Fotografirajući Afganistan: ‘Gledao sam u mrtvaca’

Fotoreporter se prisjeća Afganistanaca koje je fotografirao, uključujući i vođu lokalne policijske jedinice ostavljene da se sama bori protiv talibana po odlasku američkih vojnika. Nekoliko dana kasnije, ovaj policijski komandir bio je mrtav.

Abdul Jalil, afganistanski lokalni policijski komandir, treći slijeva, zajedno sa drugim borcima tokom kratkog zatišja u petosatnoj oružanoj borbi protiv talibana u selu Pay-E Moluk, distriktu Panjwayi, u Kandaharu, 30. aprila 2013. Jalili je ubijen u borbi protiv talibana nekoliko dana nakon što je ova fotografija napravljena [John D McHugh/Al Jazeera]

Piše: John D. McHugh

Afganistanskim seljanima je rečeno da stanu u red.

Ova je fotografija snimljena u distriktu Panjwayi, u Kandaharu 28. aprila 2006. Udružena grupa kanadske/afganistanske nacionalne armije (ANA) s kojom sam bio, opkolila je predio dok se ANA fokusirala na to da prođe kroz njega kako bi došla u kontakt sa talibanskim borcima.

Seljani su morali napustiti ovaj kraj jer je tamo već bilo borbi, a očekivali su i da će se one nastaviti.

Vojnici ANA-e su ih prozivali da istupe jedno po jedno, pretraživši ih od glave do pete, pogledavši džepove, a u nekim su slučajevima insistirali da seljani skinu turbane. Svi su se povinovali naređenju, ali prezir na njihovom licu teško je bilo ne vidjeti; bio je on u načinu na koji su držali glave i skenirali vojnike od glave do pete.

Vojnici iz afganistanske nacionalne vojske pretražuju ljude na sigurnosnom punktu u distriktu Panjwayi, u pokrajini Kandahar na jugu, 28. aprila 2006, tokom operacije koju je predvodio Afganistan da se uhapse osobe koje su osumnjičene da su talibani, a koju su podržale koalicione snage. Trojica afganistanskih policajaca su ubijeni, dok su sigurnosne snage nasmrt ustrijelile dvojicu talibanskih pobunjenika u odvojenim incidentima 29. aprila, u pokrajini Helmand na jugu, kažu zvaničnici [John D McHugh/AFP]

Kanadske čete su mi rekle kako je važno da Afganistance pretraže njihovi, kako bi stekli osjećaj da je ovo misija koju predvodi Afganistan, iako uz podršku NATO-a.

Ovo je bila prva veća vojna operacija u Afganistanu koju sam pratio kao fotoreporter. Bilo je proljeće 2006. i kanadski vojnici su raspoređeni u Kandahar, baš kada su britanske čete zamjenjivale Amerikance u susjednoj pokrajini Helmand.

‘Lokalci su ih sve prezirali’

Prije nego što sam kročio u Afganistan, mnogo sam čitao o historiji ove države i o njenim prethodnim ratovima. Mislio sam da razumijem različite plemenske i etničke podjele i kako su one u središtu mnogih problema u Afganistanu. Saznao sam da se mnogi Afganistanci nisu smatrali „Afganistancima“ već su se identifikovali kao Paštuni, Tadžikistanci, Hazare itd.

Dok sam snimao ovu fotografiju, te etničke podjele su mi se odigrale pred očima.

Iako je ANA zvanično bila posvećena održavanju etničke ravnoteže, u stvarnosti se to provodilo samo za regrutovanje oficira, ne i vojnika.

Ova specifična jedinica ANA-e je bila sa sjevera države, pa je gotovo potpuno bila tadžikistanska. Izgledali su drugačije i govorili drugačijim jezikom. Jasno se vidjelo da su ovi seljani sa juga države koji govore paštunski, ljuti što ih pretražuju sjvernjaci koji govore dari.

