaju o kraškim poljima, o Popovom, Duvanjskom, Glamočkom, Kupreškom, jer svaki prostor ovog tipa ima svoje specifičnosti, jednako je ugrožen i nimalo zaštićen.

Karakterizira ih kras koji je „poput švajcarskog sira, sav šupalj i pun podzemnih tunela, kanala i pećina“. U poljima se nalaze estavele, mjesta koja se, zavisno od toga da li su podzemni kanali ispunjeni vodom, ponašaju i kao izvori i kao ponori. Raznovrsnost staništa, riječni tokovi, tresetišta i močvare su ono što kraška polja čini tako rijetkim prirodnim fenomenom.

„O podzemnom svijetu naših polja mi jako malo znamo“, govori Biljana, „ona znanja koja imamo uglavnom potiču od speleologa… Mimo toga, jako malo, gotovo ništa. Pronašli smo neke endemske vrste riba koje se ljeti, kada na površini nema vode, povlače u podzemlje.“

Požari gutaju gnijezda i rijetke biljke

Na ovom području postoje četiri agencije koje su registrovane za lovni turizam. Te agencije posreduju da strani lovci dođu i legalno love ptice. Međutim, naši sagovornici nam skreću pažnju na sve češću upotrebu nedozvoljenih sredstava u lovu.

Prepelice izlovljavaju uz upotrebu elektronskih vabilica.

„U toku večernjih sati u vrijeme migracije kada prepelice lete, puste se električne vabilice oko kojih se okuplja veliki broj ptica i sljedećeg dana lovci mogu za samo nekoliko sati ubiti desetine i stotine ptica“, upozorava Goran.

Zahvaljujući ovakvom pristupu, prvenstveno na Balkanu, tvrdi Goran, brojnost prepelice je duplo umanjena na evropskom nivou.

Livanjsko polje nije zaštićeno. Ono zarasta u nisko drvenasto žbunje. Kako je kod ljudi još živo sjećanje na napore koji su njihovi preci činili da polje ostane polje, lokalno stanovništvo to rastinje pali. A u garež se onda pretvara raznovrsni svijet biljaka i staništa ptica.

„I ti požari su nekontrolisani, nenadzirani“, kaže Biljana. „To su štete koje su često nenadoknadive i nekada su potrebne desetine godina da se taj ekosistem, ta biljna zajednica, oporavi i vrati na nekakvo pređašnje stanje.“

Ptice kao bioindikator

Otvorena travnata staništa direktno zavise od broja krupnih preživara.

„Ako nemamo srne, ako nemamo jelena na ovom području u ogromnom broju“, govori Goran, „alternativa mogu da budu domaće životinje. Međutim, mi smo prvo redukovali brojnost divljih preživara, a potom nam se smanjuje i broj domaćih preživara i to neminovno nosi sa sobom promjene u staništima.“

Da je zaštićeno, Livanjsko polje bi imalo upravljača i neke se štetne aktivnosti ne bi događale a razvijale bi se, nadaju se naši sagovornici, one koje su dobre i za čovjeka i za prirodu. Ne postoji program upravljanja ovim vrijednim staništima, i kako ona nestaju, zarastaju ili izgaraju, tako se smanjuju broj i vrste ptica koje ovo područje nastanjuju.

A ptice su jako važan bioindikator. Broj vrsta na nekom prostoru i brojnost jedinki po vrstama govore o stanju i kvalitetu prirode i životne sredine.

Goran objašnjava šta nama ptice poručuju.

„Što je broj vrsta na nekom području veći, znači da je ta životna sredina i priroda zdravija. Ako se smanjuje brojnost nekih vrsta, mi tačno znamo da se nešto negativno u prirodi dešava i ako pratimo te vrste i promjene, možemo da spriječimo dalju destrukciju i propadanje prirodnih staništa.“

Nema ljudi, nema stoke

Biljana razloge za promjene u Livanjskom polju nalazi u depopulaciji. Ljudi su otišli u veće gradove ili u inostranstvo, industrijalizacija je nametnula nove standarde. A ratovi su nekim ljudima zauvijek prekinuli vezu s rodnim mjestom.

