Afganistanke u borbi za hranu, dok talibani pokušavaju oživjeti ekonomiju

Pišu: Arwa Ibrahim i Mohsin Khan Momand

Za Zaigul, 32-godišnju domaćicu iz pokrajine Nangarhar koja živi u kampu Nasaji za interno raseljene osobe, blizu glavnog grada Kabula, život je bio težak i prije nego što su talibani preuzeli vlast 15. avgusta prošle godine.

Ona je radila kao kućna pomoćnica dok je njen muž Nasir radio na građevini, kako bi osigurali hranu za svoje sedmero djece, ali ne više. Otkako su se na vlast vratili talibani, ova država je uronila u dosad neviđenu ekonomsku krizu, banke su ostale bez novca, a državnim službenicima ne isplaćuju plate već mjesecima.

Zamrzavanje više milijardi dolara afganistanskih sredstava od strane SAD-a i obustava fondova od strane međunarodnih finansijskih institucija uzrokovali su gotovo kolaps krhkog ekonomskog sistema narušenog decenijama rata i okupacije.

Zaigul, kao i milioni drugih Afganistanaca, nema posla, budući da je većina ekonomskih aktivnosti stopirana nakon kolapsa od strane SAD-a podržane vlade predsjednika Ashrafa Ghanija i haotičnog povlačenja američkih snaga u avgustu.

„Najteže mi padaju finansijske poteškoće“, kazala je Zaigul, dok je sjedila na podu svog jednosobnog doma, s djecom sklupčanom oko nje.

„Možete živjeti bez slobode, ali ne možete živjeti ako nemate šta jesti“, kazala je ona Al Jazeeri.

Iz Ujedinjenih naroda su u utorak kazali da se gotovo 22 miliona ljudi – više od polovine afganistanske populacije – suočava s akutnom glađu. Tražili su gotovo pet milijardi dolara pomoći za ovu državu kako bi izbjegli humanitarnu „katastrofu“.

Ekonomija u slobodnom padu

Kao i kod brojnih drugih porodica u Afganistanu, kućni prihodi kod Zaigul i Nasira su srezani tokom proteklih mjeseci.

Budući da je većina građevinskih projekata obustavljena nakon talibanskog preuzimanja, a mnoge porodice više nisu u stanju priuštiti pomoć u kući, ovaj par je ostao bez posla.

„Nijedno od nas dvoje više ne može pronaći posao. Fale nam najosnovnije stvari – hrana, topla odjeća i grijalica da zagrijemo kuću“, kazala je Zaigul, dok je omotavala tanki crni šal oko svojih ramena.

Njene dvije kćerke tinejdžerke čučale su pokraj nje, dok je najmlađe dijete Sana, sjedila i igrala se sa starim dronjcima u pozadini. Iako je hladno, stopala su joj bila bosa, a odjeća joj je jedva pokrivala male udove.

Zaigulin jednosobni dom je bio prazan izuzev nekoliko pohabanih madraca koji su bili prostrti po hladnom, kamenom podu. Danju je ova porodica koristila madrace da na njima sjedi, a navečer su pretvarani u krevete.

U uglu je stajala prazna vreća brašna pored zahrđale peći u kojoj je noću pekla hljeb.

Zaigul je pričala o životu prije preuzimanja vlasti, rekavši da je njena porodica, iako siromašna, preživljavala na osnovu skromnog prihoda i donacija od međunarodnih nevladinih organizacija koje su im pomagale da prezime.

„Ali sada je čak i [humanitarna pomoć] prestala stizati“, kazala je ona Al Jazeeri.

„Djeca idu skupljati smeće koje pokušavamo prodati, ili papir koji ložimo da bismo se ugrijali. Nekada pomislim da odem na ulicu i prosim“, priča ona Al Jazeeri, pritom joj glava pada među dlanove i suze se pojavljuju u uglovima očiju.

Zapadnjačke sankcije su zadale težak udarac ovoj državi ovisnoj o humanitarnoj pomoći, prisilivši međunarodne nevladine organizacije da zaustave svoje operacije u ovoj državi.

UN i druge humanitarne agencije su od tada pokušale zaobići sankcije kako bi isporučile prijeko potrebnu pomoć ovoj državi, budući da su državne bolnice došle u situaciju da ne mogu priuštiti osnovne medicinske potrepštine ili isplatiti plate osoblju.

Populacija ovisna o donacijama

Kao i Zaigul, Eloom Bibi, udovica i majka šestero djece iz sela Shemol na periferiji Jalalabada, također umnogome ovisi o donacijama nakon što joj je muž, koji je radio u policiji, umro prije četiri godine.

„Milostinja od ljudi mi je puno pomogla. Ali sada ništa [ne pristiže] i jasno mi je zašto. Ljudi su bez posla“, kazala je ova 35-godišnjakinja.

„U ovoj državi ima na hiljade udovica koje su ranije radile. Sada kada su talibani ponovo na vlasti, sve žene moraju ostati kući.“

„Šta može žena uraditi da podrži svoju porodicu?“, pita se ona, dok joj se najmlađe dijete, trogodišnja Baba-ji, penje u krilo.

Bibi se bori da plati kiriju, kupi hranu za djecu „koja su isuviše mlada da bi radila“, ili priušti školarinu za njih.

„Bilo je bolje prije“, žali ona dok grli svoje tri djevojčice. „Djeca su mi išla u školu – i djevojčice i dječaci. Dobijali smo donacije i žene su bile slobodne“, priča ona.

