Sabina Talović: Ja sam glas onih koji nemaju šansu da govore

Ruka Sabine Talović (Pljevlja, 1966.) protestuje za sve obespravljene osobe na Balkanu i pravi uštipke za gladne ljude koji preko šuma dođu u Pljevlja. Članica mreže Žena u crnom, jedna je od šest osoba koje čine Centar Bona Fide u rudarskom gradu na sjeveru Crne Gore i već tridesetak godina daje glas obespravljenima.

Iz dana u dan, od kamenica koje se pred njom nađu pravi zidove i mostove. Ono što radi odavno nadilazi granice grada, države ali i regije i glas o tome daleko se čuo. To potvrđuje i činjenica da su o aktivizmu koji živi Nijemci i Francuzi počeli raditi dokumentarce.

Nakon verbalnog i fizičkog napada u novembru, u njenom rodnom gradu, Sabinu je došla podržati ambasadorica SAD-a u Crnoj Gori Judy Reinke. Sabina Talović govori o nekoliko događaja posljednjih mjeseci koji ilustruju atmosferu u ovom crnogorskom gradiću.

• Dva događaja desila su se potkraj godine u Pljevljima. Istovremeno kroz njih se prepoznaje tama i svjetlo koji prave atmosferu u gradu specifične historije. Prvo, napadnuti ste u centru Pljevalja, u novembru. Napao Vas je samozvani četnik Zenga i osim jednog policajca niko Vam nije prišao. Zašto Vas je napao? Zašto Vaši sugrađani nisu reagovali?

– Dan opštine Pljevlja je 20. novembar. Vrlo je značajan datum za naš grad jer se 20. i 21. novembra 1943. godine, u Pljevljima održala Osnivačka skupština Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Sandžaka a 20. novembra 1944. godine Pljevlja su konačno oslobođena od fašista.

Ističem znakovitost tenutka u kojem se verbalni i fizički napad na mene dogodio. Baš na taj dan, prije dva mjeseca, u centru grada svjedočila sam jednom u nizu fašističkih performansa sugrađanina, samoprozvanog četnika Zorislava Lekovića. Ničim izazvan, napao me je strašnim verbalnim uvredama, prijetnjama na nacionalnoj osnovi i na kraju fizički. Odbranio me policajac koji se tu zadesio. I on je fizički napadnut. Ovo nije prvi Lekovićev performans u kojem sije strah i mržnju ali se oni koji su zato nadležni do sada njime nisu bavili.

Napadu u centralnoj gradskoj zoni svjedočio je veliki broj građana i činjenica da nisu stali u moju odbranu najbolje opisuje atmosferu u gradu koju karakteriše prije svega strah.

Dobro ste rekli da Pljevlja imaju vrlo specifičnu istoriju: mjesto mnogih istorijskih raskrsnica; grad je bogat različitim resursima; karakterisao ga je međuvjerski, međunacionalni i međukulturni sklad  – građanski duh i tolerancija.

Taj sklad je narušen i svakim danom sve više nestaje. Svijetlih primjera ima uvijek, svugdje. Zabrinuta sam zbog svega što se proteklih godina a naročito proteklih mjeseci, dešavalo u Pljevljima i Crnoj Gori a što zaista urušava multietnički i multikonfesionalni temelj crnogorskog društva, zasnovan na vrijednostima antifašizma, slobode, evropskih vrijednosti i građanske jednakosti.

• U jednom intervjuu kazali ste da se bojite i odgovora novih generacija na nasilje koje je konstantno od devedesetih godina prošlog stoljeća. Na šta ste mislili?

– Crna Gora se zadnjih trideset godina nije suočila sa svojom prošlošću. Kod mlađih generacija nisu se gradile “kulture sjećanja”. Danas su mladi stasali na svim stranama, a kroz formalno obrazovanje nisu su se susreli sa činjenicama i faktima o bliskoj prošlosti, već su se obrazovali na mitovima, legendama i porodičnim pričama. Mladi ljudi suočavaju se sa ne razumijevanjem svoje stvarnosti i serviranjem istorijskih  sporova  kao i  različitih  percepcija  i doživljaja  prošlosti. Sva društveno politička dešavanja koja čine njihove živote svedena su na predrasude, stereotipe i narative političkih lidera koji ih guraju u nacionalizam predstavljen kao ruka spasa i viši cilj. Taj viši cilj je u stvari opstanak političkih elita na vlasti kroz etnički nacionalizam koji podstiče i održava tenzije. Generacije rođene nakon 90-ih su rasle u ovakvom kontekstu pripadanja i bojim se da se opet formiraju neke nove strane, neki novi njihovi i naši.

