Jergovićev fantastični svijet: Vjetrogonja Babukić, posljednji čovjek iz Babilona
Književnost je, kako to Jergović u ‘Babukiću’ zorno pokazuje, stotine različitih svjetova spojenih u jedan, književnost je ta stvralačka moć koja se drsko usuđuje poigravati sa historijom i povješću.

Pričamo o povijesti, molim vas budite neozbiljni. Svakom historičaru koji pročita ovu rečenicu vjerovatno će se „dići kosa na glavi“, jer u njoj je sadržano sve ono protiv čega se ta nauka, barem deklarativno, bori. Ozbiljnost, odgovornost prema izvorima, provjera autentičnosti navoda i citata stroga su pravila kojih se historiografija pridržava ne vodeći mnogo računa o ljepoti narativa koji stvara. I tu nema ništa čudno, dapače, zdravorazumski racio prihvaća pravila koja historiografija nameće ubijeđen da historijsko štivo otkriva istinu o prošlosti, a svaka istina, rezonuje, mora biti ozbiljna.
Ali, šta ako istina o prošlosti može biti i zabavna i smiješna, šta ako istina o prošlosti može biti nešto drogo osim puke historiografske taksinomije? Naravno, ovakvo pitanje jedan prosječan historičar nikada sebi neće postaviti, ali čitalac „gladan“ sadržaja, koji nadilaze monotonu historiografsku repetativnost u izlaganju, žudiće za nekim štivom koje će se baviti historijom, ali na zabavan način. I što je tom zahtjevnom čitaocu još i važnije, to će štivo govoriti istine otkrivajući neke sasvim neočekivane situacije i historičarima nevidljive asocijacije. Da se ne bavimo duže misaonim zagonetkama otkrićemo odmah da takvu vrstu štiva čitalac može naći čitajući književnost, a onoga ko se koristi jezicima na kojima se sporazumijeva u većini zemalja nastalih raspadom Jugoslavije moramo uputiti na jedan roman, konkretno.

Ako od romana očekujete da bude zabavn i poučan istovremeno, u onom klasicističkom značenju tog odnosa, onda je došlo vrijeme da pročitate roman Miljenka Jergovića Vjetrogonja Babukić i njegovo doba. Već atribucija zabilježena i u samom naslovu da naslutiti kako je riječ o romanu koji zauzima poseban otklon prema ozbiljnosti, jer kada je neko vjetrogonja onda je on podrazumijevano čovjek koji ima opušteniji odnos prema životu i stvarnosti. I zaista, Jergovićev junak posjeduje tu tristham shandyevsku klicu nepostojanosti i neodgovornosti, taj blagonakloni i dobrodušni odnos prema surovosti svijeta. Ali, baš kao i Sterneov junak i Babukićev svijet nepodudarajućih konotacija objedinjen je u stvarnosti koja neprekidno izmiče nasiju razuma i shvatljiva je jedino kada se fantastično, metaforično i metonimijsko počnu doživljavati kao elementi jedne složene književne dimenzije, a ne kao puke stilske figure umiješnog pisanja.
Fantastična stvarnost
Stvarnost Babukićevog svijeta je fantastična samo do one mjere do koje čitalačka percepcija prihvata činjenicu da je Jergovićev roman, suštinski, pripovijest o povijesti i topografiji. Priča o povijesti kakva ona doista može biti, a ne o povijesti koje bilježe institucionalne hronike. Jer, dok pripovijeda priču o vagabundu koji se ne može vezati za jedno mjesto Jergović ispisuje historiju jednog prostora, on rekonstruiše povijest jednog kontinenta, koji suočen sa raspadom svojih tradiocionalnih vrijednosti počinje priznavati kako je genealogija njegovog bića mnogo složenija i raznolikija nego to službena povijest pamti. A kako bi što upečatljivije ispripovijedao historiju raznolikosti i što dosljednije unakazio ideologiju monolitnosti Jergović ispisuje priču u kojoj glavni junak odbacujući jednodimenzionalnost svoga života postaje babilonski protočovjek.

