Semir Vranić: Sevdah je dio moje kulture sjećanja

Malo je priča posljednjih decenija o sevdalinci, a da se u njima ne spomene važan kolekcionar i sakupljač Semir Vranić.

Njegovo nesebično dijeljenje sakupljene građe, u koje je uložio mnogo vremena i sredstava, pomalo liči na neku istraživačku legendu. Posebno jer je Semir Vranić, koji je rođen 1974. u Trebinju, profesor patologije na Državnom univerzitetu Qatar iz Dohe.

Na njegovom blogu piše da je intenzivan sakupljački rad započeo u ljeto 1993. u Danskoj dok je tamo boravio kao izbjeglica.

U ondašnjoj kraljevskoj biblioteci našao je bogat fond knjiga o Bosni i iz Bosne ali i bogatoj usmenoj južnoslavenskoj poeziji. Nedavno je u Sarajevu promovirana knjiga u izdanju Buybooka priređivača i sakupljača Semira Vranića i Zanina Berbića Zaboravljeno blago o čemu vrijedni profesor medicine, između ostalog govori u intervjuu.

• Sakupljate i arhivirate sevdah i sevdalinke već dvadeset devet godina. Iz tog podatka zaključila sam da odluka nije bila spontana. Šta Vas je potaklo? 

– Odluka jest bila spontana, ali sve poslije toga je bilo sistematično, pogotovo od 1995. godine kada sam počeo intenzivno koristiti internet, digitalne arhive i biblioteke. Vremenom se količina informacija i građe značajno uvećala, što me je potaklo da pokrenem prvo web-sajt (2003. godine), koji je prerastao u digitalni arhiv (2007. godine), a potom i zvučni kanal (2011. godine). Informacije i građa vremenom su se umnožavale. Naravno, u sakupljačkom radu bitne su i veze sa ljudima (kako ekspertima i muzičarima tako i običnim ljudima-zaljubljenicima), u Bosni i Hercegovini i širom svijeta. U tome je digitalna revolucija igrala vrlo važnu ulogu.

Dobar dio građe sakupio sam odlazeći izravno u biblioteke i arhive, odakle sam crpio građu, prvih godina prepisujući i fotokopirajući, a u zadnjih 15-ak godina skenirajući. U svemu ovome mi značajno pomaže znanstvena metodologija mog osnovnog zanimanja – medicine.

• Je li Vama sevdalinka zavičaj ili sjećanje?

– I jedno i drugo. No čini mi se da je ona više dio moje kulture sjećanja. Predstavlja bitan element moga identiteta, ali i samosvojnosti u burnim vremenima, u kojima trenutno živimo.

• Često se kaže ova pjesma je banjalučka, pljevljanska, tuzlanska… Osim po konkretno navedenom toponimu, koje su karakteristike česte po kojima možemo pretpostaviti odakle je neka pjesma?

– Toponimi jesu bitan element, ali ne uvijek. Sevdalinke često spominju lokalne junake i junakinje (stvarne i nestvarne), po kojima možemo odrediti odakle je postala; također, jezik je bitan element po kojem se porijeklo pjesme prepoznaje. Muzikološki aspekti su jednako važni, jer postoje neke lokalne i regionalne specifičnosti u interpretaciji sevdalinke. Ne treba smetnuti s uma bitnu činjenicu da je sevdalinka prepuna varijanata, a one su posljedica „putovanja pjesme“, od usta do usta, od mjesta do mjesta. To sevdalinki daje ljepotu, ali i raznolikost, kako u muzičkom tako i u književno-poetskom smislu.

• Za mnoge sevdalinke dokazivo je da su stare više od jednog stoljeća. Kada smo ih počeli zaboravljati? Ko ih je najviše pamtio?

– Sevdalinka je izvorno usmena tvorevina. Ona se razvijala i bujala u vrijeme dok je usmenost dominirala. Paradoksalno, sa pojavom pismenosti, sevdalinka se počela lagano gasiti i zaboravljati. Naravno, na sve su utjecali i lokalni i globalni tokovi, promjena načina i stila života ljudi. Drugim riječima, za sevdalinku, njen razvoj i održavanje, bitni su uvjeti života, koji u moderno vrijeme nimalo ne idu na ruku sevdalinki (ali i mnogim drugim tradicionalnim žanrovima).

• U knjizi je sto rijetkih pjesama. Ističete da je to djelić onoga što posjedujete. Zašto ste se odlučili za baš te pjesme?