Zanemarivanje i potiranje sekularnog karaktera Crne Gore otvara prostor vjerskim zajednicama za “regrutovanje” novih “vojnika za nacionalne torove” u čemu prednjači Srpska pravoslavna crkva u sadejstvu sa trenutno vladajućim političkim strukturama. Znam da jedan nacionalizam rađa drugi. Zato sam posebno zabrinuta.

• Suprotno prvom, sumornom događaju, Pljevljaci su nedavno organizirali proteste da se ne razdvajaju brat i sestra u hraniteljskoj porodici Ensara i Abele Mašović. Na ulice je izašao veliki broj građana i ono što je posebno zanimljivo dosta mladih pa čak i srednjoškolaca. Bude li se građani?

– Slučaj porodice Mašović je pokazao Pljevlja kakva su bila nekad i to je onaj svijetli primjer o kome sam govorila ranije. Građani su odbranili pravo brata i sestre da odrastaju zajedno. Suprostavili su se sistemu. I tog dana nije bilo važno ni kako se ko zove ni čemu pripada. Za mene je to vrlo važan indikator koji pokazuje poguban uticaj aktuelnih politika, manipulisanje ljudima i njihovim nacionalnim osjećanjima. Osiromašeni građani, posebno na Sjeveru Crne Gore, instrument su retrogradnih politika koje nacionalnim tenzijama, sprovode svoje političke ciljeve. Jer održavanje nacionalnih tenzija i insistiranje na razlikama je glavno oružje u rukama političara.

• Godinama radite s migrantima ili kako ih radije zovete “ljudima u pokretu”. Koliko je do sada osoba prošlo kroz Vašu organizaciju?

– Ljudi u pokretu su zadnje četiri godine veoma važan dio naših aktivnosti i naših života. Kroz Centar je za taj period prošlo više od jedanaest hiljada ljudi. Za te aktivnosti  nismo imali sistemsku podršku države Crne Gore. Naročitu pažnju posvećivale smo ženama i djeci i ono što bih istakla jeste to da i pored jezičke, kulturne i svake druge barijere, razumjele smo se kao da se odavno znamo. Bilo je, zaista teških trenutaka kada za jednu noć, u relativno malom prostoru, imate više od 70 ljudi koji se boje, gladni su i žele samo bezbijedno mjesto za kratak odmor svojih umornih duša. Nekad to bude mala grupa, nekada samo jedno ili dvoje.

Rijetki ostanu duže, mada ima porodica sa veoma malom djecom koji su kod nas boravili po pet-šest mjeseci, pokušavajuci bezbroj puta ići dalje i vraćajući se. Pored toga što dolaze gladni i umorni, nerijetko dođu i povrijeđeni, hodeći neprohodnim stazama bježeći od divljih životinja. Ovdje zaista moram istaći požrtvovanost lokalne policije i svih medicinskih ustanova, koji pružaju podršu kad god je to potrebno, mada je u početku bilo teško.

• Kako građani Pljevalja reaguju na ljude u pokretu? Da li je bilo incidenata?

– Pljevljaci generalno imaju animozitet prema “drugima i drugačijima”. U slučaju ljudi u pokretu, rekla bih i malo više uzimajući u obzir njihovo porijeklo i pripadnost. Većih incidenata nije bilo ali jeste dosta pojedinačnih. U jednom period je to čak ličilo i na kampanju protiv njihovog boravka na ovim prostorima. A mi, kao braniteljke ljudskih prava i one koje pružaju podršku ljudima u pokretu, trpimo različite vrste pritisaka i imamo dosta problema. Međutim, uvrede, prijetnje, prozivke i sve sa čim se suočavamo neće biti razlog da odustanemo. Mi se nećemo umoriti.

• Kako se finansira organzacija Bona Fide?

– Naš Centar nema stabilne izvore finansiranja. Kao i većina grupa koje podržavaju ljudska prava ranjivih kategorija suočavamo se često sa nedostatkom osnovnih sredstava.

