Raspad, priznanja, ratovi i nekompetentna politika Zapada

Prije 30 godina Sloveniju  i Hrvatsku su priznale članice Europske zajednice, kako se tada zvala Europska unija. U to je vrijeme rat u Sloveniji bio odavno okončan, a u Hrvatskoj je Domovinski rat bio u jeku, dok je gotovo trećina države bila je pod okupacijom tadašnje JNA i srpskih pobunjenika.

Početak i kraj u isto vrijeme

Hrvatska i Slovenija, obje napadnute od strane Jugoslavenske armije, doživjele su različite sudbine. Slovenija, bez značajnije srpske manjine, zadržala je kontrolu nad 50 do 70% vojnog materijala svojih snaga iz Teritorijalne obrane. Slovenija se nije suočila s pobunom Srba, a Jugoslavenska armija nije bila spremna za sukob.

Nasuprot tome, Hrvatska je imala značajnu srpsku manjinu, koja se brzo mobilizirala kao pobunjenička, uz potporu Jugoslavenske armije i srpskog vodstva. Osamdeset posto materijala hrvatske Teritorijalne obrane prisvojila je Jugoslavenska armija, koja je, istodobno, oružjem opskrbljivala srpske pobunjenike.

Hrvatska, republika od 4,5 milijuna stanovnika, uključujući 600.000 etničkih Srba (11,5%), bila je od temeljnog strateškog interesa za Beograd. U Hrvatskoj su se nalazila najproduktivnija jugoslavenska naftna polja (u istočnoj Sloveniji, osobito u okolici Vukovara). Hrvatska, koja je zauzimala veći dio jadranske obale, posjedovala je vrijedne trgovačke morske luke, sa željezničkim vezama sa srednjom i istočnom Europom. Samo hrvatska turistička industrija imala je udio od 50%  od jugoslovenske čvrste valute, koja je bila usmjerena prema bankama pod kontrolom Beograda. Srbija je, naprotiv, bila siromašna naftom, bez izlaza na more i ekonomski ovisna o Hrvatskoj i Sloveniji. Osobito o Hrvatskoj.

JNA: Dugo pripremani ratovi

Pripreme za rat protiv Hrvatske počele su mnogo prije 1991. godine. Već 1986. “Memorandum” Srpske akademije znanosti i umjetnosti naglašava potrebu za spajanjem svih zemalja sa srpskim manjinama i republike Srbije u jednu veliku srpsku državu. Otvorene vojne pripreme za rat počele su 1989. godine. Pod pritiskom Jugoslavenske armije, razoružavanje Hrvatske teritorijalne obrane, gotovo je dovršeno do svibnja 1990., kada su u Hrvatskoj održani izbori. Hrvatska pripravnost za vojni napad dodatno je smanjena kada je demobilizirana policija u siječnju 1991.godine kao odgovor na prijetnje napadom Jugoslavenske armije, ako se oružje ne preda.

Istovremeno, srpske neregularne snage, koje je potajno podržavala Srbija, izvode sva više oružanih napada na hrvatske civile. Jugoslavenska armija, kojom je dominirala Srbija, “intervenirala” je pod izlikom odvajanja dvije strane. Bio je to kraj jugoslavenske ustavno – legitimne središnje vlasti. Savezno Predsjedništvo, s ustavnim ovlastima nad jugoslavenskom armijom, pokazalo se nemoćnim da obuzda srpsku ofenzivu i ubrzo se i samo ugasilo.

Evo kako je u to vrijeme govorio general Blagoje Adžić, načelnik Glavnog štaba JNA: “Čak i ako mora biti na hiljade mrtvih, spoljni svet neće intervenisati da podupre dve secesionističke republike protiv savezne vojske predvođene uglavnom srpskim oficirima. Međunarodna zajednica će se malo uznemiriti, ali tri dana kasnije sve će biti zaboravljeno i naši će ciljevi biti postignuti.” Malo je nedostajalo da bude u pravu.

