Krvlju ispisana nova pravila avijacije nakon 11. septembra

Napadi na New York i Washington postojeće sigurnosne mjere u avioprometu podigle su na mnogo viši novo.

Nasumične sigurnosne provjere su postale uobičajene nakon napada na New York i Washington (EPA)

Utorak 11. septembra 2001. godine ostat će upamćen po događajima koji su doveli do tektonskih promjena u brojnim sferama modernog života, ne samo u Sjedinjenim Američkim Državama, već i u ostatku svijeta. Otmica i rušenje četiri putnička aviona tog jutra doveli su do višegodišnjih ratova, legaliziran je nadzor domaćih i stranih državljana, demokratija je gledana drugačijim očima, a način transporta, prije svega zračnog, doživio je ogromne promjene.

“Sva pravila u avijaciji su pisana krvlju”, govori Mario Gojmerac, kapetan-pilot sa dugogodišnjim iskustvom i stručnjak za sigurnost u zračnom transportu.

“Svaki incident je dovodio do promjene i postrožavanja niza pravila u aviotransportu i avijaciji generalno. Svaka otmica je dovodila do novih mjera, ali su napadi na New York i Washington postojeće sigurnosne mjere podigle na mnogo, mnogo viši novo”, dodaje.

Nova pravila su promijenila način obuke kabinskog osoblja i preciznog definiranja kako se mogu i moraju ponašati u svakoj situaciji, ali su pravila utjecala i na konstrukcije aviona i načina na koji se provjeravaju putnici prije nego što uopće kroče u avion.

Otmice aviona su se dešavale i prije 11. septembra 2001. godine. U ranija vremena, piloti i ostalo kabinsko osoblje su uobičajeno slušali naredbe otmičara, a borbu protiv otmičara su prepuštali sigurnosnim službama na aerodromima na koje bi bili prisiljeni sletjeti ili bi jednostavno čekali da napadači napuste letjelicu nakon što im se ispune zahtjevi.

Nakon što su pripadnici Al-Kaide prije 20 godina oteli četiri putnička aviona, koje su iskoristili ili pokušali iskoristiti kao navođene projektile za gađanje meta, takvi scenariji više nisu mogući, kaže  Gojmerac. Kokpiti, koji su i ranije imali vrata koja su se mogla zaključati, osigurani su blindiranim vratima i kamerama kako bi se vidjelo ko pokušava ući u pilotsku kabinu. Osim toga, jasno je definirano ko i uz koje uvjete može ući u kokpit. Dok su ranije bile u određenim slučajevima bile dozvoljene i posjete putnika, uglavnom djece ili poznatih, danas niko osim pilota i eventualno kabinskog osoblja u kabinu ne može ući.

“Bez obzira šta se dešavalo u avionu, piloti ne smiju dozvoliti otmičarima da uđu u kokpit i preuzmu kontrolu aviona. Bez izuzetka”, kaže Golmerac.

Obuka osoblja

Dodatno su uvedene posebne obuke kabinskog osoblja, pa su tako obavezni kursevi samoodbrane kako bi se mogli odbraniti ili kako bi mogli savladati otmičara. Naknadno se radilo i na obukama kako animirati putnike da savladaju otmičare aviona.

Osim kabinskog osoblja koje je obučeno da se proba izboriti sa otmičarima, u velikom broju aviona su uvedeni i zračni maršali, posebno obučeni i naoružani pripadnici zračnih sigurnosnih agencija, koji u civilnoj odjeći sjede u avionu s ostalim putnicima, bez otkrivanja identiteta.

“Ovakvi maršali budu raspoređeni na letovima širom svijeta, a zna ih biti i u regiji zapadnog Balkana”, ističe Gojmerac.

Na međunarodnom nivou, dodaje, uvedena su pravila koja svi aerodromi i aviokompanije moraju poštivati, ali napominje i da neke zemlje i kompanije idu korak dalje u podizanju sigurnosti na letovima.

“Primjerice, avioni izraelskog El Ala su opremljeni proturaketnim sistemom. Naravno, ovo je zbog specifičnih uvjeta vezanih za Izrael, ali samo pokazuje koliko su neke zemlje spremne raditi na sigurnosti”.

Osim sigurnosti u samim avionima, povećane su metode provjeravanja putnika i njihove prtljage.

Sve se skenira, od prtljaga, odjeće, putnika, kako rendgenom tako i drugim metodama, a jasno je i definirano šta se može unijeti u kabinu. Uz redovne postrožene kontrole na aerodromima, uobičajeno je profiliranje putnika i raspoređivanje posebnih stručnjaka u civilu koji se kreću među putnicima, kako bi identificirali potencijalne opasnosti, dodaje Gojmerac.