Osnovni izvor finansiranja su naši prijatelji, rijetki projekti za koje apliciramo (nemamo vremena i kapaciteta da ih pišemo i pratimo zadnjih godina) i opština Pljevlja koja podržava dio operativnih troškova.

Rad Centra se od osnivanja zasniva na posvećenosti i aktivizmu.

Zato nam se često dešava da nam isključe struju ili da za korisnike imamo hranu onu koju napravimo od brašna i vode – posolimo. Naša kuća je sklonište za žene žrtve.

Jedini u Crnoj Gori privatamo ljude u pokretu a jedini na širim prostorima njima se bavimo na taj specifičan način  – mi živimo s njima. Spavamo i jedemo, spremamo hranu. Oni su za nas ljudi ne statistika.

• Prije tridesetak godina osnovali ste žensku organizaciju koja je primarno imala za cilj zaštitu žena. Šta Vas je ponukalo da to učinite?

– Ideja o formalnom osnivanju Centra potekla je od grupe žena koja je prepoznala potrebu podrške ženama u tradicionalnom društvu i dekonstrukciji patrijarhata koji ih kontroliše, ponižava i krši njihova osnovna prava. Kao aktivistkinja, koja je od ranih 90-ih angažovana na polju mirovnih i antiratnih aktivnosti, postala sam dio Centra. a Centar je postao moj život. Motiv mog aktivizma u grupi je prije svega taj što sam i sama žena sa iskustvom porodičnog nasilja i žena iz reda manjinske zajednice čija su prava brutalno kršena.

• Nedavno ste izjavili da ste višestruko diskriminisani po osnovu više identiteta koje imate. Kako je u Pljevljima i općeinto na Balkanu biti Drugi?

– Da, jesam. Ja sam žena koja ima svoje identitete, principe i vrijednosti od kojih nisam i ne odustajem bez obzira na cijenu koju plaćam sve ove godine. Ja sam aktivistkinja koja je samo svoja i iza koje ne stoji ni moćna porodica, nijedna  politička partija, vjerska zajednica ili bilo koja institucija.

I tačno je da sam višestruko diskriminisana po svim svojim identitetima. Diskriminisana, ponižavana, isključivana i fizički ugrožavana sam jer sam žena, braniteljka ljudskih prava, aktivistkinja, Bošnjakinja, samohrana i siromašna majka. A ja se uvijek branim iz identiteta iz kog sam napadnuta i ugrožena. Zadnjih godina, klerikalizacijom i fašizacijom društava u kojima bitišemo, najčešće sam ugrožena zbog svog Bošnjačkog identiteta kroz jednu ne prekinutu nit nasilja kojom smo izloženi od 90-ih na ovamo.

I da, svih trideset zadnjih godina se ja u zemljii gradu gdje sam rođena osjećam “drugom”, manje vrijednom, poniženom i diskriminisanom. Jer Crna Gora nije činila dovoljno na jačanju antifašističke tradicije koju baštini kao najvažniju vrijednost društva, već je kreiran prostor za  nastavak politike devedesetih iza koje stoji genocid i svi ostali zločini. Građani, a prije svega mladi, nisu suočeni sa činjenicama iz neposredne prošlosti a oni koji su vršili vlast u vrijeme ratova nisu lustrirani. Uz obrazovanje, sekularizam je neophodan uslov demokratije u svakom društvu, a principi sekularizma su, nažalost, zaboravljeni u državama na prostoru bivše Jugoslavije. U Crnoj Gori se čini mi se otišlo se najdalje pa tako imamo vladu koja je sastavljena u crkvi. Duboko ukorijenjena hegemonija Srbije ka Crnoj Gori, danas ima pogodno tle za svoje djelovanje.

Umjesto da se zabrane i zakonski sankcionišu sve manifestacije fašističkih organizacija i udruženja, zabrane upotrebe fašističkih simbola, vi danas imate promocije istih ciji su aktivni učesnici nositelji ozbiljnih državnih funkcija a da ne govorimo o podršci i promociji osuđenih ratnih zločinaca. To su znači vjerskog fundamentalizma, kao političkog pokreta ultra desne orjentacije koji djeluju pod plaštom religije, tradicije, etničiteta i kulturnih naslijeđa u cilju osvajanja vlasti i održavanja iste.

U takvom kontekstu je teško biti “druga i drugačija”. Već trideset godina ja sam glas onih koji nemaju šansu da govore, obespravljeni ljudi.