Enes Dedić: Monografijom otvaram Pandorinu kutiju odnosa Bosne i Srbije

Breme koje baštinimo od starijih generacija i sloj ranijih ideoloških naslaga oko ovih pitanja je sada podignut, kaže Enes Dedić, naučni saradnik pri Institutu za historiju UNSA.

Odnosi državnih okvira na bosanskom i srpskom političkom prostoru nisu ni izbliza u dovoljnoj mjeri istraženi, kaže Dedić (Ustupljeno Al Jazeeri)

Danas su, gledano u širem balkanskom kontekstu, osobito kad je riječ o historiografijama koje su nastajale u godinama nakon disolucije Jugoslavije, pojava politiziranja povijesti i sve osjetniji ideološki revizionizam najveći izazovi sa kojima se suočavaju države Balkana.

Gotovo da nema perioda i pitanja iz njihovih prošlosti koja nisu bila predmetom osporavanja ili prisvajanja, a da se ista nisu negativno odrazila na odnose naroda. Jedno od nedovoljno rasvijetljenih pitanja svakako su politički odnosi Bosne i Srbije u prvoj polovini 15. stoljeća. U tom smislu, krajem 2021. godine iz štampe je izašlo kapitalno djelo Bosansko Kraljevstvo i Srpska Despotovina (1402-1459) autora dr. Enesa Dedića, naučnog saradnika pri Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu, čiji su istraživački interesi usmjereni na Srednji vijek, a koje je za kratko vrijeme izazvalo veliko zanimanje naučne i šire, kako domaće tako i regionalne javnosti.

  • Gospodine Dediću, u kojoj mjeri je nedostatak povijesnih izvora uticao na Vaše istraživanje i da li ste iscrpili sve arhivske građe relevantne za predmet Vaše disertacije?

– Istraživačka tema Bosansko Kraljevstvo i Srpska Despotovina (1402-1459) definirana je još osamdesetih godina prošlog stoljeća kao integralni dio projekta Društveni cilj XIII/2 kojeg je predvodila Akademija nauka i umjetnosti BiH. Uprkos tome, odnosi Bosne i Despotovine u 15. stoljeću nisu dobili svoju obradu. Stoga sam smatrao prigodnim uzeti ovaj istraživački okvir za temu doktorske disertacije započete 2013. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Nekoliko je osnovnih istraživačkih izazova vezano za ovaj okvir, a odnose se na hronični nedostatak historijskih izvora za period Srednjeg vijeka, te raniju historiografiju.

Trenutno se u Bosni Hercegovini od srednjovjekovnih arhivskih izvora nalazi samo nekoliko povelja bosanskih vladara, te je samim tim istraživanje bilo koje teme usmjereno na saznanja arhiva susjednih država u kojima ima puno više materijala. S obzirom na činjenicu kako niti u Srbiji nije sačuvan značajniji fond arhivskih dokumenata iz ovog perioda, obrada ove teme ujedno je od samog početka predstavljala prikaz odnosa Bosne i Despotovine kroz objektiv saznanja susjednih političkih aktera, što je dodatno usložnilo i otežalo istraživački proces.

  • Najveći dio istraživanja provodili ste u arhivama izvan Bosne i Hercegovine i Srbije. O kojim je arhivama riječ i koliko su njihovi sadržaji značajni za izučavanje ove problematike?

– Istraživanje za ovaj tematski okvir vršio sam u Državnom arhivu u Dubrovniku, dok sam veliki broj podataka pronašao i u objavljenim ispisima iz arhiva u Zadru, Veneciji, Budimpešti, Rimu, Napulju, Milanu, Kotoru i drugim mjestima. Radi se o arhivskoj građi pisanoj na pergameni i papiru, isključivo na latinskom i talijanskom jeziku. Jedan od historiografskih problema pred kojim sam se našao ticao se odnosa obimne historiografije koja je posljednja dva stoljeća bosansku državu u Srednjem vijeku posmatrala kao integralni dio Srbije ili ju je obuhvatala terminom srpskih zemalja. Radi se, naravno, o ideološki koncipiranom pravcu iz vremena romantičarske historiografije i bujanja nacionalnih ideologija.