„Stočarstvo je u ovom kraju zaista neophodno ukoliko želimo da održimo polje ovakvim kakvo jeste danas. Primijetili smo tokom našeg boravka ovdje, tokom naših istraživanja, da je broj stoke znatno manji nego što je bio početkom dvadesetog vijeka, manji nego pedesetih i šezdesetih ili osamdesetih godina prošlog vijeka.“

Bilo je ovdje u ovom sjevernom dijelu polja, pedesetih godina prošlog stoljeća nekoliko hiljada ljudi. Blizu hiljadu domaćinstava. Procjenjuje se da su imali desetak hiljada goveda i dvadesetak hiljada ovaca.

Biljana Topić razloge za promjene u Livanjskom polju nalazi u depopulaciji (Almir Kljuno)

Danas je ta situacija drastično promijenjena. U sjevernom dijelu imaju dvije farme koje broje stotinjak grla goveda i „mimo toga šest-sedam kravica negdje, u ponekom domaćinstvu“.

U selima kroz koja se vozite i do dva sata, danas živi par stotina ljudi, a potencijal za bavljenje stočarstvom ovdje djeluje beskonačno, baš kao i polje.

„Jedino što je pozitivno, još uvijek se zadržao veliki broj, relativno veliki broj ovaca. Ima ljudi koji imaju po nekoliko stotina, čak i hiljadu grla ovaca. I to je dobro, i to je nešto što održava ovaj dio polja ovdje upravo takvim kakvo jeste. Najbolje očuvano je upravo tamo gdje ima najviše ovaca.“

Budućnost polja je još dobra

Zbog utjecaja klime, osim kontinentalnih vrsta biljaka i životinja, ovdje se mogu naći i mediteranske. U visokim gorjima iznad polja se gnijezde neke visokogorske vrste ptica.

Ako Biljanu pitate kako se osjeća kada dođe na Livanjsko polje, reći se vam da su njene emocije tada vrlo pomiješane. Reći će da je to mješavina lijepih emocija koje izviru iz ljubavi prema polju i ljudima koje ovdje susreće i naslanja se na uspomene koje je vežu za ovo podneblje. I da je tužna kad vidi neke štetne faktore po prirodu, kad vidi da je neka lijepa livada preorana ili kada vidi da su palili nešto, da bacaju smeće na novo mjesto.

Kada Gorana pitate koliko vrsta ptica može razlikovati po zvuku, on će vam reći da i nije neki dobar sluhista i nešto posebno talentiran za prepoznavanje zvukova, ali ipak može prepoznati oko dvije stotine vrsta samo na osnovu njihovog pjeva. I svaki put će vam reći nešto o toj ptici. Kad čuje crnu žunu, reći će da je to naš najveći djetlić koji je indikator očuvanih starih šuma.

Oni tvrde da su već sada neka staništa nepovratno izgubljena, da su neki dijelovi polja nepovratno oštećeni, ali da je budućnost ovog podneblja još jako dobra. Njihove kolege biolozi, koji im dolaze iz raznih dijelova Evrope, su fascinirani time koliko ipak ima očuvanih staništa. Kažu da tako nešto, u ovako velikim razmjerima, ne postoji nigdje u Evropi.

Za njih su ključni faktori za očuvanje kraških polja zakonska zaštita polja, definiranje i uspostavljanje dobrog upravljača.

Zato što „nijedna jedina zemlja na svijetu nema tako raznovrstan i tako unikatan sistem kraških polja kao što ima Bosna i Hercegovina“. Prirodno bi bilo da, kako rekoše, čuvamo naše najvrijednije bisere.

Pošto ne postoji zaštita kraških polja, ona postepeno gube autentičnost i prepoznatljivost.

Uspinjali smo se na vidikovce i sa svih strana gledali tu jedva preglednu travnatu površinu. Visoka brezova stabla vjetar njiše i hoće ih s korijenom iščupati. Lužnjak, čije stablo može da raste i osam stotina godina, čeka kišu koja dolazi s Dinare i od koje bježimo vozeći jugoistočno. Voli pitoma, plodna i vlažna tla gdje ima puno podzemnih vodenih tokova. I njegove krošnje mrke bivaju od tamnih oblaka iz kojih kiša konačno pade. U prvi suton, ceste se ovdje jedva naslućuju.

(Priča iz autorskog serijala „Zelene milje: Reportaže i video priče o stanju i perspektivama ekološke svijesti u BiH“ nastala je uz podršku Fonda otvoreno društvo BiH.)

 

 

Izvor: Al Jazeera