Prema riječima nezavisnog afganistanskog analitičara Ahmeda-Waleeda Kakara, „glavni izazovi za žene su oni koji se odražavaju širom države – finansijski i ekonomski“, kako je on kazao Al Jazeeri.

Za Afganistanke su ekonomski izazovi koji su zahvatili ovu državu, udruženi sa dodatnim restrikcijama na njihove slobode, zaposlenje, obrazovanje, pa čak i kretanje.

Kakar je kazao da većina Afganistanaca živi u ruralnim krajevima gdje ljudi ovise o poljoprivredi prije nego formalnom zaposlenju da zarade za život. Ali sada, „se oni bore da prežive, a vlada ogroman porast u problemima sa nedovoljnom količinom hrane“, kazao je on.

Budući da su ekonomska kriza i ozbiljna suša oslabili afganistanske poljoprivredni, ekonomski, finansijski i bankarski sektor, utjecali su i na sposobnost vlade da isplati plate državnim službenicima.

„Žene koje su radile u javnom sektoru, zajedno sa muškarcima, primaju platu neredovno, ako je uopšte i primaju“, kazao je Kakar.

Masuda Sultan, aktivistica za prava Afganistanki, se složila.

„Žene u Afganistanu su najviše radile na nastavničkim pozicijama“, kazala je Sultan, dodajući da im nisu isplaćene plate od maja ili juna, „izuzev nekih malih iznosa koje su isplatili talibani“.

„Iako je dobro što je međunarodna zajednica pristala da ih plati, taj novac još nije dostupan i to ih je ostavilo na veoma lošem mjestu“, kazala je ona Al Jazeeri.

Sultan, koja radi na pitanjima prava žena u Afganistanu već duže od dvije decenije, kazala je da su mnoge biznismenke u poziciji da ne mogu pristupiti svom novcu u bankama.

„Najveći izazov [za žene] je ekonomski, budući da su sredstva i pomoć zamrznuti“, objasnila je ona.

Sve veće restrikcije za žene

Iako dolazi iz porodice koja je bila finansijski stabilna prije dolaska talibana na vlast, stvari su se pogoršale i za Anzorat Wali, 19-godišnju članicu afganistanskog državnog taekwondo tima.

Dok Waliin brat, državni službenik, i dalje radi u ministarstvu vanjskih poslova, već mjesecima nije primio platu.

U međuvremenu je njena majka, koja je ranije izdržavala porodicu, izgubila posao u Ministarstvu obrazovanja nakon što su talibani pozvali žene u javnom sektoru da ostanu kući.

Za ovu tinejdžerku, život pod vlašću talibana, znači da nema škole, ni onoga što voli najviše – taekwondoa.

Izdvajajući fotografiju sa jednog od novijih takmičenja, ova tinejdžerka priča o danima kada je mogla trenirati borilački sport zajedno sa sestrom.

Na fotografiji, oči mlade sportistkinje sijaju od ponosa dok stoji u bijelom kimonu sa crnim pojasom i pokazuje teško stečenu medalju i certifikat za treće mjesto.

Iako je frustrirana zbog zabrane za ženske sportove, Wali smatra da su bolnije restrikcije na obrazovanje žena i finansijska borba njene porodice.

Za mene je najveći izazov taj što ne mogu raditi ili studirati“, kaže Wali, koja je iako je završna godina, ostala kući nakon što su talibani zatvorili njenu školu.

Rastuća zbunjenost

Iako talibani nisu zvanično zabranili obrazovanje djevojčica, borci ove grupe su zatvorili srednje škole za djevojčice i zabranili su ženama pristup državnim univerzitetima u mnogima od 30 pokrajina u ovoj državi.

U novije vrijeme se, međutim, srednjoškolsko obrazovanje vratilo u oko 15 pokrajina, prema riječima Obaidullaha Baheera, predavača tranzicione pravde na Američkom univerzitetu u Afganistanu.

„Za ostatak [pokrajina] smo čuli različite stvari“, kazao je on, objašnjavajući da talibani odgađaju ponovno otvaranje mnogih škola za djevojčice.

„Talibani, bilo slučajno ili planski, imaju veoma nestalan i zbunjujući pristup po pitanju njihovih politika i stava o ženama u društvu“, kazao je Baheer, objašnjavajući da je čak i vođstvo ove grupe podijeljeno po ovom pitanju.

Baheer je izjavio da iako su talibani jasno zabranili ženama da budu na pozicijama vođstva, nisu najavili druge sektore u kojima je ženama zvanično zabranjen pristup.

„Rezultat je taj da su mnogi od njihovih boraca zbunjeni oko tog šta treba, a šta ne treba raditi“, dodao je on, objašnjavajući kako su direktive koje zabranjuju ženama da same putuju na duže razdaljine, nagnale vozače taksija da odbiju voziti žene na posao iz straha da će prekršiti pravila.

„U nekim pokrajinama, borci su podsticali žene da ne idu na svoja radna mjesta [i djevojčice u školu], ali u drugim, neke žene su još na vladinim poslovima.

„Svaka pokrajina donosi odluku za sebe“, kazao je on, naglašavajući dubinu konfuzije i proizvoljne implementacije.

Ali za Wali, ti detalji nisu važni.

„Mi [žene] smo išle u školu ili na posao. Sada nam to nije dozvoljeno“, kaže ova sportistkinja tinejdžerka.

„Važno je da se moja porodica sada suočava s krizom i da je veoma teško preživjeti, posebno ako ste žena“, dodala je ona.