Afganistanci posmatraju dok združene američke i afganistanske snage pretražuju selo blizu Seeraya u distriktu Chowkay, u pokrajini Kunar, 12. oktobra 2008, tik poslije zore. Seray je smejšten visoko u planinama i bio je meta talibanskih napada gotovo svaki dan, uz upotrebu mitraljeza, minobacača, haubica i raketa promjera 107 mm [John D McHugh/Al Jazeera]

Nisam to tada shvatao, ali tokom narednih osam godina ću naučiti da su ovim stanovnicima distrikta Panjwayi, vojnici ANA-e jednako ivanzivne snage kao i kanadske, američke i britanske čete.

Lokalci su ih sve prezirali. Često su smatrali Afganistance koji rade sa koalicijom koju predvodi SAD, „nevjernicima“.

U međuvremenu su zapadnjački vojnici Afganistance, kao što su ovi seljani, i talibanske borce često opisivali kao „glupe“, pogrešno shvativši njihov manjak obrazovanja kao manjak intelekta. Ovo beskrajno potcjenjivanje sposobnosti afganistanskih partnera i talibana je, po mom mišljenju, uveliko utjecalo na konačni ishod.

Afganistanska ‘druga velika podjela’

Budući da sam izvještavao o ratu, mnogo sam vremena provodio sa vojnim jednicama. To mi je dalo priliku da izbliza vidim kako izgledaju životi vojnika, ali sam imao mnogo manje kontakta sa afganistanskim civilima.

Moja glavna izloženost afganistanskom narodu bila je ograničena na susrete sa radoznalom djecom i namrštenim muškarcima na ulicama; žene su se rijetko mogle vidjeti, a i kada jesu, bilo je nemoguće vidjeti izraze njihovog lica iza burki koje su nosile.

Nisam znao mnogo paštunskog, izuzev pozdrava, pa sam se, i kada su lokalci htjeli razgovarati sa mnom, morao oslanjati na vojnog prevodioca i nisam dobio veliki uvid u način na koji su civili doživljavali rat.

Onda me u maju 2006, jedan kanadski novinar upoznao sa Afganistancem koji je ranije vodio privatnu taksi službu za zapadnjačke posjetioce u Kandahar. On je savršeno govorio engleski (ne mogu mu navesti ime iz sigurnosnih razloga).

On je bio uspješan profesionalac, ali je izabrao da pokrene vlastiti biznis kako bi mogao zaraditi više novca.

U narednih nekoliko dana, dok smo se vozili po Kandaharu i okolici, naučio sam više od njega nego prethodnih mjeseci hodajući ulicama i poljima Kandahara.

Dječak je uperio praćku u američke vojnike dok su patrolirali kroz voćnjake na obodu grada Kandahara, 20. aprila 2011. [John D McHugh/Al Jazeera]

On nije vjerovao da će se Amerikanci zadržati dovoljno dugo da afganistanska vlada zaista preuzme kontrolu nad državom. On mi je također pomogao da shvatim još jednu veliku podjelu koja postoji u Afganistanu, onu koja postoji između bogatih i siromašnih, između obrazovane elite u gradovima i nepismenih farmera u selima.

Objasnio je da dok obrazovani Afganistanci koji govore engleski jezik poput njega mogu zaraditi mnogo novca od ugovora i projekata na ponudi od snaga NATO-a, Afganistanci koji to nisu isključeni su iz ovih prilika.

Budući da se moraju oslanjati na druge da im popune formulare na engleskom, oni ili potpuno budu isključeni iz ovih ugovora ili bivaju angažovani za samo djelić vrijednosti projekta, a veći dio te vrijednosti ide onima koji su im „pomagali“. To je dovelo do velikog zamjeranja, i nije neuobičajeno da bogati vlasnici biznisa unajmljuju zaštitare da ih štite od vlastite radne snage.

Ljudi nisu znali koliko će dugo potrajati protok američkog novca, pa su bili odlučni da dobiju što je moguće više, dok to još mogu.

