Koliko je realna prijetnja Rusije o razmještanju raketa u Latinskoj Americi?

Prijetnja, koju mnogi odbacuju kao besmislenu propagandu, probudila je sjećanja na kubansku raketnu krizu iz 1962.

Kubanska kriza 1962. godine prisilila je svijet da sedmicama razmišlja o tome kako je nuklearni rat neizbježan (AFP)

Kada se Tamara Rahimbajeva prisjeti kako je prije 60 godina vidjela Fidela Castra, lice joj se ozari.

„Bio je tako mlad i zgodan. Lav“, priča kroz nostalgičan osmjeh 79-godišnja penzionisana bibliotekarka iz Moskve.

„Bili smo tako sretni što smo ga vidjeli“, rekla je Al Jazeeri, sjećajući se mase koja je u centru Moskve 1963. slavila dolazak kubanskog lidera.

Latinska Amerika općenito, kao i Kuba, bili su miljenici Moskve.

Dovođenje komunizma u dvorište Washingtona značilo je dvostruki udarac Bijeloj kući i povećanje uloga u Hladnom ratu.

A Kuba, koja je u bivšem SSSR-u bila poznata kao „otok slobode“, bila je na vrhu sovjetske liste.

Priče i dokumentarni filmovi o kubanskim revolucionarima bili su redovni na sovjetskoj televiziji i u kinima.

‘Neizbježnost’ nuklearnog rata

Ljudi su provodili sate u redovima da kupe kubanske narandže i banane, dok su skupi kubanski rum i cigare bilo popularni među modernom sovjetskom omladinom 60-tih godina.

Tako, kada je Rusija 14. januara objavila da „ne može niti potvrditi, niti isključiti“ razmještanje ruskih projektila na Kubu i u Venecuelu, za mnoge Ruse ta informacija nija bila samo prijetnja.

Bilo je to podsjećanje na sovjetsku vojnu i političku moć, njegovu konfrontaciju sa SAD-om i Zapadom i, naravno, na kubansku krizu s raketama iz 1962. godine.

Poznata u SSSR-u kao „karipska raketna kriza“, prisilila je svijet da nekoliko sedmica razmišlja o tome kako je nuklearni rat neizbježan.

Zamjenik ministra vanjskih poslova Rusije Sergej Rjabkov rekao je da mogućnost razmještanja „zavisi od postupaka Amerikanaca“, te da bi to bio praktičan odgovor na pritisak Zapada na Moskvu.

Pritisak je pojačan nakon što je Kremlj razmjestio oko 100.000 vojnika blizu granice sa Ukrajinom i pripremio se, kako tvrde zapadne diplomate i mnogo vojnih eksperata, na invaziju na Ukrajinu.

„Postoje paralele sa karipskom krizom“, kaže Ihor Romanenko, umirovljeni general pukovnik iz Ukrajine za Al Jazeeru.

Rekao je da prijetnja slijedi staru rusku strategiju koja sadrži „ultimatum, akciju i podjelu“.

Ta je taktika testirana tokom raketne krize 1962., kada je SSSR uklonio nuklearno naoružanje s Kube u odgovoru na povlačenje američkih nuklearnih projektila iz Turske.

‘Rusija će morati nešto dobiti’

Ovaj put, prijetnja za cilj ima izboriti američko napuštanje Ukrajine, ili čak iz svih bivših sovjetskih republika isključujući baltičke države.

„Ako ne razmjeste projektile, onda će biti dogovora. Rusija će morati nešto dobiti, možda Ukrajinu po povoljnoj cijeni ili sve bivše sovjetske republike“, tvrdi Romanenko.

No, koliko je izvedivo raspoređivanje – ako se ikada dogodi, s obzirom na to da je Putin zatvorio objekat za nadzor iz sovjetskog doba na Kubi 2000. u nastojanju da popravi odnose sa SAD-om.

„Po meni, ove ideje su van razuma“, kaže Pavel Luzin iz Rusije, analitičar za odbranu iz Fondacije Jametown iz Washingtona.

Kada je SSSR uspostavio vojne ispostave na Kubi, Vijetnamu i Jemenu, oni su bile dio sovjetskog vojnog sistema planiranja i igrale su pomoćnu ulogu, rekao je.

Ali ovih dana, ruska baza u Latinskoj Americi „nema ulogu“, tvrdi Luzin.

Sićušna ruska mornarica na sjeverozapadu Sirije podržava prisutnost Moskve u ratom razorenoj zemlji i podupire operacije ruske mornarice na Mediteranu, a planovi Kremlja za otvaranje baze u Sudanu mogli bi podržati njegove manje operacije u Indijskom oceanu, rekao je.

No, baze na drugoj hemisferi nemaju smisla.

„Jedino što se može zamisliti je centar za radio-elektronsko izviđanje ili stanica za praćenje svemira”, rekao je Luzin.

‘Bučna propaganda’

Zapadni analizičar opisuje prijetnju kao ništa drugo nego „bučnu propagandu“ koja u posljednje vrijeme dolazi iz Rusije.

“S obzirom na troškove koje bi iziskivalo provođenje prijetnje i relativno mali doprinos ruskim prioritetima u Ukrajini, vjerujem da je to blef”, rekao je Al Jazeeri Kevork Oskanian, predavač na Univerzitetu Exeter u Velikoj Britaniji.

„No, prijeteća buka u vezi sa Ukrajinom, morala bi biti shvaćena jako ozbiljno“, dodao je.

Kremlj kategorično poriče da planira izvršiti invaziju na Ukrajinu i kaže da ima pravo raspoređivati trupe gdje god želi.

U međuvremenu, ruski zvaničnici, uključujući predsjednika Vladimira Putina, upozoravaju NATO da se ne širi na istok, na Ukrajinu i Gruziju.

Putin upozorava da bi ulazak Ukrajine u NATO značio prelaženje „crvene linije“. Stalno govori da su Ukrajinci i Rusi dio „jedne nacije“ i poziva Kijev da ruski jezik proglasi drugim zvaničnim jezikom u državi.

No, Ukrajina je prošla kroz dvije revolucije, 2005. i 2014., a oba puta je odbacila rusku nadmoć, te traži put da se pridruži Evropskoj uniji i NATO-u.

Nakon revolucije iz 2014., tokom koje je zbačen proruski predsjednik Viktor Janukovič, Putin je iskoristio vakuum i anektirao Krim, te podržava separatiste na jugoistoku zemlje, u regijama Donjecka i Luganska.

Izvor: Al Jazeera