Posljedice po putnike

A nove mjere su putnici itekako dobro osjetili.

“Živeći između San Francisca i Sarajeva u proteklih 28 godina, imala sam priliku iskusiti transkontinentalna zračna putovanja i prije i poslije 11. septembra”, kaže Jasmina Viteškić, Sarajka sa američkim pasošem. Prema njenim riječima, događaji 11. septembra su drastično promijenili aviotransport, a na pleća putnika je stavljen ogroman sigurnosni teret.

Prije napada 11. septembra, za sigurnost na američkim aerodromima su u velikoj mjeri bile zadužene privatne zaštitarske kompanije. Ubrzo nakon napada, 19. novembra 2001. godine SAD je uspostavio saveznu agenciju, Upravu za sigurnost prometa, koja je preuzela osiguravanje svih američkih aerodroma, prisjeća se ona. Među novim mjerama su bila ograničenja pristupa osobama bez karata terminalima na aerodromima, uspostavljanje strožih sigurnosnih punktova te uvođenje višestrukih pasoških i karatnih prijava, takozvanih check-inova, prije ulaska u avion, kaže Viteškić.

Stoga su aerodromi uglavnom postali zatvoreni za osobe bez karata.

“Prije ste na aerodromu mogli ispratiti svoju porodicu do izlaza, odnosno gatea ili ih na istom sačekati, dok je nakon napada 11. septembra samo putnicima s kartom dozvoljeno da uđu na terminale aerodroma”.

Viteškić se prisjeća da se prije napada na aerodromima prolazilo kroz detektore metala, dok su poslije uvedena višestruka sigurnosna provjeravanja s brojnim restrikcijama te dodatna skeniranja cijelog tijela.

Karte i pasoši su provjeravani najmanje tri puta, ne uključujući nasumične provjere koje su “novina” nakon napada.

Pored ovih mjera, uvedena su značajna ograničenja na ono što putnik može unijeti u avion. Najveća promjena je, kaže, ograničenje na tekućine, gdje je dozvoljeno do 100 mililitara, koje se moralo nalaziti u providnim kesama i moralo je biti izvađeno iz ručnog prtljaga.

Unošenje eksploziva

Pilot Mario Gojmerac pojašnjava da je to iz razloga što potencijalni napadači mogu u avionu pomiješati dvije ili više različiti tekućina koje same po sebi nisu opasne, ali u kombinaciji postaju eksplozivna smjesa.

Kaže i da eksplozive u avione ne unose samo oni s političkim motivima ili oni koji šire strah i paniku.

“Bilo je slučajeva da avion žele raznijeti kako bi neko dobio životno osiguranje ili slično. Ili da na spektakularan način izvrše samoubistvo”.

Pored tekućina, detaljno se provjeravaju elektronski uređaji poput laptopa i tableta, detaljno se provjerava odjeća, izuva se obuća, jer se i u nju znalo sakrivati eksploziv ili neko oružje…

Viteškić navodi da u samom avionu putnicima preporučuju da ne mijenjaju sjedišta, a više se ne daje metalni pribor za jelo, kako ne bi bio iskorišten kao oružje.

Sve ove sigurnosne mjere dolaze s cijenom, kaže ona. Pored sigurnosne takse nazvane “September 11 Security Fee” u iznosu od 5,60 dolara za svaki let, svaki aerodrom ima svoje dodatne sigurnosne troškove koji se kreću između 10 i 20 dolara po zaustavljanju.

Tako, primjera radi, za povratni let iz San Francisca sa predsjedanjem u Austriji, Ujedinjenom Kraljevstvu, Hrvatskoj i Švicarskoj, samo sigurnosne takse iznose gotovo 80 dolara, povrh standardnih aerodromskih taksi i drugih dažbina.

“Iako se čovjek definitivno osjeća sigurnije da leti nakon 9/11, važno je naglasiti da ove dodatne mjere disproporcionalno pogađaju starije putnike, putnike koji imaju poteškoća s kretanjem, te porodice koje putuju s djecom. Ove sigurnosne mjere zahtijevaju nivo agilnosti i brzine koji stavlja dodatni teret na ove kategorije. Osoblje aerodroma i drugi putnici ih često zanemaruju i ne pružaju im adekvatnu pomoć i uslugu”, govori Viteškić.

Napadi 11. septembra odnijeli su brojne žrtve i uništili su hiljade života, ali i ostavili tragove koji se vjerovatno nikada neće izbrisati. Način na koji putujemo je samo jedan od njih.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO