Brčić Kuljiš: Trebamo biti spremni prihvatiti i poraze i pobjede iz prošlosti

“Da bi društvo obilježeno pluralizmom bilo stabilno, sigurno, mirno i pravedno, potrebno je da u sebi sadržava sve elemente liberalne demokracije, vladavinu prava te zaštitu prava manjina. Dok toga nema na Balkanu, Balkan će se uvijek vraćati istim starim boljkama pronalaženja krivca u drugima i drugačijima, brojati krvna zrnca i na prvo mjesto stavljati prošlost, a ne budućnost”, smatra Marita Brčić Kuljiš, vanredna profesorica na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, koja se bavi znanstvenim radom u području multikulturalizma i migracija.

• Ko snosi najveću krivicu za podizanje nacionalnih tenzija na Balkanu?

– Najjednostavniji odgovor bi bio – političari. To možda i nije posve pogrešan odgovor, ali je zasigurno nedostatan odgovoran jer, kako se kaže, „svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje“. Svatko od nas je na neki način odgovoran. Mi koji šutimo i samo gledamo. Mi koji ne šutimo, ali svoj glas usmjeravamo da nađemo krivca, a ne da ponudimo rješenje. Ako bismo odgovor trebali konkretizirati, onda su krivci oni koji koriste nacionalne tenzije da profitiraju; oni kojima nered odgovara; oni koji stalno provode doktrinu šoka nad vlastitim narodom; oni koji manipuliraju i izigravaju vlastiti narod; oni koji zveckaju oružjem, a nikada osobno neće otići u rat – ni oni ni njihovi najbliži već će biti ratni profiteri; oni kojima nije stalno ni do naroda, ni do nacije, ni do Balkana, ni do Europe.

• Da li se zapravo kroz nacionalistički narativ prikrivaju stvarni problemi građana?

– Uvijek se radikalni politički narativi koriste da se skrene pažnja sa stvarnih problema. Potrebno je samo pronaći koji narativ najviše može mobilizirati iracionalnost, a na Balkanu je to još uvijek etnička pripadnost, koja je kod nas i religijski obojena što joj daje još dodatnu dozu posebnosti i otvara prostor iracionalnosti koju onda političke elite različitog tipa vrlo dobro koriste. Podijeli, pa vladaj. U takvom kontekstu za svoju nezaposlenost pojedinac neće kriviti vladu već svog susjeda Srbina, muslimana, imigranta itd. koji mu je oduzeo posao, a njegovoj djeci kruh iz usta.

• Koliko su opasni religijski nacionalizmi?

– Najopasniji! Najradikalniji! Tu imate dva boga koji se ujedinjuju i osnažuju jedan drugoga. Tako osnaženi imaju i zemaljsku i nebesku, prolaznu i vječnu potku koja uspješno radikalizira svakoga tko im je iracionalno odan. Nacionalna država je nastala kao oslobađanje od boga. Mjesto boga je zauzeo narod. Narod postaje onaj koji donosi zakone, koji je izvor suvereniteta, onaj tko je vlasnik samog sebe. To je rezultat prosvjetiteljstva, Francuske revolucije, otvaranje prostora i ljudskim i građanskim pravima… Vraćanje boga u nacionalni diskurs sve se to poništava – i sloboda, i jednakost, i solidarnost, i nada da će društvo biti građansko odnosno otvoreno za sve. Ono to više nije, ono je diskriminatorno u slobodi vjeroispovijesti što znači i slobodi misli i slobodi govora. Bog postaje važniji od naroda, od građanina, od sloboda, od jednakosti… Takvu poruku nijedan monoteistički bog ne nudi.

• Koji su to izazovi multikulturalnosti na Balkanu?

– Multikulturalnost je živuće iskustvo različitosti bez obzira je li riječ o kulturnom, etničkom, religijskom pluralizmu. Multikulturalnost je sudbina Balkana koji od toga ne može, ne želi, ali i ne treba pobjeći ili ga izbjegavati. To je ljepota dok je ljepota, ali se, kako smo svjedočili, vrlo brzo i jednostavno poružni i izvuče na svjetlo dana sve najgore radikalizme i ekstreme. Na tragu multikulturalnosti razvila se politika multikulturalizma koji je zamišljena da sačuva i naglasi razlike, da se razlike toleriraju odnosno promatranjem ignoriraju. U svim europskim društvima, pa tako i na Balkanu, multikulturalizam je doveo do stvaranja paralelnih društava. Multikulturalizam doživljava kulturu i identitet jako statično, zatvoreno. Identitet se gradi promatranjem i isticanjem razlike, a zagovara se suživot – paralelni život. Točno onako kako Balkanu i odgovora.

