Migranti koji morem bježe iz Libana optužuju Grčku za maltretiranje

Deseci ljudi u Libanu pokušali su otploviti do Italije 26. oktobra, ali nikada nisu dospjeli na svoju destinaciju.

Sve veći broj Libanaca i Sirijaca pribjegava migraciji na opasnim putovanjima čamcem (AFP)

Pišu: Kareem Chehayeb i Federica Marsi

Kada Ahmad, zlatar iz priobalnog libanskog grada al-Mine, nije više mogao raditi na svojim mašinama zbog produženih perioda bez struje, znao je da je vrijeme da potraži izlaz.

„Prodao sam svu svoju opremu i odlučio sam otići“, ovaj 25-godišnji Libanac je kazao Al Jazeeri.

Neki od njegovih prijatelja su došli do Italije ukrcavši se na opasno putovanje čamcem iz grada Tripolija na sjeveru. Uvjerili su ga da uradi isto.

Budući da tri četvrtine populacije žive u siromaštvu, da manjak goriva prisiljava elektrane na zatvaranje, a vrijednost valute opada, čemu se ne nazire kraj, sve veći broj Libanaca i Sirijaca pribjegava migraciji.

Ahmad kaže da je bio među 82 Libanca i Sirijca koji su se ukrcali na ribarski brodić 26. oktobra i isplovili na pučinu. Ali ova grupa nikada nije stigla na destinaciju.

Al Jazeera je razgovarala sa trojicom putnika, kojima nismo otkrili puna imena jer strahuju da bi im to moglo ugroziti šanse za migraciju.

Pričaju kako su uhvaćeni u mrežu ilegalnih odbijanja i proizvoljnog pritvora koji organizacije za ljudska prava opisuju kao sve učestaliji alat da se migranti drže podalje od Evrope.

Odlazak iz Libana

U planiranje putovanja nisu bili uključeni krijumčari. Porodice su prodale svoju imovinu ili posudile novac da kupe čamac i zalihe hrane.

„Svi smo bili prijatelji, rođaci i komšije iz istog kraja“, kazao je Ahmad.

Druga putnica, 36-godišnja Amani, cijeli život je provela u al-Mini, nezavisnoj općini koju često smatraju produžetkom luke u Tripoliju. Nikada nije ni pomislila na to da će jednog dana prodati svoj dom i nakit u pokušaju da pruži svojoj djeci, njih troje, „dostojanstven život“.

„Odlučila sam da je vrijeme da odem kada mi se sin razbolio i kad nisam mogla naći nikakve lijekove“, ispričala je ona Al Jazeeri.

Bilal, 43-godišnji Sirijac iz Idliba, živio je u Libanu gotovo tri decenije, radeći u kafiću i slastičarni, i oženio je Libanku.

„Radio sam do 18 sati dnevno kako bih zaradio dovoljno novca“, priča on. Kada više nije mogao sastaviti kraj s krajem zbog inflacije, a nije mogao dobiti povišicu, odlučio je prodati auto, ženin nakit, pa čak i kćerkine naušnice – i zauvijek napustiti zemlju.

Ova grupa je krenula na putovanje 26. oktobra, ali je plutala na moru tri dana nakon što je oluja oštetila motor.

Odlučili su da će pokušati pristati na grčkom otoku Kastellorizu da poprave čamac.

„Kontaktirali smo obalsku stražu i zatražili dozvolu“, prisjeća se Amani. „Rekli su nam da smo dobrodošli i čak su pitali mogu li nam kako pomoći.“

‘Uzimali stvari i tukli palicama’

Nekoliko minuta kasnije, čamac grčke obalske straže prišao je njihovom čamcu. Prema priči svjedoka, stražari su nosili crne fantomke da sakriju lica.

„Ispustili su nešto nalik na velike balone i zakačili naš čamac za svoj“, kazala je Amani. „Potom su nam naredili da se ukrcamo.“

Jedan putnik, koji je razgovarao sa grčkim stražarima na engleskom, odbio je urkcati se. Svjedoci kažu da su ga potom tukli i prislili da se ukrca.

Obalska straža je ispalila hice u zrak kako bi zastrašila preostale putnike.

„Potom su nam oduzeli telefone, novac, odjeću i torbe“, priča Bilal.

Putnici, kojima je bilo hladno i koji su bili mokri do gole kože, zamolili su obalske stražare da žene i djeca sjede unutra.

„Ali odveli su nas u veoma malu prostoriju gdje su namjestili klima-uređaj na nisku temperaturu“, Amani je ispričala Al Jazeeri.

Muškarce su tukli palicama za omamljivanje kada su zahtijevali da im se kaže gdje ih vode.

Grčko Ministarstvo pomorstva i otočne politike poreklo je bilo kakve prekršaje, rekavši da su njihovi postupci u skladu sa međunarodnim pravnim obavezama i kazali su da nisu koristili silu protiv migranata.

