Kako izgleda život u ‘propaloj državi’

Zeinab Mawla briše znoj s gornje usne dok sjedi za volanom po velikoj septembarskoj vrućini, čekajući da dođe na red na benzinskoj pumpi u Jnahu, distriktu na jugu libanske prijestolnice.

Još malo pa će podne, a ona čeka u redu od četiri ujutro da napuni rezervoar prije nego se žurno vrati na posao u Univerzitetsku bolnicu Rafik Hariri (RHUH) – najveću državnu bolnicu i vodeću ustanovu za liječenje oboljelih od korona virusa.

Deseci auta su parkirani ispred Mawle, dok se iza nje red proteže duž pola kilometra. Libanska vojska organizuje redove, ali ne uspijeva spriječiti ljude da planu.

Liban se suočava sa sve većom nestašicom goriva, a ova 27-godišnja doktorica specijalista puni rezervoar na rede sa svojim kolegama iz bolnice. Dok jedan brine za pacijente na odjelu, drugi puni rezervoar.

“Treba osam do devet sati da se to završi. Dosta puta postane napeto”, kaže ona misleći na eksplozije, pucnjave i borbe koje često izbijaju na benzinskim pumpama širom države.

“Putovanje do benzinske pumpe je prava lutrija”, kaže Mawla, sklanjajući gustu, crnu kosu s vlažnog čela.

‘Sve se zatvara’

Nazad u bolnici, ova mlada doktorica ide niz tamni, vlažni hodnik prema odjelu za korona virus gdje brine za desetke pacijenata.

Mnoge bolnice širom Libana su izgasile svjetla i klime u hodnicima i administrativnim prostorijama kako bi sačuvale gorivo za generatore za operacione sale i odjele za pacijente.

Budući da kolege ne mogu doći na posao zbog nestašice goriva, 10-15 posto osoblja je odsutno iz svake smjene, i Mawla brine o triput više pacijenata nego inače. Izgleda umorno dok prolazi kroz kartone pacijenata.

Kao i većina kolega, ona spava u bolnici i ide kući svaka dva ili tri dana.

Redovno nije u stanju pružiti jednostavan tretman pacijentima zbog nestašice lijekova i opreme.

“Dvadesettrogodišnjak nam je došao na odjel sa infekcijom. Nismo imali antibiotika da je liječimo. Preminuo je”, kaže Mawla drhtećim glasom.

“Ponestaje stvari kao što su šprice i gaze”, kaže Salem al-Akoum, supervizor za medicinske sestre u RHUH. “Moramo raspoređivati lijekove i trošiti vrijeme na potragu za lijekovima protiv bolova i aspirinom.”

Do prije nekoliko godina, Liban je bio glavni pružilac ljekarske njege u arapskom svijetu, i ljudi su dolazili u Bejrut na plastične operacije posebno.

U Libanu danas, u bolnicama govore pacijentima da ponesu svoje lijekove i vraćaju pacijente zbog manjka zaliha, opreme, pa čak i osoblja.

Uz slom finansijskog i bankovnog sistema nakon 2019, decenije raširene korupcije i pandemiju korona virusa – zdravstveni sektor je jedan od mnogih koji su se urušili. Liban se danas suočava sa jednom od najgorih ekonomskih kriza u 150 godina, koja je milione ljudi gurnula u siromaštvo. Ljudi više ne mogu doći do osnovnih usluga, a osnovne namirnice su postale preskupe. Ovaj kolaps je dao podstreka za razvoj crnog tržišta za struju, gorivo i lijekove.

U krizi koja je dotakla svaki dio ljudskih života, Mawla i njene kolege se pitaju koliko će još dugo moći izdržati.

“Bolnica je veoma depresivna. Sve se oko mene zatvara i svi smo depresivni i anksiozni”, kaže Mawla. “Postala sam doktorica kako bi pomagala ljudima, ali mogu ponuditi samo ljubav i brigu.”

‘Mogla bih preživjeti’

Na drugom kraju grada, dok sjedi u svom jednosobnom stanu u bejrutskom naselju 58-godišnja Sayde Slim objašnjava kako nije u stanju pristupiti liječenju raka.