Međutim, posljednjih desetak godina Zapadna Europa napušta multikulturalizam upravo iz razloga jer zatvara kulture u sebe, a zagovara se interkulturalizam zbog promicanja interakcije među kulturama. Interkulturalizam traži su-odnos među kulturama odnosno razumijevanje i prihvaćanje razlika. Međutim, da bi društvo obilježeno pluralizmom bilo stabilno, sigurno, mirno i pravedno, potrebno je da u sebi sadržava sve elemente liberalne demokracije, vladavinu prava te zaštitu prava manjina. Dok toga nema na Balkanu, Balkan će se uvijek vraćati istim starim boljkama pronalaženja krivca u drugima i drugačijima, brojati krvna zrnca i na prvo mjesto stavljati prošlost, a ne budućnost.

• Kakva je uloga međunarodne zajednice kada je riječ o smanjenju nacionalizama na Balkanu?

– Međunarodna zajednica je stalno prisutna na Balkanu, ali je pitanje koliko je uspješna u kontekstu smanjivanja nacionalizma. Pitanje je također koliko je i u mogućnosti djelovati u smjeru smanjivanja nacionalnih tenzija ako ne postoji politička volja. Veliki problem se pojavljuju i u slučaju vanjske intervencije, nametanja nekih rješenja koji po svojim strukturnim i sadržajnim oblicima ne odgovaraju ljudima. Potreban je kontinuirani rad s ljudima u smislu političke i demokratske pismenosti na Balkanu, a koje, po svim parametrima nedostaje. Balkan je uvijek bio ratno polje i mjesto sukoba, a upravo bi se na tom povijesnom aspektu trebalo raditi s ljudima u osvješćivanju činjenice da samo oni mogu izgraditi bolje društvu i za sebe i za generacije koje dolaze.

• Koliki je značaj procesuiranja govora mržnje u postkonfliktnim državama?

– Postkonfliktne države su države čiji narodi nose na sebi otvorene rane i bolne ožiljke, koji se vrlo često liječe potpirivanjem i podržavanjem mržnje prema drugima, onima koji su im nanijeli rane i ožiljke. Govor mržnje je uvijek bio opasan kao oblik najradikalnije populističke politike, a danas je još opasniji jer se koristi suvremenim tehnologijama i društvenim mrežama koje vam omogućavaju da se vrlo jednostavno i brzo povežete s istomišljenicima. Osim toga, definiranje nekog govora kao govora mržnje je još uvijek pravno kada se gleda dosta fluidno i nejasno, pa i to doprinosi da se govor mržnje vrlo lako može zamijeniti ili interpretirati kao sloboda govora, što je potpuno pogrešno.

Sloboda govora, kao i svaki drugi oblik slobode nije pravo i mogućnost da se govori i radi što se želi, već i ona u sebi pretpostavlja određene granice. Te granice, ako i nisu jasno uspostavljene zakonom, jasno su uspostavljene u našem razumijevanju pristojnosti. Vrijeđanje, omalovažavanje, ponižavanje, ismijavanje, prozivanje, vulgarizmi različitog tipa koji se zasnivaju na otvorenoj diskriminaciji ne bi smjeli biti dopušteni u javnom prostoru. Bez obzira tko ih iznosi.

Procesuiranje je stoga nužno jer tako zakonodavni sustav ukazuje da je to nedopustivo i ne dopušta da takav govor dobije obilježje legitimnosti odnosno podršku šire javnosti. Najstrože bi se trebali sankcionirati političari koji koriste govor mržnje za vlastite političke bodove jer upravo su oni ti čije riječi u takvom kontekstu imaju puno veći doseg i puno veći utjecaj nego govor mrženje ostalih građana.

• Šta koči pomirenje na Balkanu?