„Moramo naglasiti da operacione prakse grčkih vlasti nikada nisu uključivale takve postupke“, iz ministarstva su kazali u izjavi za Al Jazeeru.

‘Italija je u ovom smjeru’

Nakon što su proveli jednu noć na čamcu obalske straže, putnici su raspoređeni u četiri čamca za spasavanje. „Bilo je 20-25 ljudi za svaki čamac koji je predviđen za desetak ljudi“, kazao je Ahmad. „[Obalski stražari] su rekli ‘Italija je u ovom smjeru’ i otišli.“

Nekolicini su vraćene njihove stvari, dok su drugi ostali s onim što su imali u džepovima.

„Jedan je muškarac tražio da mu vrate telefon. Stražar mu je rekao da ide u čaamc ili će ga istući“, prisjeća se Amani.

Ova grupa je procijenila da su ostali u čamcima za spasavanje od 5 ujutro do 20h uvečer.

„Muškarci su veslali rukama, djeca su vrištala i plakala i svi smo mislili da ćemo umrijeti“, kaže Amani.

Jedan od putnika koji je još imao telefon pozvao je broj za hitne slučajeve na mreži. Neko se javio, ali to nisu bile italijanske vlasti.

„Javili su se Turci i rekli su nam da smo u njihovim vodama, blizu Izmira“, kazao je Bilal.

„Nekih četiri sata kasnije, stigao je turski teretni čamac.“

Evropska komisija je zatražila od Grčke da uspostavi nezavisni mehanizam koji će pratiti i izbjegavati vraćanja migranata sa grčke granice.

Niamh Keady-Tabbal, istraživačica na doktorskom studiju u Irskom centru za ljudska prava, pri Nacionalnom univerzitetu Irske, Galway, rekla je Al Jazeeri da je ovo „sistematska politika kolektivnih istjerivanja“, gdje obalska straža obično onesposobi migrantski čamac i ponekad konfiskuje identifikacione dokumente, novac i lične potrepštine.

„Obično ih natjeraju da pređu na čamce za spasavanje, napuste ih i ostave da plutaju prema Turskoj, čime se krši međunarodni i evropski zakon“, kazala je Keady-Tabbal.

Ostavljeni da plutaju

Od marta 2020, UN-ova Agencija za pomoć izbjeglicama (UNHCR) prima sve više izvještaja o navodnim vraćanjima, kako na kopnu tako i na moru.

Ranije ove sedmice Al Jazeera je izvještavala o navodima da je najmanje 30 Kubanaca, koji su se nadali da će zatražiti azil u Evropi, podvrgnuto maltretiranju od strane grčkih vlasti i da su silom protjerani u Tursku preko kopnene granice krajem prošle godine.

Stella Nanou, glasnogovornica za UNHCR u Grčkoj, kazala je Al Jazeeri da su čamcima presretnutim u grčkim vodama motori uništeni prije nego što su odvučeni u turske vode. U drugim incidentima, izbjeglice i migranti su vraćeni na more nakon što su pristali na grčke otoke i ostavljeni da plutaju na čamcima za spašavanje bez prsluka za spašavanje.

„UNHCR je intervjuisao osobe koje su prijavile da su ih vraćali i koje su izgledale duboko pogođene ovim traumatskim iskustvom, koje je pojačalo traumu koju već nose iz situacija s kojima su se suočili u državi porijekla“, kazala je Nanou.

„Žene, muškarci i djeca su pokazali ozbiljnu emocionalnu rastrojenost dok su prepričavali iskustva tražeći zaštitu.“

Grčko ministarstvo pomorstva i otočne politike kazalo je u izjavi za Al Jazeeru, „Oficiri grčke obalske straže koji su odgovorni za čuvanje grčkih i evropskih pomorskih i kopnenih granica mjesecima maksimiziraju svoje napore, radeći bez prestanka s efikasnošću, visokim osjećajem za odgovornost, savršenim profesionalizmom, patriotizmom i također poštujući svačija prava na život i ljudska prava.“

U pritvoru u Turskoj

Turske vlasti su iscrpljene porodice odvele u centar za uklanjanje koji finansira EU u Aydinu, na jugozapadu Turske, gdje su ih držali gotovo mjesec dana, do 28. novembra.

Turska ima jedan od najvećih pritvornih sistema povezanih s migracijama na svijetu, upravlja sa 25 centara za uklanjanje s kapacitetom od blizu 16 000 osoba, pored ad hoc pritvotnih mjesta duž svojih granica, aerodromskih tranzitnih zona i policijskih stanica.

Izbjeglički sporazum iz 2016. između EU i Turske proširio je turski sistem sklanjanja migranata uz pomoć sredstava EU-a, dovodeći do povećanja pritvora i grupnih deportacija izbjeglica i tražitelja azila, prema istraživačkom centru sa sjedištem u Ženevi pod nazivom Global Detention Project.