Slim, koja je je radila kao grafička dizajnerka do početka pandemije, dijagnosticiran je prvi stepen raka kostiju prije pet mjeseci.

Kada je primila ove tužne vijesti, Slim je već bila potrošila životnu ušteđevinu kako bi popravila svoj dom nakon razorne eksplozije od 4. augusta prošle godine. Ne može priuštiti hemoterapije.

Slim je preživjela jednu od najvećih nuklearnih eksplozija u historiji, koja je usmrtila 200 ljudi i ranila hiljade, ali nije sigurna hoće li preživjeti rak.

Ministarstvo zdravlja je ranije osiguravalo lijekove protiv raka po veoma niskoj cijeni za pacijente bez zdravstvenog osiguranja. Ali ključne lijekove, uključujuću i one protiv raka, gotovo je nemoguće naći u apotekama.

Libanska ekonomska kriza je udvostručila broj višestruko siromašnih porodica u toku dvije godine, prema UN-ovoj Ekonomskoj i socijalnoj komisiji za zapadnu Aziju, uzrokovavši da 82 posto ljudi ne može priuštiti najmanje jednu osnovnu uslugu kao što su zdravstvo i struja.

“Da imam novca, možda bih mogla preživjeti”, kaže Slim, koja je jedna od više desetaka hiljada oboljelih od raka u ovoj državi, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO). Bez liječenja je čeka neizbježna smrt.

“U stalnim sam bolovima”, kaže ona prebacujući noge na mali sivi tabure. “Molim se da mi Isus daruje strpljenje da preguram ovo.”

Razmjena mlijeka, papira i nestašica markica

Sjeveroistočno od Bejruta, 35-godišnja Talar Kouymoudjian živi u distriktu Bourj Hammoud sa armenskom većinom. Već tri mjeseca ne uspijeva pronaći adaptirano mlijeko za svoju 11-mjesečnu kćerku Maghriyu.

“Od Batrouna preko Byblosa i nazad do Bejruta, molila sam za pakovanje adaptiranog mlijeka u svakoj apoteci”, kaže Kouymoudjian, koju je doktor savjetovao da koristi socifično adaptirano mlijeko nakon što je Maghriya dobila konstipaciju od drugih.

Očajna, Kouymoudjian je objavila post da traži pakovanje adaptiranog mlijeka na Facebook grupi  LibanTroc, koja okuplja sve veći broj ljudi koji razmjenuju robu koja im je potrebna.

Zeina Matar, buduća majka, kaže da je pokušala izbjeći grozničavu potragu za adaptiranim mlijekom kada njen sin dođe na svijet, tako što pravi zalihe tokom zadnjeg tromjesečja. “Prijatelji koji dolaze iz inozemstva donesu mi nekoliko kutija”, kaže ona.

Druge nestašice remete sposobnost ljudi da kompletiraju pravne dokumente, kao što su pasoši koji trebaju biti obnovljeni da bi se moglo putovati.

Već mjesecima državne institucije, ministarstva i notari ispaštaju zbog nestašice papira i zvaničnih markica za transakcije, račune i obradu pravnih dokumenata. Zbog ove nestašice su hiljade zvaničnih transakcija zaustavljene, zbog čega je blagajna ostala bez miliona dolara prihoda.

Ljudi se suočavaju s kašnjenjima ili su prisiljeni kupovati papir formata A4 i zvanične markice na crnom tržištu kako bi njihovi dokumenti mogli biti obrađeni. Jedan advokat iz Bejruta kaže da već mjesecima ne može da plati kaznu za svog klijenta jer ured koji je prima kaže da nema papira i ne može izdati račun.

Osnovne namirnice preskupe, voće luskuz

Liban se već decenijama oslanja na uvoz osnovnih roba kao što su gorivo, lijekovi i hrana. Kako bi riješila problem nestašica, vlada je ukinula subvencije na neku robu. Kada su subvencije ukinute, cijena osnovnih namirnica kao što su riža i grah više se nego udvostručila za jednu godinu, a cijene goriva su također skočile zbog ovisnosti o uvozu i produbljene krize likvidnosti.