– Kada bih trebala odgovoriti u jednoj rečenici onda bih rekla: ‘prošlost, sadašnjost i budućnost’. Mi na Balkanu nikako da se oslobodimo sjena prošlosti, sukoba, narodnih tragedija, prolivene krvi, izgubljenih života, pogubljenih generacija, čizme koja nas je gazila i maltretirala. Time smo zadojeni i odgajani, što unutar obiteljske kuće, što u religijskoj zajednici, što u društvu, što u školi. Pozitivne i negativne aspekte te naše ‘narodne’ predaje koja nas mrcvari svojim strahovima, svi mi svakodnevno živimo. Vrlo je teško u takvom narativu odrastati i postajati pojedinac koji te i takve narative može ostaviti iza sebe, ne tako da ih zaboravimo ili poništimo našu povijest, nego da sagledamo širu sliku. Čak i kada to pokušamo napraviti i uspijemo sagledati ono građansko u svemu tom nacionalnom, etničkom ili religijskom, onda nas iznevjeri sadašnjost u kojoj su svi ti duhovi itekako živi i snažno utječu na sve društvene, ekonomske i političke procese koji nam ne dopuštaju da to ostavimo iza sebe. Tako gledamo na budućnost u kojoj strahujete od novog rata, novog pokolja, novih genocida, novih razaranja. Bez perspektive, bez nade da ovo društvo može ići naprijed. Najveća tragedija je u tome što pojedinci koji bi i mogli graditi taj novi pomireni Balkan svoju sreću i svoju budućnost traže preko granica u onim državama koji su svoje monstrume iz prošlosti pokopali, a politika i društvo, ne dopuštaju da se ponovno probude.

• Kako povećati vidljivost kultura manjinskih zajednica u državama Balkana?

– Liberalna demokracija se i razlikuje od narodne demokracije (kakva je u nekom obliku i postojala u prošlom sistemu) po tome što zagovara, uz vladavinu većine, i zaštitu prava manjina. Dakle, potrebno je regulirati zakonodavni okvir koji se temelji na koncepcijama sloboda, prava i jednakosti. To naravno nikada nije dovoljno jer se pravi proces prihvaćanja manjinskih zajednica ipak treba odraditi procesom internalizacijom stavova i uvjerenja da su pripadnici manjinskih zajednica punopravni članovi društva koji imaju pravo na prava kao i svi ostali građani. Tu veliku ulogu mogu i trebaju odigrati mediji i obrazovni sustav (kroz interkulturalizam) koji bi trebali temama koje su povezane uz kulturne manjine predstavljati afirmativno, kao oblik prednosti, a ne nedostatka u nekom društvu.

• Šta nam donosi politička manipulacija emocijama u kontekstu multikulturalnosti?

– Ako se na Balkanu oko nečega možemo usuglasiti ovako na pojavnoj razini bez prevelikog razmišljanja, onda je to zasigurno prisutnost visoke koncentracije svih vrsta emocija koje se, najčešće, nekontrolirano iskazuju u svakoj situaciji. Sve proživljavamo vrlo osobno, intenzivno. To je vidljivo u našoj kulturi, običajima, glazbi… Međutim, nesposobnost upravljanja i kontroliranja emocijama pripada dječjoj dobi. I to zapravo ukazuje kako smo mi na Balkanu, općenito gledajući, u statusu nedoraslosti, nezrelosti, nespremnosti preuzimanja odgovornosti te smo kao takvi savršen plijen političke manipulacije. Politika se u takvom kontekstu poziva na najniže ljudske strasti koje su povezane uz strah od drugih i drugačijih. Kod nas na Balkanu, obzirom da smo stoljećima bila izloženi raznim oblicima pokoravanja i uzurpiranja, najjednostavnije je mobilizirati ljudske emocije na temelju tih prirođenih strahova da nam netko želi dokinuti našu kulturu, religiju ili etničku pripadnost.

• Da li je tolerancija ključ za društveni razvoj na Balkanu?

– Tolerancija je potrošena riječ. Što znači tolerirati? Podnositi? Trpjeti? Ključ za razvoj na Balkanu je spremnost prihvaćanja i poraza i pobjeda iz prošlosti. Otvaranje za druge i drugačije koji nam nisu stranci već naši domaći, drugi i drugačiji. Pružanje ruke pomirenja i iskaz duboke iskrene isprike za sva zlodjela koja su se učinila u ime našeg naroda, naše religije. Kada gledamo u prošlost nekih drugih naroda kao primjer možemo uzeti Njemačku koja je obnovu njemačkog naroda i njemačkog društva počela priznavanjem krivnje i dubokom i iskrenom isprikom za sva zlodjela koja su se počinila u ime njemačkog naroda. To je bilo potrebno da se postigne katarza njemačkog društva, njemačkog naroda i njemačkog duha. Jedino to može osloboditi balkanske narode nezrelosti, nedoraslosti u kojoj ih drži iracionalni pogled na vlastitu povijest i prošlost i jedino ih to može osloboditi političke manipulacije koja, zadržavajući ih u strahu i prošlosti, omogućava upravljanje državom i društvom, ne onako kako narodu odgovara, nego onako kako odgovara političkim elitama na čitavom političkom spektru.