„Evropska unija daje novac Turskoj da bude tampon zona“, Al Jazeeri je kazao Michael Flynn, izvršni direktor centra Global Detention Project.

Sredstva EU-a od nešto više od 87 miliona eura (99 miliona dolara) tokom proteklih godina su platila izgradnju osam centara za uklanjanje i renoviranje 11 drugih u Turskoj.

„Cilj podrške EU-a centrima za sklanjanje jeste da se poprave standardi za držanje migranata za koje je uzeta odluka o uklanjanju, u skladu sa zakonom o strancima i međunarodnoj zaštiti Turske“, u e-mailu je kazao glasnogovornik Komisije EU-a.

Evropska delegacija koja je posjetila Tursku 2015, opisala je uslove u Aydinu kao „veoma dobre“.

Pa ipak, oni koji su držani u tom centru za uklanjanje kažu da je njihov boravak bio daleko od ugodnog.

„Bio je više poput zatvora“, kazao je Ahmad. „Bili smo među krijumčarima droge i ljudima optuženima da su povezani sa ISIL-om.“

Amani ja kazala da su prevodioci bili neraspoloženi za saradnju i da je jezička barijera stvarala tenzije. „Pokušavali smo komunicirati, a iz svoje frustracije oni su vikali na nas“, prisjeća se ona.

Kada se žena spotakla i udarila glavom, krvareći znatno, nagomilane tenzije su prerasle u svađe.

„Neke od žena su paničile, plakale i vrištale. Mislile su da je mrtva“, prisjeća se Amani.

U međuvremenu su muškarci iz svojih ćelija mogli samo vidjeti žene kako plaču.

„Mislili smo da je povrijeđena jedna od naših, pa smo se počeli svađati sa stražarima da nas puste“, kazao je Ahmad. „Onda su došli i tukli nas palicama.“

Direkcija za komunikacije Turske odbila je komentarisati kada je Al Jazeera pitala o navodima Libanaca i Sirijaca o njihovom pritvoru u Aydinu.

Merve Sebnem Oruc, kolumnistica u provladinim turskim novinama Daily Sabah, kazala je Al Jazeeri da vlasti rade sve što mogu kako bi poštovale prava migranata i izbjeglica.

„Deportuju samo one koji dođu u zemlju ilegalno“, kazala je ona, dodajući da se prave izuzeci za one koji se suočavaju s opasnošću i rizikom od progona u državama porijekla.

„Sirijce koji apliciraju vladi i kažu da su izbjeglice ne šalju nazad u Siriju jer su im životi u opasnosti.“

Migranti su vraćeni u Liban avionom u noći 29. novembra, iako nije jasno ko je platio let. Kažu da su turski stražari vratili njihove stvari, ali su zadržali novac, tvrdeći da je to za let kući.

Komisija Evropske unije nije potvrdila da je finansirala repatrijaciju, ali je rekla da je podržala Tursku sa dva projekta o „potpomognutom dobrovoljnom povratku“.

Glasnogovornica EU-a je kazala Al Jazeeri da migranti imaju zakonsko pravo da ospore svoj administrativni pritvor i deportaciju i da apliciraju za međunarodnu zaštitu. Međutim, oni koje je Al Jazeera intervjuisala su kazali da im nije odobren pristup advokatu, te da nisu bili u stanju da podnesu zahtjev za azil tokom perioda pritvora.

‘Pokušat ću ponovo’

A u Al-Mini, rodbina se prisjetila zabrinutog čekanja da se njihovi voljeni vrate kući. Ahmadova majka nije dobila nikakvu vijest o svom sinu cijelu sedmicu nakon njegovog odlaska. „Mislila sam da je mrtav“, kaže ona.

Tokom perioda pritvora, porodice su održale nekoliko protesta u Tripoliju, blizu rezidencija ministra unutrašnjih poslova Bassama Mawlawija i premijera Najiba Mikatija, na kojima su zahtijevali da njihovi rođaci budu pušteni i vraćeni kući.

Libansko Ministarstvo unutrašnjih poslova izdalo je nekoliko kratkih izjava u kojima su kazali da su u kontaktu za turskim vlastima i da pripremaju neophodne papire.

Najmanje troje nedokuemntovanih Sirijaca je ostalo u Turskoj i pušteno je.

Oni koji su se vratili u Liban sada su u lošijoj situaciji nego prije.

Ahmadova majka je kazala Al Jazeeri kako strahuje da će on opet pokušati. Njeni strahovi nisu neosnovani.

„Ako budem imao priliku, pokušat ću drugi put“, kaže Ahmad.

„Ili treći put, ili četvrti, dok ne upali.“

Izvor: Al Jazeera