Od 2019. je libanska funta ili lira, koju centralna banka drži na zvaničnom kursu od 1500 naprema američkom dolaru (obe ove valute se koriste u Libanu), izgubila više od 90 posto svoje ulične vrijednosti, premašivši 20.000 naprema dolaru u julu. Većina ljudi zarađuje i troši u lokalnoj valuti, čija vrijednost na crnom tržištu svakodnevno varira.

Osnovne namirnice, kao što su lepine i flaširana voda, teže je naći, a mnogo je praznih polica u supermarketima.

Izlazeći iz dugog reda pred pekarom u bjerutskoj gusto naseljenoj četvrti, Jana Chiban izgleda uznemireno dok podiže uplakano dijete na svom boku. “Stojim u redu satima, a dobila sam samo jednu kesu hljeba”, kaže ova majka troje djece.

Mnoge su se pekare zatvorile jer ne mogu priuštiti dizel za privatne generatore, a struje koju osigurava država sada nema i po 21 sat dnevno. One koje su i dalje otvorene peku onoliko hljeba koliko im zalihe struje dozvoljavaju.

Julski izvještaj Libanskog opservatorija za praćenje krize pri Američkom univerzitetu u Bejrutu (AUB) je donio podatak da je cijena osnovne potrošačke korpe za jednu porodicu pet puta veća od minimalne plate u državi, koja iznosi 675 000 libanskih funti mjesečno.

Minimalna plata u ovoj državi je nekada vrijedila gotovo 450 dolara prema zvaničnom kursu. Danas vrijedi približno 42 dolara na crnom tržištu.

Kada su cijene hrane skočile za do 400 posto u decembru prošle godine, namirnice kao što su meso i voće postale su luksuz.

Na jugu Libana, 32-godišnji Wael Slika koji posjeduje komercijalni voćnjak, kaže da mu je prodala opala za 40 posto dok su cijene goriva i dizela na crnom tržištu povećale njegove izdatke za 600 posto.

“Naravno i cijena mog voća je porasla”, kaže on. Kilogram grožđa koje je prije krize prodavao za 1000 libanskih funti, sada košta osam puta više.

Nema dizela za pumpe za vodu, struje kako bi voće ostalo svježe u frižiderima, benzina da se roba preveze do tržnice, niti “svježih dolara” za kupovinu uvoznih pesticida, žali se Slika, dok pakuje gajbe svježe ubranog grožđa koje će prodavati na tržnici.

“Ljudi više ne mogu priuštiti osnovne namirnice, a luksuz kao što je voće da i ne spominjem”, dodaje on. Ranije je u sezoni prodavao 150 gajbi opuncije dnevno, dok sada proda 50, ako ima sreće.

Libanski farmeri su ranije dobro zarađivali na regionalnim tržištima. Ali s ekonomskom krizom, nedovoljno razvijenim poljoprivrednim sektorom i incidentima koji su narušili ugled libanskih proizvoda i odsjekli glavno strano tržište, Saudijsku Arabiju, libanski farmeri su zadobili težak udarac.

U potrazi za strujom

U centralnom bejrutskom distriktu Hamri, Charles Semaan, 36-godišnji pisac slogana provodi dane tražeći kafiće koji imaju struju kako bi mogao raditi na laptopu i puniti telefon.

Sve ključne mreže – GPS, telekom, semafori, vodeni sistemi – zavise od stabilne struje. Ali pohabana libanska elektroenergetska mreža, izgrađena na spoju generatora, žica i nesposobne državne kompanije Electricite du Liban, nije uspjela osigurati pouzdanu struju za svoje stanovnike.

Budući da se stanje s nestancima struje pogoršalo, a nema ni dizela za privatne generatore ili goriva za kretanje, Semaanova jedina opcija je da radi u lokalnim kafićima s generatorima.

Kada generator prestane s radom svakih nekoliko sati, on zatvori svoj laptop, napravi pauzu uz cigaretu i čeka da dođe struja.

Jedno popodne ide kući da uključi mašinu za veš kada dođe struja koju osigurava država.

Prolazi pored brijačnice u kojoj je gužva i u kojoj su mušterije pomjerili na trotoar zbog prirodnog svjetla i blagog povjetarca nakon nestanka struje.

Brico je u mračnoj radnji koristio bateriju na telefonu kao osvjetljenje dok je brijao tamnu bradu svoje mušterije.

