Velšanin koji je istraživao neke od najgorih zločina u BiH

Howard Tucker je krajem 1990-ih postao jedan od istražitelja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), a najviše se bavio strahotama počinjenim u Ahmićima.

Svaki stanovnik BiH, bez obzira na etničku pripadnost, zaslužuje sigurnu državu koja ima čvrstu i naprednu budućnost, smatra Tucker (Twitter)

Trenutna politička situacija u Bosni i Hercegovini je oštro upozorenje Evropi i ostatku svijeta koji ponovo nije naučio lekcije strahota ratova – niti one nakon holokausta niti one nakon ratova na području bivše Jugoslavije, smatra Velšanin Howard Tucker, policijski istražitelj koji je radio na nekim od najstrašnijih zločina počinjenih 1990-ih u BiH.

On u razgovoru ističe kako su negiranje genocida i zloupotreba moći da se koriste strahovi i fobije građana sigurni načini jačanja etničkih tenzija.

Tucker je krajem 1990-ih postao jedan od istražitelja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), a najviše se bavio strahotama počinjenim u Ahmićima, selu sa muslimanskom većinom u centralnoj Bosni gdje su pripadnici Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) masakrirali dojučerašnje komšije.

  • Kada ste prvi put počeli razmišljati o istraživačkim angažmanima u Bosni i Hercegovini? Otkud motiv za tako nešto?

– Radio sam 1993. kao policijski detektiv u rodnom Velsu. Kao i svi britanski stanovnici, pažljivo sam pratio, i bio pogođen, ratom u bivšoj Jugoslaviji koji je divljao već godinu dana. Sjećam se dobro datuma 16. april 1993. jer su tada snage HVO-a napale većinski muslimansko selo Ahmići u centralnoj Bosni. Sjećam se da sam kući gledao vijesti i gledao sam pukovnika Boba Stewarta koji je komandovao britanskim trupama u snagama UN-a u Bosni i Hercegovini. Govorio je o ratu.

Jasno se sjećam kako ste iza njega mogli vidjeti dim i razoreno selo Ahmići. Pukovnik Stewart je bio bijesan zbog napada na nenaoružane muslimanske civile i zbog nevjerovatnih zločina napadača. Govorio je o nekim od zločina i pokazao kako neki mrtvi leže na otvorenom. Govorio je o 100 muslimanskih muškaraca, žena i djece koji su umrli i desecima kuća koje su uništene, kao i seoska džamija.

Pukovnik Stewart je rekao nešto kao: „UN mora uraditi nešto zbog ovog, ovo je ratni zločin“ i pozivao je međunarodnu zajednicu da stvori Tribunal i istraži ove (i druge) zločine. Sjećam se kako sam tada supruzi rekao: „Ako uspostave zvanične istrage ovih zločina, trebat će im iskusni istražitelji. Ako ih budu tražili, prijavit ću se“. Nisam ni pomišljao kako bi se to zaista moglo desiti.

Ipak, pet godina kasnije, aplicirao sam za poziciju istražitelja u Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i bio primljen.

  • Koji Vam je bio prvi zadatak i kako ste se osjećali kada ste prvi put došli u Bosnu i Hercegovinu i iz prve ruke vidjeli šta se desilo, obim zločina, broj žrtava…?

– Nevjerovatna stvar se desila kada sam pristupio ICTY-ju, bio sam raspoređen kao istražitelj upravo za one zločine o kojima je pukovnik Stewart govorio, odnosno za napad i zločine u selu Ahmići.

Moja prva misija u Bosni i Hercegovini je bila juna 1998. godine, neke tri godine od kraja rata. Bilo je oblačno i tmurno kada sam došao iz Beča u Sarajevo. Ništa nisam mogao vidjeti od prelijepog pejzaža Bosne i Hercegovine. Tako je bilo dok nismo sletjeli na aerodrom u Sarajevu. Činilo mi se kako je aerodrom preblizu planinama i to me šokiralo. No, kako smo sletjeli, već na pisti smo vidjeli tragove razaranja: oštećena vozila, uništeni avion i jako oštećene, izrešetane zgrade terminala.

Put do ureda ICTY-a, koji je bio smješten u jednu od rijetko čitavih kancelarija i jako oštećenim zgradama kasarne Maršal Tito mi je sve pokazao. Vidio sam brojne oštećene zgrade na putu, a ured, koji je gledao na uništene zgrade kasarne, imao je zid izrešetan mecima i gelerima. Nije bilo sumnje da sam u zoni koja je izašla iz sukoba.