Nekoliko daljnjih mjeseci Sjedinjene Države i Europska zajednica nastavili su podržavati teritorijalni integritet Jugoslavije. Loše osmišljen embargo na oružje koji su Europljani, Amerikanci i Ujedinjeni narodi nametnuli svim republikama bivše Jugoslavije zamrznuo je vojnu neravnotežu u korist Srbije, koja je efektivno kontrolirala cijeli arsenal Jugoslavenske armije (tenkovi, brodovi, borbeni avioni i teško topništvo) …  I sama bivša jugoslavenska vlada, u kojoj su dominirali Srbi, zatražila je ovaj embargo. Očekivano, nedostatak međunarodne inicijative da se zaustavi početno srpsko napredovanje dalo je vremena Srbiji da osvoji još više hrvatskog teritorija i nanese ozbiljne štete gospodarstvu.

Uloga SAD-a u katalizaciji i održavanju srpske agresije

Jednostrana potpora SAD-a, odnosno administracije predsjednika George-a Busha, starijeg, centraliziranoj komunističkoj Jugoslaviji naprosto je potaknula rat od samog početka. Državni tajnik James Baker osudio je i Sloveniju i Hrvatsku zbog njihovih koraka prema neovisnosti i jasno je izjavio da te republike čeka “hladna dobrodošlica” ako napuste Jugoslaviju. Samo nekoliko dana prije invazije na Sloveniju, u lipnju 1991., Baker je posjetio Beograd i uvjerio saveznu vladu da su Sjedinjene Države predane teritorijalnoj cjelovitosti Jugoslavije.  Vlada u Beogradu, u kojoj dominiraju srpski nacionalisti, protumačila je ovu poruku kao “zeleno svjetlo” za vojnu invaziju na secesionističke republike.

Od samog početka, Amerikanci su prepustili vodstvo rješavanju jugoslavenske krize Europskoj Zajednici. Učinivši to, SAD su oblikovale okvir u kojem je EZ trebala djelovati: 1) odbacivanje neovisnih, demokratski izabranih vlada; 2) embargo na oružje, kako za teško naoružanog agresora, tako i za razoružane žrtve agresije; 3) nema potpore SAD-a za vojnu intervenciju. Nedostatak stavljanja ove krize pod okrilje EZ-a mogao se predvidjeti od početka. Sve su odluke morale biti donesene konsenzusom, dakle jednoglasno, čineći formuliranje politike sporim i neučinkovitim.

Za to vrijeme srpska je agresija je eskalirala. Čak i kada su SAD proglasile Srbiju kao agresora u rujnu 1991., popratna je poruka bila da Sjedinjene Države, budući da nema strateškog interesa, neće vojno intervenirati kako bi zaustavile ubijanje (Čuvena rečenica Jamesa Bakera “Mi nemamo uloga u ovom ratu”). Istovremeno, Europska zajednica također objavljuje da nije spremna za vojnu intervenciju. Potaknuta ovim najavama o odbijanju vojne intervencije, Srbija je dodatno pojačala napade na civile u Hrvatskoj. U studenom 1991., kada su se SAD pridružile Europskoj zajednici u ekonomskim sankcijama protiv Srbije, predsjednik Bush je izrazio sumnju da će sankcije, uključujući predloženi embargo na naftu, okončati rat. Međutim, Washington nije nudio alternativu.

Povijest, neovisne analize, otvaranje arhiva i vremenska distanca moći će objasniti zašto su Sjedinjene Države od samog početka favorizirale status quo komunističkog režima u bivšoj Jugoslaviji umjesto da podržavaju demokratske težnje. U to su vrijeme tri baltičke republike Sovjetskog Saveza također tražile neovisnost. Ruski predsjednik Mihail Gorbačov se, videći raspad Jugoslavije kao presedan za raspad Sovjetskog Saveza, oštro protivio odcjepljenju Slovenije i Hrvatske. Budući da je sukob sa Sovjetskim Savezom tada bio glavna briga Zapada i nije bilo iznenađujuće da su SAD podržale Gorbačova u suprotstavljanju nastojanjima za neovisnost i u Sovjetskom Savezu i u Jugoslaviji.

Međutim, opravdanje za američku indolenciju okončano je raspadom Sovjetskog Saveza krajem 1991.godine. Svijet se brzo promijenio, ali ne i američka politika na Balkanu, čak i kada su se povećali neselektivni srpski napadi na civilne ciljeve.  Štoviše, kada je Europa konačno postigla delikatan konsenzus za priznavanje neovisnosti Slovenije i Hrvatske, Amerika je aktivno vodila kampanju protiv priznavanja, potkopavajući europsku inicijativu. U studenom 1991. godine Europska zajednica je uvela ekonomske sankcije Jugoslaviji, ali su početkom prosinca te sankcije ukinute svim republikama osim Srbiji i Crnoj  Gori.  Samo nekoliko dana nakon što su Europljani svoje sankcije učinili selektivnim protiv agresora i ukinuli sankcije  žrtvama, Sjedinjene Države su uvele sankcije cijeloj Jugoslaviji što nije bilo koordinirano s europskim saveznicima.