“Naši životi se vrte oko nestanaka struje i nestašice goriva”, govori mi dok lift u njegovoj zgradi ide prema dolje.

Topao osmijeh se širi po njegovom licu dok izgovara jednu od najradosnijih rečenica u Libanu: “Došla je struja!”

Nedavno je iz Irana dopremljena izvjesna količina goriva kao ispomoć. Egipat i Irak su također obećali da će poslati gorivo u Liban, ali nekoliko stručnjaka je reklo Al Jazeeri da to neće riješiti krizu.

Karteli kontrolišu gorivo i lijekove

U proteklim mjesecima, gotovo svaki sektor u Libanu se urušio, kreirajući rastuću potražnju za crnim tržištima širom ove male mediteranske države.

Najveća crna tržišta za gorivo i lijekove kontorlišu moćni karteli koji su u prisnim odnosima sa vladajućom klasom, kazali su stručnjaci.

“Karteli i političari sumnjivog morala su se udružili iza ove prljave situacije”, kaže Karim Emile Bitar, direktor Instituta za političke nauke na Univerzitetu Saint Joseph’s u Bejrutu.

“Spoj biznisa i politike u Libanu godinama ide na štetu ove države”, kaže Carmen Geha, docentica javne administracije na AUB.

Tokom proteklih nekoliko sedmica, libanska vojska i sigurnosne snage su pretresle nekoliko skladišta u potrazi za zalihama lijekova i rezervoarima goriva.

Racija skladišta koje pohranjuje lijekove protiv raka, a koje je bilo u vlasništvu Rabiha Hassouneha, člana stranke Pokret za budućnost bivšeg premijera Saada Haririja, dospjela je na naslovne strane.

Izvori su kazali da karteli više zarađuju tako što prodaju nagomilane zalihe na crnom tržištu ili ih čuvaju dok država ponovo ne uvede subvencije za uvezene lijekove i gorivo, prije nego što ponovo poplave tržište. Drugi ih krijumčare preko granice u Siriju gdje ih prodaju po većim cijenama.

Rabih (39), koji nije želio otkriti prezime, lično je iskusio nestašicu lijekova kada je sredinom jula doktor njegovom ocu propisao lijek protiv visokog krvnog pritiska.

Nakon što mu je nekoliko farmaceuta reklo da lijeka nema, jedan dobavljač na crnom tržištu je rekao da nudi jednu kutiju za 50 dolara ili dvije za 80.

“Nisam to mogao priuštiti, pa sam posvuda tražio taj lijek”, kaže Rabih.

Na kraju je našao lijek u apoteci za jednu petinu cijene na crnom tržištu.

Od tada ovisi o prijateljima i porodici koji dolaze iz vana za zalihe lijeka, što je sve češća pojava u Libanu. Rabih kaže da je ove godine njegov brat došao iz Njemačke s punim koferom lijekova za hronične bolesti.

Rabin boluje od želučanog refluksa. Prije pet mjeseci nigdje nije mogao naći antacid.

“Ali kada su ukinute subvencije na taj lijek u junu, sutradan je preplavio apoteke. Cijene su skočile sa 21 000 (libanskih funti) na 126000.”

Crno tržište za gorivo

Dok libanska crna tržišta isisavaju život iz prosječnih građana, za druge kreiraju poslovne prilike.

Ahmed, čije je ime promijenjeno kako bismo zaštitili njegov identitet, je inspektor u jednoj od najvećih benzinskih kompanija u državi.

Liban ima “dvaput više goriva nego što mu je potrebno, ali ono se gomila”, kaže on.

“Bilo da su političari, policija ili čak i vojska, koja je nekada bila poznata po tome da je čista, svi su dio crnog tržišta”, kaže Ahmed.

Kako bi pokazao kako korupcija funkcioniše u policijskim redocima, on telefonom poziva visokopozicioniranog policajca.

“Treba mi rezervoar benzina”, kaže on. Policajac odgovara potvrdno, rekavši mu da za bure od 20 litara benzina treba platiti 350.000 libanskih funti ili gotovo triput više od cijene koju u to vrijeme preporučuje država.

“Liban je podijeljen na dva dijela. Polovina populacije prodaje benzin, a druga polovina ga kupuje”, kaže Ahmed. “I svi su saučesnici.”