Kada sam na kraju stigao u Zenicu, kako bih počeo istragu, počeo sam razgovarati sa svjedocima i preživjelima iz sela Ahmići, potpuna spoznaja horora rata i utjecaja koji je on imao na žrtve i preživjele brojnih zločina koji su počinjenih bila je duboka.

Jedno od brojnih sjećanja koje me ne napuštaju je to da su mnoge zločine počinili susjedi koji su sa žrtvama živjeli generacijama, objedovali, pili kafe i poneko pivo i zvali se „prijateljima“. Njihova djeca su skupa išla u školu i, uprkos svemu tome, jedno jutro su počeli ubijati susjede, takozvane „prijatelje“, ne samo muškarce već i žene i djecu.

Još ne mogu prihvatiti ovu činjenicu niti kako se ovo moglo desiti u društvu koje je izgledalo dobro integrirano. Upravo me ova misao motivira da ljudima u Velikoj Britaniji objašnjavam i ukazujem kako je krhko shvatanje života u civiliziranom svijetu i dokle zločini iz mržnje, ako ih se ne spriječi, mogu dovesti. Jer, nema greške, ovo je napad jedne etničke grupe na drugu samo zato što su oni bili prikazani „neprijatelji“ – zajednica bosanskih muslimana.

Tada nije bio poznat puni obim ubistava u Srebrenici i nisam na tim istragama tada radio već moji prijatelji i moje kolege iz drugih istraživačkih timova. Svi smo bili svjesni kako su velika masovna ubistva počinjena u Srebrenici, da su to uradili pripadnici vojske bosanskih Srba nad muslimanskim civilima, u području koje je bilo označeno kao „sigurna zona“ UN-ovih mirotvoraca.

No, moje kolege su i dalje tragale za masovnim grobnicama, da bi otkrili neke primarne grobnice i tada spoznali kako je većina njih bila ranije otkopana i kako su žrtve ponovo ukopane u sekundarne grobnice. To su bili napori da se skrije obim zločina i spriječi otkriće žrtava, a samim tim i identitet i uzrok ubijenih.

  • Na koliko ste slučajeva radili i koji je imao ljude najvišeg profila?

– Radio sam na brojnim slučajevima u centralnoj Bosni. Moja glavna istraga je bila u slučaju Kupreškić i fokus je bio na napadu na selo Ahmiće. No, povremeno sam radio na drugim slučajevima kao istražna podrška, a to su bili slučajevi: Tihomir Blaškić; Dario Kordić i Mario Čerkez; Anto Furundžija i Miroslav Bralo.

Pretpostavljam kako mi je najzvučnije ime bio general Tihomir Blaškić, no u tom slučaju sam imao manju ulogu. Blaškić je bio pukovnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i 1992. je postao komandant HVO-a u Operativnoj zoni Centralna Bosna. Promoviran je u čin generala i postavljen za komandanta HVO-a početkom augusta 1994. godine. Proglašen je krivim za razne ratne zločine i prvo je dobio 45 godina zatvora što je žalbom kasnije smanjeno na devet godina.

Teško je objasniti moje iskustvo sa ovim slučajem. Bili smo mali istraživački tim i stoga je svaki istražitelj morao raditi kao glavni istražitelj na određenom slučaju. U mom slučaju je to bio slučaj Kupreškić gdje su samo dvojica optuženih proglašeni krivim: Vladimir Šantić (25 godina zatvora, žalbom smanjeno na 18 godina) i Drago Josipović (15 godina, žalbom smanjeno na 12 godina). Ostali optuženi, a to su Zoran Kupreškić, Vlatko Kupreškić, Miriam Kupreškić i Dragan Papić, nisu proglašeni krivima.

  • Da li je bilo slučajeva čije okončanje u sudu nije, po Vama, donijelo pravu presudu? Koji vam je bio najteži slučaj?