U svom istraživanju sam kroz nekoliko primjera demonstrirao ovaj historiografski pristup u tumačenju i razumijevanju bosanske srednjovjekovne historije i kroz metodološki postupak iznio izvorne arhivske podatke koji ga pobijaju. Prvobitni oblik studije odbranjen je u obliku doktorske disertacije u januaru 2017. godine, da bi nakon još skoro pet godina rada na ovoj temi krajem 2021. godine Institut za historiju Univerziteta u Sarajevu publicirao monografiju sa istim naslovom.

  • Da li je Vaša knjiga naučno argumentirala činjenicu o neovisnosti političkog i državnog prostora srednjovjekovne Bosne u odnosu na susjednu Srpsku Despotovinu?

– Odnosi državnih okvira na bosanskom i srpskom političkom prostoru nisu ni izbliza u dovoljnoj mjeri istraženi. Stoga ova tema, koja obrađuje posljednju etapu ovih odnosa, predstavlja svojevrsni začetak istraživanja odnosa ove dvije zemlje. Na izvjestan način ovom monografijom se otvara Pandorina kutija istraživanja odnosa Bosne i Srbije što neminovno dovodi do ključnih pitanja kako u bosanskoj, tako i u srpskoj historiji. Najznačajnija pitanja iz ovih odnosa tiču se prvog spomena Bosne kao državne organizacije u 10. stoljeću, širenja bosanskog državnog teritorija nauštrb srpske zemlje tokom 14. stoljeća, te krunisanja kralja Tvrtka I Kotromanića i uzdizanja Bosne u rang kraljevine.

(Ustupljeno Al Jazeeri)

Breme koje baštinimo od starijih generacija i sloj ranijih ideoloških naslaga oko ovih pitanja je sada podignut, te se nadam da će se ova prilika iskoristiti za daljnja i dublja istraživanja i prezentaciju mnogo šire slike odnosa ovih zemalja. Što se tiče obrade odnosa Bosanske kraljevine i Srpske despotovine značaj teme se pokazao u preciznoj deskripciji kako se radi o dvije zasebne, jasno definirane i omeđene državne tvorevine, sa različitim sistemom ustrojstva, upravljanja i funkcioniranja.

  • Kakvi su, zapravo, bili tadašnji politički odnosi Bosne i Srbije i kakvo mjesto u njima je zauzimao bosanski prijestolonasljednik Stjepan Tomaševića?

– Pokazalo se kako su ti odnosi bili frekventni, dinamični, višeslojni i raznovrsni, ali nisu do nas sačuvani u svom punom obimu, jer su zarobljeni u tami zauvijek izgubljenih arhiva. Ocrtana je jasna linija državnih odnosa, makar ona bila rekonstruisana kroz prizmu saznanja susjeda. Bosna i Despotovina nisu baštinile nikakve principe vazalnih i sizerenskih odnosa, odnosi ovih zemalja su diplomatskog, političkog, vojnog, ekonomsko-privrednog, kulturno i vjerskog karaktera. Demonstrirana je uloga Ugarskog kraljevstva i Osmanskog carstva na direktni međusobni odnos Bosne i Despotovine, slučaj Srebrenice koja je kao pogranično područje vrlo učestalo bila područje ratova, sukoba, pregovora i kompromisa.

Kroz ovu monografiju jasno je povučena linija između državnih subjekata Bosne i Despotovine, uzimajući u obzir sve zabilježene izmjene i pomjeranja. Apostrofiran je i detaljno obrađen jedan od najupečatljivijih događaja – preuzimanje vlasti nad Despotovinom i titule despota 1459. godine od strane bosanskog prijestolonasljednika Stjepana Tomaševića, sina kralja Tomaša. Kroz ovaj primjer jasno je oslikano kako jedan Kotromanić, inače sin između ostalih i „kralja Srba“, ženidbenim putem ispunjava zahtjeve srednjovjekovne birokratije. Ovim su činom akteri bosanskog srednjovjekovlja modernu historiografiju riješili zalazaka u nepotrebne kontradikcije. Ponekad historija govori sama za sebe.

  • Zašto je doba Srednjeg vijeka balkanskih država najviše podložan historijskom revizionizmu?