– Ukupan broj sevdalinki niko ne zna; u mojoj arhivi ima trenutno oko 5.500 popisanih tekstova pjesama, te nešto više od 13.000 snimaka. Ti brojevi su daleko od stvarnih i ukupnih, jer proces sistematizacije moje građe još uvijek traje. Stotinu odabranih pjesama u ‘Zaboravljenom blagu’ predstavlja stotinu bisera, čije snimke posjedujemo, a koji su vremenom, ali i našim nemarom, pali u zaborav. „Zaboravljeno blago“ je pokušaj da se jedan djelić bogate riznice sevdaha prezentira široj javnosti

• Slušajući šaljive pjesme na promociji pomislila sam da se najmanje njih sjećam i da se rijetko interpretiraju. Zašto?

– Jedan dobar američki poznavalac sevdaha i etnomuzikolog mi je prije 20-ak godina rekao kako je sevdalinka „najdublja i najozbiljnija tradicionalna muzika na Balkanu“. Ljudi su navikli na težinu i dert sevdaha, pa možda te šaljive pjesme ozbiljno i ne shvaćaju. No, neke od njih su pravi dragulji, ne samo u estetskom, nego i u filozofskom smislu!

• Popisali ste i naveli sve kazivače i interpretatore pjesama koje su navedene. Naveli ste uz zahvalu sve ljude koji su na bilo koji način čuvali sevdah i sevdalinku. To baš i nije uobičajeno. Zašto je važno?

– To je jako važna stvar, jer sakupljanje i rad na građi o sevdalinki ne počinje sa mnom i nije samo moj vlastiti rad. Time odajem dužno poštovanje svima onima koji su dali svoj doprinos i utkali svoje biće i dušu u fenomen sevdalinke. Osim toga, to je dio akademskog poštenja, što opet crpim iz akademske medicine i svijeta nauke.

• Činjenica da dvadesetak godina danas najpoznatiji interpretatori ali i istraživači sevdalinke počinjali putovanje u svijet melankolije u Vašoj arhivi. U njihovim pričama čujem ime Semira Vranića. Šta je pokretač da ono do čega ne dolazite lako, ulažete vrijeme i novac altruistički dijelite?

– Melankolija je bitan element sevdaha, o tome je Dvorniković pisao prije skoro 100 godina. Ona naravno nije specifična za sevdah, i Dvorniković je pripisuje i nalazi i drugim tradicionalnim muzičkim formama na Balkanu, poput vranjanskog karasevdaha. Što se tiče temeljnog motiva za moj rad, on je vezan za želju da se iznimno bogato muzičko naslijeđe Bosne i Hercegovine u formi sevdalinke prezentira široj javnosti na odgovarajući način. Nadam se da u tome uspijevam kroz moj blog i zvučni kanal na SoundCloud sajtu.

• Iako ste već neko vrijeme profesor u Kataru, uređujete važan medicinski naučni časopis u Bosni i Hercegovini koji ima impact factor. To je drugo polje ali mi je važna poveznica Vaš angažman na polju nauke, ustrajavanju na visokim naučnim standardima i dijeljenju znanja. Šta možemo uraditi da se promijenimo naučni i akademsku vidljivost naše zemlje u razvijenom svijetu?

– Da, već osam godina sa prof. dr. Muzaferom Mujićem uređujem Bosnian Journal of Basic Medical Sciences (BJBMS), jedini bosanski znanstveni časopis koji je indeksiran u vodećoj bibliografskoj bazi Web of Science (WoS) sa legitimnim faktorom odjeka (engl. Impact Factor). Vjerujem da je BJBMS dostojan promotor bosanske akademske medicinske zajednice u svijetu.

Povećanje akademske i znanstvene vidljivosti jedne zemlje nije jednostavan posao, za to treba puno muke i rada, uz potporu države, koja u Bosni i Hercegovini, manje-više, ne postoji. Jedan od bitnih načina da se stanje popravi jeste umrežavanje, razmjena i edukacija najboljih kadrova iz Bosne i Hercegovine u razvijenom svijetu. U tome nam mogu značajno pomoći naši ljudi u svijetu, od kojih je značajan broj zainteresiran za unapređenje i edukaciju naših kadrova, koji bi po završetku edukacije, svoje znanje i vještine implementirali u domovini. To je najbolja investicija i kapital za jednu zemlju.