– Iako su presude „nije kriv“ bile razočaravajuće za mene i poražavajuće za žrtve i preživjele, kao iskusni istražitelj sam navikao na takve odluke i u stvarnosti mi je to dokazalo da sudski sistem ICTY-a radi kako treba. Hoću da kažem kako nije statistički moguće da je svaka osoba kojoj se sudi kriva. Desili su mi se brojni slučajevi koje sam „izgubio“ na sudu ili su ih žalbom promijenili. Svaki slučaj na ICTY je suđen i teret dokazivanja je bio na tužiteljstvu da uvjeri sud „van razumne sumnje“ da je optuženi kriv po optužbama. Optuženi je uvijek (i uvijek će biti) „nevin dok se ne dokaže krivica“.

Kao profesionalni istražitelj koji je do tada imao više od 25 godina iskustva i koji je razgovarao sa svjedocima i sakupljao dokaze, vjerovao sam da je postojao solidan „prima facia“ slučaj protiv svih optuženih. Sudsko vijeće, koje su činile tri strane sudije, po saslušanju dokaza donijelo je drugačiju presudu. To nikada ne prihvatam k srcu i uvijek prihvatam odluku sudskog procesa, uključujući i žalbeni proces koji kontrolira pet međunarodnih sudija. Koliko god razočaravajuće bilo, tako sudovi rade u civiliziranom društvu i uvijek ću podržavati ovaj proces.

Ovo se odnosi na svaku odluku na ICTY-ju. Možda sam razočaran u nekim odlukama, ali kada je riječ o Bosni i Hercegovini, ponovo je ojačano moje mišljenje: da nije Tribunal istražio i sudio optuženima dok je rat bjesnio, ko bi to uradio? Moj odgovor je uvijek bio isti, koliko god puta se to pitao: NIKO.

Stoga, nijedan od hiljada zločina ne bi bio istražen, nijedan od 161 osumnjičenog ne bi bio uhapšen i nijedan od 91 osuđenih ne bi bio suočen sa pravdom.

Koliko god manjkav bio ICTY, po mom profesionalnom i privatnom mišljenju, on je donio određenu pravdu Bosni i Hercegovini koja se drugačije ne bi postigla i nadat se da je donio makar malo utjehe i zadovoljštine preživjelima.

Kasnije sam radio na slučajevima na Kosovu i u Bivšoj jugoslovenskoj republici Makedoniji, da bi se kasnije vratio kao šef misije (HoM) ureda ICTY-ja u Sarajevu i Banjoj Luci. Ostao sam na toj poziciji 8,5 godina i bio dio brojnih istraga, hapšenja i suđenja mnogim višim zvaničnicima i oficirima kojima se sudilo za genocid, uključujući Zdravka Tolimira, Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Također, radio sam obimno sa grupama žrtava kao što su Majke Srebrenice, Žene žrtve rata, grupama žrtava iz redova bosanskih Hrvata i bosanskih Srba, te na nekoliko ekshumacija kao što je Tomašica u Prijedoru 2013. godine. To su iskustva koja su zauvijek promijenila moj život.

  • Nekoliko decenija kasnije, smatrate li da je pravda zadovoljena?

– To je jako teško pitanje, ali dat ću sve od sebe da odgovorim.

Krajem maja 1993. uspostavljen je ICTY rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a 827 i imao je mandat da istraži i tuži osumnjičene koji su počinili „ratne zločine“ i „zločine protiv čovječnosti“ tokom ratova na Balkanu „od 1991. godine“. To je bio prvi tribunal za ratne zločine koji je uspostavio UN i prvi međunarodnih tribunal za ratne zločine od tribunala u Nirnbergu i Tokiju nakon Drugog svjetskog rata.

Historijski, to je bilo ogromno. Nije samo pokazalo da Vijeće sigurnosti priznaje kako su počinjena zvjerstva, već i to da se počiniteljima ne treba dozvoliti da vode normalne živote i budu nekažnjeni nakon rata. Također je omogućilo razvoj zaista „nezavisnog tribunala“ sa sudijama, advokatima, istražiteljima, osobljem sudnice, pritvorskom jedinicom, jedinicama za dokaze, administraciju… iz bukvalno cijelog svijeta.

Tribunal je dobio jak mandat i autoritet da uđe na teritorije „bivše Jugoslavije“ (Srbija, Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, BJR Makedonija i Kosovo) i provodi svoje istrage (uključujući ekshumacije masovnih grobnica) i istrage imovine (vojske, policije, civila), sve uz pomoć međunarodnih vojnih snaga u Bosni i Hercegovini – u počeku SFOR-a, a kasnije EUFOR-a.

Vjerujem kako je pošteno reći da niko od viših članica Vijeća sigurnosti UN-a i svjetskih vlada nije vjerovao da će ICTY biti uspješan. Organizacija je na kraju uspjela uhapsiti i procesuirati svih 161 bjegunca i dovesti ih na suđenje. Također, značajno je doprinijela pronalasku masovnih grobnica i identifikaciji hiljada žrtava koje sigurno nikada ne bi bile nađene da nije bilo ICTY-a.

Bez sumnje je Tribunal uspio u svojoj namjeri uprkos naizgled nepremostivim problemima.

Da odgovorim na Vaše pitanje: vjerujem kako je pravda donesena (u ICTY-u) u okviru nametnutom Tribunalu. Mnogi viši i počinitelji srednjeg ranga su izvedeni na sud i osuđeni za najgore zločine i u skladu s tim kažnjeni, možda ne u potpunosti kako bi svi željeli. No, proces i dalje vodi Ured državnog tužitelja Suda BiH i ponovo kako bi preživjeli i porodica žrtava svih strana željeli, ali dolazi se do pravde.

Ovo je proces koji traje i koji će trajati godinama. Ukupni uspjeh ovisi o mnogim faktorima, kao što su politička volja unutar Bosne i Hercegovine podrška građana državnim institucijama.

  • Nakon svih zločina i krvi u Bosni i Hercegovini, ali i na Balkanu, primjetan je porast ekstremizma u Evropi. Da li je društvo uopće naučilo lekcije?

– Moj odgovor i moje mišljenje je jasno i kategorično: NE! Svijet je daleko drugačije mjesto nego što je bio 1991. i svjetska dešavanja su nas obuzela, ali mislim da nismo naučili bolnu lekciju koja se ponovila u Bosni i Hercegovini 60 godina poslije holokausta kada je svijet poručio: „Nikada više“.

Moramo se boriti protiv ekstremizma i boriti se kategorički protiv „zločina iz mržnje“, te ne smijemo ni za tren biti opušteni inače je povratak nasilja koje smo vidjeli tokom ratova na Balkanu jako realna mogućnost. Velika Britanija ozbiljno shvata zločine iz mržnje, ali imamo dosta toga za uraditi.

Trenutna politička situacija u Bosni i Hercegovini je oštro upozorenje Evropi i ostatku svijeta. Negiranje genocida i (zlo)upotreba moći da se koriste strahovi i fobije građana su sigurni načini jačanja etničkih tenzija. Ljudi u Bosni i Hercegovini moraju se boriti protiv ovoga na sve načine, a međunarodna zajednica ne smije dozvoliti da ovakvi stavovi prođu bez jasne i jake poruke onima koji žele raspad Bosne i Hercegovine.

Niko ne može samo pratiti i očekivati da drugi djeluju protiv ovakvih postupaka. Početni stav Velike Britanije me je umirio, ali očekujem više od britanske Vlade. Sretan sam što SAD stvari shvata ozbiljno, nadam se konkretnom stavu EU, ali sam razočaran dosadašnjim. Međunarodna zajednica treba podržati Ured visokog predstavnika.

  • Da li je Evropa napustila Bosnu i Hercegovinu, da li evropske nacije mogu više uraditi za ovu balkansku državu naročito zbog jačanja nacionalističke retorike kako u Bosni i Hercegovini, tako i u okolini?

– Napuštanje je prejaka riječ. U konačnici, EU je jako posvećena razvoju Bosne i Hercegovine i krajnji cilj je ulazak države u Uniju. Također smatram kako je jačanje nacionalizma u EU jasno upozorenje za sve nas. Nacionalistička retorika se godinama čuje u Bosni i Hercegovini i međunarodna zajednica ništa nije uradila da joj „sreže krila“.

Sada će to biti daleko teže uraditi, ali svi moramo uraditi što možemo da spriječimo ciljeve ljudi, kao što je Milorad Dodik, koji na kraju vode do raspada Bosne i Hercegovine. Svaki stanovnik Bosne i Hercegovine, bez obzira na etničku pripadnost, zaslužuje sigurnu državu koja ima čvrstu i naprednu budućnost. Smatram da se to može postići ujedinjenom Bosnom i Hercegovinom bez ikakvog ekstremizma. Iako je to težak zadatak, iskreno mislim da se može postići.

Izvor: Al Jazeera