Pandemija ogolila slabosti zdravstva: Hronični bolesnici kolateralna šteta

Loša organizacija sistema i strah koji je vladao kod pacijenata doveli su do toga da je zdravstvo u jednom trenutku bilo potkapacitirano kada su u pitanju bolesti koje nisu COVID-19.

Loš odziv na vakcinaciju dodatno usložnjava ionako teško stanje u bh. zdravstvenom sistemu (Al Jazeera)

Zastario i trom zdravstveni sistem, nedovoljan broj ljekara i medicinskog osoblja, loša i neuvezana organizacija odlike su bh. zdravstva koje su, kažu naši sugovornici, isplivale na površinu tokom pandemije i prijete da u skorijoj budućnosti u potpunosti uruše zdravstvene usluge.

Zdravstveni sistem kojeg imamo u Bosni i Hercegovini, ovakav kakav jeste, naslijeđen je iz nekadašnje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine koja je bila sastavni dio zajedničke države Jugoslavije. Način finansiranja i sve ostalo što je usko vezano za zdravstveni sistem, praktično nije doživjelo promjene koje su se očekivale s promjenom društva.

“Naš zdravstveni sistem se ogleda u tome da je način finansiranja ostao iz bivše države, a dio koji se odnosio na stanja epidemije bio je dodatno opterećen nemogućnošću da se u potpunosti primijeni zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti. I onda se prvi put dogodilo to da je u cijelom svijetu proglašena epidemija, a u Bosni i Hercegovini na cijeloj njenoj teritoriji i ona je u prva tri-četiri mjeseca pokazala da je zdravstveni sistem trom i da se sporo mijenja”, ističe Zijad Latifović, predsjednik Nezavisnog strukovnog sindikata radnika zaposlenih u zdravstvu u Federaciji BiH.

Dva entiteta, a isti problemi

Dodaje, da su iz ovog Sindikata, koji učestvuje u dijelu propisivanja zdravstvene zaštite i toga kako ona treba da funkcioniše, u dijelu radno-pravnih odnosa pokušali da utječu na vlasti. Međutim, sistem je komplikovan jer je podijeljen na 10 kantona i sve se u pandemiji prelamalo preko leđa zaposlenih u zdravstvu, a istovremeno i pacijenata.

“Pokušali smo da pronađemo neke primjere u svijetu kako su zdravstveni sistemi određenih zemalja dočekali epidemiju, posebno zemlje koje su prve bile na udaru. Na samom početku smo napisali naše zahtjeve prema Ministarstvu zdravstva Federacije BiH i prema federalnoj Vladi, i ukazivali im na to da se moraju napraviti crvene i zelene zone u bolnicama i cjelokupnom zdravstvenom sistemu, kako zbog dužine trajanja epidemije pacijenti koji su hronični bolesnici ne bi ispaštali”.

Ističe da su neke od ustanova te prijedloge ispoštovale u određenoj mjeri, neke nisu nikako, dok je kod nekih to teško išlo. Loša organizacija sistema u pandemiji i strah koji je vladao kod pacijenata, doveli su do toga da je zdravstvo u jednom trenutku bilo potkapacitirano kada su u pitanju bolesti koje nisu COVID-19.

“Donosile su se odluke da se rade elokventni programi, odnosno da se ne radi sa redovnim programima, da kronični bolesnici koji mogu čekati budu na čekanju koje je ionako bilo čekanje i prije pandemije. Time smo praktično došli u situaciju da u jednom trenutku imamo više oboljelih od bolesti  koje nisu COVID i koji nisu adekvatno zbrinuti i liječeni, nego ostalih. Naša preporuka federalnom ministarstvu je bila da se bolnice ne mogu zatvarati nego da trebaju imati posebne ulaze za pacijente i za osoblje koje radi u tim COVID odjeljenima”.

U entitetu Republika Srpska nema većih razlika u odnosu na stanje u Federaciji BiH kada je u pitanju zdravstveni sistem i pandemija. Najbolje to ilustruje činjenica, tvrdi dr. Duško Raca, potpredsjednik Glavnog odbora Strukovnog sindikata doktora medicine koji ima 30 godina radnog staža i specijalista je opšte medicine, a radi u Domu zdravlja Gradiška.

“Prije desetak godina mi smo u Bosni i Hercegovini imali najmanji broj ljekara na 100.000 stanovnika. Velika je bila razlika između nas i Evropske unije tada, a stanje se nije promijenilo ni danas. Prije pandemije smo pružali zdravstvene usluge primarnog nivoa, iako je primarni nivo poprilično zanemaren finansijski s jedne strane, dok mu se s druge strane ne daje neka posebna pažnja koja je potrebna. To su bogate države prepoznale, dok mi kao siromašna zemlja to nismo. Došla je pandemija, isti broj ljekara koji je radio posao oko pružanja primarne zdravstvene zaštite je raspoređen na nova radna mjesta koja su se samo drukčije zvala, a pružala su slične usluge pacijentima koji su oboljeli od COVID-a 19 ili su bili suspektni na tu bolest”.