Administracija predsjednika George-a Busha nevoljko je priznala Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu 7. travnja 1992.godine i unatoč jasnom označavanju Srbije kao agresora, SAD nije bitno preformulirao svoju balkansku politiku. U kratkom razdoblju nakon toga, Washington je preuzeo aktivniju ulogu, prijeteći suspendiranjem jugoslavenskog članstva u Komisiji za sigurnost i suradnju u Europi  i obustavom buduće pomoći SAD-a Srbiji. Srbija je odgovorila velikom ofenzivom. Tri tjedna kasnije, Amerikanci se praktično povlače iz “balkanskog blata”, kako je tadašnju situaciju nazivao Lawrence Eagleburger, bez konkretne politike… osim da slijedi vodstvo Europske zajednice.

Tek kada su se pojavile brojne informacije o etničkom čišćenju u BiH, kao i informacije o srpskim koncetracijskim logorima na zapadu Bosne, predsjednik Bush je, praktično pod pritiskom svjetske i američke javnosti i Kongresa, počeo mijenjati svoju politiku koja nije donijela nikakve koristi žrtvama sve do njegovog odlaska iz Bijele kuće 20.siječnja 1993.godine, nakon što je izgubio predsjedničke izbore od Billa Clintona.

Jedino uvjerljivo objašnjenje za neuspjeh SAD-a da formiraju učinkovitu politiku protiv srpske agresije je prosrpska orijentacija Lawrencea Eagleburgera i Brenta Scowcrofta, glavnih savjetnika predsjednika Busha za Jugoslaviju. Eagleburger, bivši jugoslavenski veleposlanik, i Scowcroft, također ranije povezan s jugoslavenskim veleposlanstvom, imali su dugogodišnje diplomatske, osobne i poslovne veze s Beogradom i u političkim krugovima u Washingtonu nazivani su “Beogradska mafija”, zajedno s još nekoliko službenika ministarstva vanjskih poslova, stručnjaka i obavještajnih analitičara.

Pogrešno predstavljanje situacije na Balkanu

Zbog toga je nekoliko istaknutih uposlenika State Departmenta, u znak prosvjeda, dalo otkaze. Sugerira se da je dugotrajna šutnja predsjednika Busha na izvješća o koncentracijskim logorima u Bosni odražavala utjecaj ovih savjetnika. Zapravo, i Lawrence Eagleburger i Brent Scowcroft pogrešno su predstavili situaciju na Balkanu američkoj javnosti. Eagleburger, tretirajući žrtve i viktimizatore kao jednake, cijelo vrijeme je sugerirao da “treba pričekati dok se ne iscrpe i onda vidjeti što i kako dalje.” Samo nekoliko dana nakon otkrivanja srpskih koncentracijskih logora na zapadu Bosne, kada se Bushova administracija našla pod velikim pritiskom da vojno intervenira, i Eagleburger i Scowcroft pojavili su se na vodećim tv kanalima uvjeravajući američku javnost da su svi podjedanko krivi.

Brent Scowcroft je invaziju Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu prikazao kao “građanski rat”, unatoč američkom priznanju obje republike kao suverene države. Lawrence Eagleburger je sugerirao da je nepotrebno ukidati embargo na oružje, budući da “tamo već ima dovoljno oružja”. Margaret Thatcher, koja se istoga dana pojavila na televiziji, izravno je odgovorila na ovu zabludu, slažući se da ima dosta oružja u Bosni, ali dodajući da je to oružje “u rukama agresora.” Eagleburger se kasnije posuo pepelom rekavši da je pogrešno procijenio Miloševića s kojim je, ranije, vodio poslove oko prodaje automobila kragujevačke Crvene zastave u Americi. Ako niste znali  otkud Yugo na američkim cestama, sada znate. Yugo je, inače, proglašen najlošijim automobilom koji se ikada prodavao u Sjedinjenim Državama.