Vozači skejtborda iz organizacije Skateistan na brdu Bibi Maru u Kabulu, 23. avgusta 2012. Ovo brdo ima prelijepe popločane šetnice, postavljene za brojne porodice koje ovdje izletuju i posjećuju ovo brdo radi panoramskog pogleda na Kabul, a ova ravna površina je popularna za vozače skejtborda [John D McHugh/Al Jazeera]

‘Svi su strahovali od povratka talibana’

Tokom narednih godina, aktivno sam izvještavao o ratu. Putovao sam 14 puta u Afganistan, a svaki je put trajao između šest sedmica i tri mjeseca.

Vidio sam neumoljiv porast talibanskih napada i utjecaja širom države, kao i sve veći jaz između američkih četa i ljudi čija su srca i umove navodno trebali pridobiti.

Običnim Afganistancima nije bilo važno da li su ljudi poginuli zbog grešaka koalicione vojske ili talibanske taktike „ljudskog štita“; oni su samo vidjeli sve veći broj umrlih među svojom porodicom, prijateljima i komšijama i nije bilo naznaka da će doći mir.

Uprkos ratu, uspio sam izvještavati o aspektima svakodnevnog života u Afganistanu. Fotografisao sam vozače skejtborda u Kabulu, crtače grafita u Mazar-i Sharifu, vozio sam se na velikom točku u Heratu i gledao sam žonglere i akrobate kako nastupaju u Jalalabadu. Uobičajena tema u svim ovim interakcijama sa obrazovanim mladim ljudima – gdje god sam sreo mlade ljude, svi su strahovali od povratka talibana.

Moja posljednja patrola pješice

U 2013. sam zadnji put patrolirao pješice po Afganistanu. Znao sam da će mi to biti zadnje infiltriranje jer je u toku bilo povlačenje američkih četa. Tadašnji američki predsjednik Barack Obama je izjavio da će prestati biti uključeni u borbene operacije prije 2014. i preći na ulogu posmatrača-mentora, zbog čega sam dogovorio da se vratim na početnu tačku – u distrikt Panjwayi u Kandaharu.

Tamo sam prvi put ustrijeljen, kada sam tek stigao u Afganistan 2006. Tokom godina sam se našao izložen paljbi mnogo puta, čak sam jednom pogođen u prsa, povreda koja me zamalo koštala glave i koja je zamalo okončala moje izvještavanje iz Afganistana. I u ovoj posljednoj patroli sam gotovo upucan, za dlaku sam se izvukao jednog brutalno dugog dana.

Bio je 30. april 2013. Pratio sam američki vod od približno 25 ljudi koji se sastao sa lokalnom afganistanskom policijskom jedinicom kako bi izvršili zajedničku patrolu. Ovi Afganistanci nisu bili prava policija, samo grupa dječaka i muškaraca – neki su imali svega 15 godina, a najstariji su imali tridesetak.

Dobili su zadatak da odbrane svoj lokalni kraj od talibanskih boraca, posao koji su radili bez uniformi, pancira ili medicnskih potrepština. Nosili su minimalnu količinu municije, tako da su imali male šanse da odbrane svoju zgradu, a kamoli okolna polja i voćnjake.

Član lokalne milicijske grupe se sprema za patrolu u Panjwayiju, u Kandaharu, 30. aprila 2013. [John D McHugh/Al Jazeera]

Njihov vođa, Abdul Jalil, želio je da iskoristi moć američke vojne mašine protiv talibana.

Čim smo se sastali, iz zasjede su nas napali talibanski borci. Pucali su na nas s drveća kako bi nas prikovali za zemlju, a potom su nas napali iz suprotnog smjera i meci su nam fijukali pored glava. Odjekivala su upozorenja da se pazimo improviziranih eksplozivnih uređaja (IED). Omiljena talibanska taktika je bila da pucaju na vojnike kako bi ovi krenuli bježati na lokaciju na koju su već postavili zamku.

Međutim, ovaj put nismo morali izbjeći nijednu, a helikopteri su bili iznad, tražili su talibanske borce. Ali pucnjava je i dalje trajala do kraja dana. Nijedan američki ili afganistanski vojnik nije ranjen ili ubijen, što je poprilično nevjerovatno, uzimajući u obzir koliko je intenzivna bila prvobitna borba.