Svakodnevni razgovori na ulicama uključuju priče o taksistima koji pune rezervoare gorivom, a zatim ga prodaju na crnom tržištu; racijama na benzinskim pumpama koje otkrivaju hiljade litara nagomilanog goriva; ljudima koji nude uslugu čekanja u redu za druge za novac; i o drugima koji plaćaju napojnice od 100.000 libanskih funti kako bi došli na red na pumpi.

Noću se neki zabavljaju

Kada padne noć, ulice Bejruta su mračne i cijeli distrikti, posebno centar grada, koji je bio poznat po trendi prodavnicama i luskuznim hotelima i restoranima, sada su potpuno prazni.

Demonstranti su napali ovaj bogati kraj tokom protestnog pokreta u oktobru 2019. protiv korumpirane vladajuće klase.

Nakon što je eksplozija u luci razorila grad i nakon izolacija zbog korona virusa, nestanci struje su ga ptpuno dotukli – centar grada je zamro.

“Bejrut više nije isti. Strašno je kretati se po gradu noću”, kaže Chantelle Saif, dok čeka u mračnom uglu ulice u centru grada.

Duž bejrutske rive, šetnica je puna porodica koje su se sjatile na meditaransku obalu – koja jedina pruža olakšanje od vrućine i nestanaka struje.

Dalje uz rivu, mladi ljudi plešu uz tehno muziku na terasi napuštenog hotela St Georges. Plava disko svjetla se odbijaju od prozore obližnje Phoenicije.

Nekada ekstravagantni hotel, koji je obilježio libansko zlatno doba, stoji beživotan kao mecima izrešetan Holiday Inn prekoputa – podsjetnik da je razorni libanski građanski rat završio prije nekoliko decenija.

U skupom naselju Badaro, udaljenom od obale, Martial Bresse (27), vlasnik koktel bara Lennon sprema se za svoje posjetioce u predvečerje. Za Bressea, posao ne može biti bolji.

“Ova je godina najbolja otkako sam otvorio bar prije tri godine”, kaže on.

Neki od redovnih posjetilaca Lennona su Libanci koji žive vani ili mladi stručnjaci koji rade za međunarodne kompanije koje ih plaćaju u dolarima.

Čak i za one koji zarađuju u lokalnoj valuti, noćni izlazak je jedini način da se nose sa situacijom, kaže Bresse.

“Ako pred kraj mjeseca imate 500 lira, radije ćete ih potrošiti na dobru zabavu. Zašto da štedite kad a novac ne vrijedi?”, govori on dok sipa lokalni džin u čašu s ledom.

Sara (31), koja sjedi u baru, se slaže: “Zašto bih štedjela novac? Nek ide sve dovraga. Hajdemo se zabaviti.”

Bresse kaže da iako mu se račun za struju povećao, on i dalje zarađuje u lokalnoj valuti i sprema se da otvori novi kafić. “Prije dvije godine bi mi trebalo 300.000 dolara da ga otvorim. Sada mi treba samo 100.000 dolara.”

Referirajući se na oštre socijalne kontraste vidljive u Libanu danas, Bitar, politolog, kaže da je u ovoj državi uvijek bilo ekstremnih socijalnih i ekonomskih nejednakosti.

“Mali procenat ljudi je iznimno bogat i može priuštiti da se zabavlja kao da sutra ne postoji. Preostalih 97 posto ne može sastaviti kraj s krajem. To je posebno očito danas”, kaže on.

‘Propala’ država

Liban u suštini ima politički problem, a sektaštvo, korupcija i manjak suvereniteta su u njegovoj srži, kaže Bitar.

Rezultat je taj da je “libanska država zakazala na svakom nivou”.

Iako je najavljena nova Vlada nakon 13 mjeseci bez nje, “Liban svjedoči urušavanju države i Vlada će nastaviti ne ispunjavati osnovne usluge”, kaže on.

Svakodnevna borba za opstanak se nastavlja uprkos manjku svega.

Ovaj način postojanja se može objasniti samo kroz “odlučnost libanskog naroda da ne bude slomljen”, kaže Bitar. “Oni više nisu izdržljivi. Iscrpljeni su, ali se drže.”