– Srednjovjekovna epoha na našim prostorima predstavlja jedan od najsenzitivnijih perioda koji se od pionirskih naučnih poduhvata našao pod snažnih uticajem političko-ideoloških okvira, te bi se prije moglo govoriti o konstantnom pritisku ideologija na naučnu obradu historije srednjovjekovnog perioda, jer se stanje po tom pitanju nije značajnije promjenilo ni do današnjih dana. Ovakvi pristupi medijevalnoj historiji su sasvim jasni s obzirom da se radi o vremenu u kojem su formirane države na ovim prostorima, a samim tim uporedo su se formirali i etnički elementi unutar država.

Preko tumačenja nastanka i izrastanja državne organizacije i etničke odrednice stanovništva, odnosno modificiranja korijena i zametka državnosti, najjednostavnije se vrši proces karakterizacije svakog daljnjeg političko-državnog oblika dotične zemlje. Ovaj princip je posebno primjetan na primjeru Bosne, kroz tumačenja kako se Bosna kao geografska odrednica prvi put javlja u 10. stoljeću kao integralni dio srpske države, da bi se nešto kasnije izdvojila kao samostalan državni subjekt sa stanovništvom koji ima vlastitu etničku oznaku Bošnjani. Na ovaj način je svim kasnijim oblicima bosanske državnosti utisnuta specifična karakterna i etnička crta. Tako se srednjovjekovna Bosna i Bošnjani već dva stoljeća posmatraju u jasno definiranim parametrima.

S druge strane, tumačenja srednjovjekovne historije su pored uskih naučnih krugova snažno prisutna i u široj javnosti. Posebno je zanimljivo posmatrati tumačenje ovog historijskog perioda u političkim krugovima gdje se historijske činjenice koriste kao argumenti za definiranje vlastite legitimnosti, utemeljenje pozicije, podizanje nacionalnih svijesti ili u direktnoj službi zamajavanja vlastitog naroda.

  • Da li su i koliko velikonacionalne ideologije i politiziranje historiografija u državama nastalim disolucijom Jugoslavije, problem za uspostavljanje objektivnog dijaloga na naučnoj razini?

– S obzirom na zajedničku historiju regiona u prošlom stoljeću, teško je definirati ko je direktni nasljednik jugoslovenske historiografije, a još uvijek nemamo ni detaljnije analize o produkciji historiografija tadašnjih republika i općenito jugoslovenske. Naravno, pojedine zemlje su imale početne stadije razvoja historiografije i prije 1918. godine. Tokom 20. stoljeća pisalo se o historiji „naših zemalja i naših naroda“, što je uveliko olakšavalo guranje pod tepih još uvijek nerazjašnjenih pitanja. Nakon raspada Jugoslavije i stjecanja samostalnosti svih bivših republika, podjele u tumačenjima historijskih činjenica postajale su sve izraženiji, te su dostigle dijametralno suprostavljena uporišta.

Iako zadatak historičara nije da miri narode, nego da iznese historijske izvore u najorginalnijem obliku i prezentuje ih kroz naučno djelo, svakako da se pred nama nalazi nužni period dijaloga historičara iz regiona. Svako vrijeme i prostor u kojem nastaje neko djelo neupitno nosi otisak okoline u kojoj je nastalo, ono je suštinski pokazatelj razmišljanja jednog čovjeka u određenim političko-ideološko-državnim okvirima. Zanimljivo je otvoriti i pitanje od kada se može govoriti o bosanskohercegovačkoj medijevistici i medijevistici u Bosni i Hercegovini, što su savim različite kategorije. Sasvim je izvjesno kako je potonja egzistira već skoro dva stoljeća.

Od perioda uzdizanja nacionalne svijesti u Bosni i Hercegovini su zastupljena tri naroda. Stoga je sasvim neprirodno da su u kreiranju i djelovanju medijevistike u našoj zemlji bili zastupljeni pripadnici samo dvaju naroda. Stjecanjem državne nezavisnosti i demokratizacijom društva kreirani su ravnomjerniji uslovi za bavljenje medijevistikom u našoj zemlji. Tek posljednjih decenija pojavljuju se djela koja demonstriraju tezu o, pomalo pardoksalno i reći, bosanskom karakteru srednjovjekovne bosanske države. Stanje u razvoju neke nauke definiraju ulaganja i rad sa novim generacijama. Kolokvijalno postavljen princip bi glasio: ko više ulaže taj je najglasniji, ko je najglasniji taj je u pravu. Bosna i Hercegovina se po tom pitanju danas ne nalazi u zavidnoj poziciji.

Izvor: Al Jazeera