Trećina ljekara radi s COVID pacijentima

U porodičnoj medicini Doma zdravlja Gradiška prije pandemije su radila 24 ljekara, zatim su uslijed pandemije otvoreni dodatni poslovi, te je od 24 ljekara njih osam trebalo da radi sa COVID pacijentima, a 16 s ostalim bolesnicima što dovoljno govori o stanju zdravstvu.

“Nismo imali dovoljan broj ljekara za sve ono što treba da radi primarna zdravstvena zaštita prije korone, a sada tek nemamo. Kroz ove dvije godine smo se poprilično iscrpili, nikakve promjene u pristupu zbrinjavanja tih pacijenata ili sprječavanja širenja korone nema. Danas imamo sasvim otvorene trgovačke centre u kojima niko ne poštuje nošenje maske niti bilo kakve druge mjere. Zbog toga kao stručna osoba mislim da to neće tako lako stati”, pesimističan je Raca.

Dodaje, kako loš odaziv na vakcinaciju dodatno usložnjava ionako teško stanje u bh. zdravstvenom sistemu, sa tendencijom prijetnje da ga do kraja uzdrma.

“Broj vakcinisanih u Bosni i Hercegovini je katastrofalan, toliko novca je bačeno u nabavku vakcina koje su propale. Vakcinacija je u svijetu poznata decenijama. Išao sam u osnovnu školu kada su bile velike boginje i za mjesec dana je vakcinisano nešto više od 17 miliona ljudi. Kako su to oni tada uspjeli, to su trebali ovi danas koji upravljaju zdravstvenim sistemom da prouče i da ne dozvole da bilo ko drugi osim njih upravlja ovom situacijom”.

Hronični bolesnici ćute

Kada su u pitanju hronični bolesnici, Raca kaže da se njihov glas ne čuje i da je to jedan od mogućih razloga zbog kojeg su ispod radara u pandemiji.

“Hronični bolesnici su grupacija koja ćuti. Ako oni smatraju da su oštećeni, treba da dignu glas. Ne mogu ja kao pojedinac da se borim za određenu grupu ljudi. Oni sami treba da se bore za sebe, a ja nisam čuo niti jedno udruženje da se pobunilo”.

Suzana Čavić Kekić iz Saveza žena oboljelih od raka dojke “Iskra” iz Banje Luke ne smatra da se uposleni u zdravstvu slabo ili nedovoljno trude, već da pandemija koja je uzdrmala zdravstvene sisteme širom svijeta odnosi svoj danak.

“Kada su u pitanju oboljeli od teških bolesti i pružanje usluga u pandemiji, naša iskustva govore da je broj oboljelih od karcinoma povećan zbog posljedica usporenog i otežanog procesa odlaska kod ljekara na preglede. Mnogi kojima je nedavno dijagnosticiran kancer odugovlačili su sa pregledom iz bojazni da se ne zaraze prilikom odlaska ljekaru. A što se tiče osoba koje su već ranije oboljele od malignih bolesti, tu je glavni problem predstavljao spor proces operativnih zahvata”.

Ako su pacijenti oboljeli od karcinoma ranije išli već sljedeći dan na operaciju nakon zakazivanja termina, u pandemiji je to svedeno na čekanje od sedam dana i više.

“Ne mogu kazati da se radnici u zdravstvu ne trude, barem kada govorimo o Banja Luci. Zaista daju svoj maksimum i ulažu napore da pruže adekvatne usluge, ali jednostavno je pandemija jača od toga. Nadam se da će ovo uskoro proći i da ćemo ponovo imati normalizaciju zdravstva. Najbolji znak toga je informacija koju sam dobila ovih dana, a to je da će se na području Banja Luke ponovo krenuti sa pregledima u pogledu preventive od malignih oboljenja”, kaže Čavić Kekić.

U Federaciji BiH također ima svijetlih primjera kada je rad i odnos prema pacijentima u pandemiji u pitanju. Iz Nezavisnog strukovnog sindikata radnika zaposlenih u zdravstvu u Federaciji BiH kažu da su poduzeli određene stvari u pogledu zaštite osoblja na poslu i uspjeli da preko entitetske Vlade “proguraju” to da se COVID tretira kao profesionalna bolest sa ciljem da se promijeni odnos menadžmenata zdravstvenih ustanova prema samim zdravstvenim radnicima, ali i pacijentima, a da se istovremeno ne nanese šteta drugim pacijentima.