Bježeći od sudbine zagrebačkog malograđanskog činovnika i oca još uvijek nerođenog djeteta Babukić postaje vječni putnik koji se na svojim putovanjima susreće sa različitim koje se otjelovljuje u najneočekivanijim oblicima. Ali, Babukić ne putuje kroz fizičko vrijeme naše stvarnosti, makar se to u površnom razumijevanju štiva tako doima, mizanscen njegovih putovanja je povijest, još preciznije povijest evropskog kontinenta i zapadnoevropske kulture bijelog čovjeka. Kretajući se neprekidno po ambisu historijskih protivrječnosti Babukić svjedoči događajima potisnute prošlosti. Evropa, kako to Babukić otkriva u svojim avionskim putešestvijama, nije samo nepregledni niz unificiranih i savršeno uštimanih ceremonija, to je kontinent ratnih užasa, koncentracionih logora, emigrantske muke, izbjegličke bijede, to je kontinent na kojem je tehnička perfekcija učinila mogućim Auschwitz, to je prostor kulture koja prezire Balkan, a hrani se nevinom dušom Dagestana, svijet u kojem su Rumuni, Turci, Čečeni, Srbi i Bošnjaci prisutni, ali nevidljivi.
Jer, kako drugačije shvatiti tu osebujnu metaforu bosanskog emigranta Hamdije Majdančića koji može biti živ samo kao najamna radna snaga u Njemačkoj makar bio sveden, u jednom procesu literarnog redukcionizma, na glas koji može komunicirati samo sa svojim jezičkim sunarodnjacima. I tu Jergović poseže za elementima iskrivljene stvarnosti, jer predstavljajući Majdančića kao živi glas, koji dopire iz jednog običnog sendviča, on odbija zbilju definirati zakonitostima racionalne stvarnosti.
Groteskonst situacija u kojima se Babukić nalazi pokazuje da je svijet u kojem živimo mnogo nestalniji i nepredvidljiviji nego što smo to u stanju razumom pojmiti. Da bi se shvatio svijet Babukićevog kretanja, da bi se razumjela povijest Evrope i geografija kontinenta, mora se biti u stanju odmaknuti od uvida u očigledno, jer ono je varka, zabluda i opsjena, a prava se stvarnost, kako to Jergović predstavlja, krije u ironijskoj literalizaciji stvarnosti. Upravo je to razlog zbog kojega je Babukić vjetrogonja, jer on dobro razumije da su povijest i stvarnost trenutka uvijek nakaznije od njihovog ozbiljnog odraza pa samim tim i ne postoji valjan razlog da se životno opredijeli za jedno mjesto – bilo u prostoru, vremenu, historiji ili geografiji.

Izbjeglica sa Balkana
Jergović se u Vjetrogonji Babukići i njegovom vremenu bavi i svojim ranijim literarnim opsesijama, uspješno i iz sasvim drugačije perpsektive. Njegov Babukić je izbjeglica sa Balkana ne zato što bježi od rata, ili od svog posla u JNA, ili zbog moguće optužbe da je kao zaposlenik federalne vojske u Zagrbu i Hrvatskoj neprihvatljiv i stranac. Ne, on napušta Hrvatsku zato što historija uništava njegov babilonski kontekst, zato što u stvarnosti literarnog svijeta Babukiću postaje nemoguće živjeti u zemlji koja postaje niz svojih negacija. Ona više nije Jugoslavija, ona više nije multinacionalna, ona više nije višereligijska, ona više nije višejezična, ta je zemlja postala svedenost na njemu jednu neprihvatljivu monolitnost, a historija koja se počinje ispisivati sve svoje mnogoznačnosti svodi uvijek, isključivo, na jednu ideološku interpretaciju.
Ono što je Babukićva najtrajnija kategorija literarnog postojanja jeste njegova eksteritorijalnost, koja se ogleda u njegovom fizičkom gađenju od ostajanja na jednom mjestu i to mjestu shvaćenom kao završenost, datost i konačnost. Zato, kada Jergović svog junaka učini vječnim izbjeglicom on to čini više kako bi potencirao uništenje jednog semantičnog konteksta nego što želi Babukića predstaviti kao putnika i pustolova. Babukić nije junak koji savladava prostor, kako bi se moglo sasvim logično pretpostaviti, on je lik koji u sebe neprekidno sažima različite senzacije.
Tako konfiguriran Babukić je omogućio Jergoviću da od njega načini figuru babilonskog značenja, jer on je čovjek koji poznaje sve jezike svijeta, on je u mogućnosti da komunicira sa svakim čovjekom kojega susretne i kao takav antipod je prosječnom čovjeku sa Balkana, koji se nalazi u suprotnom procesu. Babukićevi balkanski sunarodnjaci odbacuju naučeno, zaboravljaju jezike, sužavaju svoje identitete, lišavaju se literarne dimenzije historije ostajući neprekidno zarobljeni u skučenom svijetu historiografskog pamćenja prošlosti.

Ima u Babukiću nešto gargantuansko, jer on uživa u jelu, uživa u piću, uživa u srazu sa svime što mu je nepoznato, ali najviše zbog toga što mu uspijeva uvijek logoreično pričati i pripovijedati. Naravno, i takav je u kontrastu sa autističnošću balkanskog čovjeka koji je opsjednut mitovima o zatvorenosti, neprobojnosti i distanciranosti. Babukić je veseljak koji je nakon svih stvarnih i umišljenih nevolja pristao karnevalizirati svijet svoga postojanja, on je najveća pričalica i najpažljiviji slušalac, toliko pažljiv da uvijek uspijeva čuti i ono neizgovoreno i prešućeno.
Roman Vjetrogonja Babukić i njergovo doba značajan je po još jednoj stvari. Zapravo, iskonski je revolucionaran jer širi polje književnosti do granica koje su u našim jezicima skoro pa i zaboravljene. Književnost je mnogo više, a to je lekcija koju je romanom Jergović očitao, od beskrajnih zapisa u prvom licu, gdje se do minucioznih detalja opisuju djelovi kvazi vlastitog života. Književnost je, kako to Jergović u Babukiću zorno pokazuje, stotine različitih svjetova spojenih u jedan, književnost je ta stvaralačka moć koja se drsko usuđuje poigravati sa historijom i poviješću, sa filozofijom i dogmom, sa stvarnošću i onostranim. I zato, kada budete čitali Vjetrogonju Babukiuća, budite spremni da se upoznate sa “šašavom” stranom naše prošlosti.