Kasnije tog dana, talibanski borac je iskočio iza zida, na tri metra od mene, i otvorio vatru. Ja sam bio okrenut na suprotnu stranu ali jedan američki vojnik ga je upucao. Patrola nije čak ni pogledala preko zida da vidi je li mrtav, jer su žurili da odu odatle. To je bilo tipično za brzu i zbunjujuću prirodu zasjede.

Bio sam fizički iscrpljen kada smo se vratili u bazu. Shvatio sam da ovo predugo radim. Većina vojnika je bila gotovo upola mlađa od mene, a čak je i američki kapetan bio više od deset godina mlađi od mene.

‘Gledao sam u mrtvaca’

Na kraju tog dana, američki vod je odlučio da se vrati u bazu. Dok su se vraćali, vidio sam pomirbeni pogled u Jalilovim očima. Amerikanci su završili s borbom i sada su mještani bili prepušteni sami sebi.

Bilo je jasno da Jalil i njegovi ljudi nemaju šanse protiv talibana bez Amerikanaca. Doslovno sam gledao u mrtvaca dok smo odlazili i bio sam tog svjestan. Bilo je užasno. Nekoliko dana kasnije, čuo sam da je Jalil ubijen u borbi sa talibanima.

Dječaci vježbaju vještine žongliranja u Mobilnom mini cirkusu za djecu, u Jalalabadu 1. oktobra 2013. [John D McHugh/Al Jazeera]

Tokom proteklih nekoliko sedmica, dok sam izdaleka gledao pad Afganistana u ruke talibana, iznova me se dojmio nesklad cijele te priče.

Mnogo puta su me preplavile emocije. Čak sam i plakao, što zaista rijetko činim. Nisam mogao prestati razmišljati o svim ljudima koje sam upoznao tokom godina, ljudima koji su mi pričali svoje priče, dijelili hranu sa mnom, savjetovali me, štitili me i bili ljubazni prema meni.

Mislio sam na muškarce u parku Shahr-e Naw u Kabulu, koji su se zbili oko mene kada su vidjeli nekoga za koga su mislili da je talibanski izviđač. Lokalnog dužnosnika u pokrajini Paktika koji mi je poklonio shalwar kameez (tradicionalna haljina koju nose žene, a negdje i muškarci)  kako bih mogao otputovati s njim na lokalni skup bez zaštite američkih vojnika. Dezertere ANA-e koji su se sreli sa mnom iako je to za njih bilo veoma rizično, kako bi podijelili svoje priče o lošem tretmanu. Sve afganistanse prevodioce koji su mi pomogli da intervjuišem stanovnike u udaljenim krajevima države u koje je malo koji novinar zalazio. I starije Afganistance koji su mi govorili tešku istinu o svojim emocijama prema vojnicima koalicije, dok su ih ti isti vojnici posmatrali.

Ali najviše od svega, mislim o svim tim mladim ljudima koji su vjerovali u Zapad, koji su učili i marljivo radili i odrasli u, koliko god disfunkcionalnoj, ipak demokratiji u povojima. Ne mogu da prestanem misliti o svom novcu, naporima, životima koji su izgubljeni. Sva ta krv i blago, protraćeni. Sva ta obećanja, prekršena. Svi ti snovi, srušeni.

Srce mi se slama zbog Afganistana, zbog afganistanskog naroda.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Organizacija Islamska država Irak i Levant potražila je utočište u Nangarharu na istoku Afganistana zbog geografskog položaja ove provincije i njenog stanovništva koje nije plemenski ustrojeno.

24 Sep 2021

Sastanku na nivou lidera 12. okrobra prisustvovat će ne samo zemlje G20, već i predstavnici Španije, Nizozemske, Katara, Ujedinjenih naroda, Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda.

30 Sep 2021
Više iz rubrike TEME
POPULARNO