“U nekim segmentima smo uspjeli, dok u nekim nismo. Međutim, statistika pokazuje da zdravstveni radnici ipak uspijevaju, istina ne u potpunosti, ali u 90 posto slučajeva, da vrate one prosjeke koji su bili prije pandemije. Za ilustraciju, u Federaciji BiH se godišnje obavljalo oko 130 miliona pregleda i pretraga, a sada u pandemiji je taj broj došao na 110-115 miliona pregleda”, kaže Latifović.

Zdravstvu je potrebna reforma

Dodaje i kako je prisutan problem u dijelu operativnih programa jer čim se napravi zastoj od 2-3 mjeseca, nakupi se velik broj pacijenata i nema dovoljno kadra i materijalno-tehničkih sredstava da se to nadoknadi.

“Neke ustanove se bore s tim na taj način što produžuju rad ljekarima i medicinskom osoblju i finansijski ih stimulišu da rade prekovremeno. Bez obzira na sve priče koje kruže o radu zdravstvenih ustanova, svi oni pacijenti kojima je bila neophodna zdravstvena njega, a nisu bili COVID pacijenti, nisu bili uskraćeni toga niti u jednom trenutku. Uprkos opterećenjima ljekara koji su se borili sa pandemijom i dežurali na COVID odjelima po 24 sata, ipak su pružane usluge onim građanima kojima su one bile potrebne”.

Otkriva da se sa Fadilom Novalićem, premijerom Federacije BiH, razgovaralo o reformi zdravstvenog sektora koja treba, kaže, da počne 2022. godine.

“Time ćemo otkloniti ove probleme koji su prisutni jer poslije ove pandemije možda bude neka druga, a sistem treba biti spreman na to. Ljudi koji rade u zdravstvu su spremni za tu priču samo neko ko je na vrhu toga treba da to pokrene”.

Predsjednik Strukovnog sindikata medicinskih sestara i tehničara Republike Srpske, Mirko Šerbedžija priznaje da se uslijed pojave pandemije, usložilo i otežalo liječenje hroničnih bolesnika. To opravdava činjenicom da u to vrijeme niko nije znao sa čime se svijet susreće i o kakvoj se bolesti radi.

“Liste pregleda su bile dugačke i gledalo se da se pacijentima osigura pregled sa što manjim brojem ljudi kako bi se izbjeglo širenje zaraze. Da li je to i kakve je posljedice ostavilo po zdravlje hroničnih bolesnika, to će se tek pokazati. Vjerujem da su u određenoj mjeri bili zapostavljeni, ali ne namjerno”.

Nedostatak kvalitetnog kadra

Kada je u pitanju ova godina, ističe da su kontrolni pregledi i liječenje polako vraćeni na normalu. Nije bilo prakse zakazivanja pregleda samo onim pacijentima koji su morali doći na pregled i koji su imali određena pogoršanja, već i ostalim građanima.

Na pitanje kakvo stanje u zdravstvu Bosne i Hercegovine očekuje u narednom periodu, Šerbedžija kaže da je teško procijenti s obzirom na pojavu nove varijante virusa. Smatra da je nedostatak kvalitetnog kadra jedna od ključnih problema kada je pravilno funkcioniranje zdravstva u pitanju.

“Imamo velikih problema sa nedostatkom kvalitetnih kadrova. Dakle, imamo kvantitet ali nemamo kvalitet jer su nam kvalitetni radnici otišli vani. Ljudi su se prekvalifikovali, ali koliko su oni sposobni da rade taj posao to je pitanje. Konkretno u Republici Srpskoj zdravstveni sistem leži na medicinskim sestrama i tehničarima 1960-1970. godišta. Dakle, 1980-1990. godišta ima u tragovima, a već sve poslije tih godišta kupi iskustvo i odlazi vani”.

Pitanje je, kaže, da li ti mladi ljudi mogu adekvatno da se nose sa zadacima koji se pred njih postavljaju i da od starijih kolega nauče i steknu određena iskustva s jedne strane, i koliko ovi stariji zdravstveni radnici uopće imaju vremena da se bave obukom mladog kadra s druge strane.

“Medicinskog kadra sigurno ima u brojčanom smislu, ali koliko tu ima kvalitete, to je pravo pitanje. Bojim se da će gubitkom medicinskog kadra u bh. zdravstvenom sistemu ostati jedna velika rupa koju nećemo nikada više moći zatvoriti, što će imati nesagledive posljedice u skorijoj budućnosti, a to je pandemija i pokazala”, zaključuje Šerbedžija.

Izvor: Al Jazeera