Američka pjesnikinja: Sarajlije su u ratu branile kulturu pred naletom fašizma

Rođena je u Dallasu, djetinjstvo provela u Los Angelesu, odrastala i završila historiju umjetnosti u Virginiji, ali pjesnikinja je postala zbog Bosne i Hercegovine.

Nevjerovatna priča Amerikanke Heathen Derr-Smith slobodno se može nazvati još jednim sićušnim, ali u isto vrijeme i kolosalnim dokazom da humanost, empatija, ljudskost i odnos prema najugroženijim, čak i onima na daleko mračnijoj strani planete, još postoje, čak i u vrijeme sve većih podjela, mržnje, ravnodušnosti i bezosjećajnosti.

Derr-Smith je pjesnikinja koja iza sebe ima četiri knjige i niz nagrada, a tim putem odlučila je krenuti nakon što se krvavih 90-tih godina prošlog stoljeća zainteresirala za dešavanja u BiH, od kojih, kako sama kaže, nije mogla okrenuti glavu. Odlučila je poći stazama poezije, spajajući naizgled nespojivo, a uporedo s tim, svoj američki dom je zamijenila Balkanom, angažmanom na prikupljanju i isporuci humanitarne pomoći BiH tokom rata.

Piše o BiH, Siriji, Iraku…, a Bosna i Hercegovina praktično joj je postala drugi dom, u kojem posljednjih godina drži pjesničke radionice i vodi neprofitnu organizaciju Čuvaj se/Take Care, koja podržava pisce u zonama sukoba, postkonfliktnim revolucionarnim područjima i zajednicama pogođenim traumom.

U intervjuu za Al Jazeeru Balkans, Heathen je objasnila kako ju je put doveo do BiH i kako je ova napaćena zemlja postala okidač za njenu poeziju.

„Zbog Bosne sam i postala pjesnikinja. Imala sam 21 godinu kada je počeo rat na Balkanu. Tada sam bila na Univerzitetu Virginia i shvatila da želim biti pjesnikinja. Vidjela sam naslove o masakrima i etničkom čišćenju. Bila sam zatečena i šokirana, nisam mogla vjerovati da se to dešava. Jednostavno nisam mogla okrenuti oči na drugu stranu. Počela sam gledati vijesti i istraživati. Povezala sam se s ljudima iz Ambasade SAD-a koji su u znak protesta dali otkaze i u Washigtonu smo formirali koaliciju „Save Bosnia Now“. Volontirala sam sa izbjeglicama, istraživala ratne zločine i prodavala kopije Oslobođenja da bih prikupila novac. Najzad sam 1994. odlučila doći i vidjeti šta mogu učiniti na terenu. Volontirala sam u izbjegličkom kampu Gašinci u Hrvatskoj i isporučivala humanitarnu pomoć u BiH. Osjećala sam da nije bitno koliko je taj gest bio velik, bilo mi je važno da sam učinila barem nešto“, kaže Derr-Smith.

• Kažete da ste zbog BiH postala pjesnikinja. Na koji način su Vas dešavanja iz BiH motivirala da se počnete izražavati na taj način?

– Shvatala sam da je moja strast za pisanjem bila potpomognuta onim što se dešava u svijetu, van mog pogleda. Htjela sam pronaći način da proširim obim svoje poezije van sebe, u širi svijet. Naravno da je to bilo problema, jer postoji rizik u pokušaju da se opiše bol drugih ljudi. Nisam željela nikoga iskorištavati, niti zarobiti žrtve neizrecivog nasilja u ratu i vječnoj patnji na svojim stranicama. Moje pjesme su se sve više bavile pitanjima nasilja i idejom Boga, dobrote ili istine, patnje i ljepote. Pitala sam se – kako pisati u ovakvom svijetu? Čemu koristi poezija u svijetu u kojem rat u Bosni bjesni iz dana u dan? Što bi me moglo natjerati da predajem poeziju razredu, kad se te sedmice dogodio masakr? Koja je svrha poezije?

Čini mi se da su Sarajlije bile te koje su prednjačile u tvrdoglavom insistiranju na važnosti umjetnosti i kulture pred naletom fašizma i genocida. Pisanje pjesme bilo je čin otpora tim snagama i kao što smo vidjeli trideset godina nakon rata s Trumpovim režimom u SAD -u i rastućeg nacionalizma i fašizma u cijeloj Evropi, te su snage sa nama svuda i za sva vremena. Na svakom skupu bijelih supremacista u SAD-u možete pronaći imena četnika i ustaša. Kad sam bila mlada i tek počeo pisati poeziju, željela sam da mi život bude povezan sa antifašizmom i ta predanost nije jenjavala. Samo je ojačala.

• Još 1994. godine ste imali prvi dodir sa BiH, isporučujući humanitarnu pomoć. Kako ste se osjećali kada ste svojim očima vidjeli ono što ste do tada gledali na vijestima?

– Ta su me iskustva najviše formirala u životu. Za mene, to kao da je bilo jučer. Ono što me najjače pogodilo bilo je okrutno suočavanje ljepote i užasa. Autobus bi po sunčanom danu u junu dovezao preživjele iz logora za silovanja, zrak je bio ispunjen mirisom cvijeća, nebo nemoguće plavo. Kako se te stvari mogu događati u isto vrijeme? Svaki dan su me pogađali takvi kontrasti. Koliko su normalizirana najekstremnija ljudska iskustva. Recimo, činjenica da je neko ko vam je služio halvu i kafu u skloništu UNHCR-a izgubio sve muškarce u svojoj porodici, ili, kako je dijete s kojim ste se nedavno igrali skrivača moralo preplivati rijeku u borbi za život dok je njegovo selo spaljeno. Kasnije sam vidjela snimke muškaraca u Srebrenici kako hodaju po šumi dok su ih četnici vodili u smrt. Ptice su pjevale. Čulo se šuštanje vjetra po drveću i travi. Toliki je šok vidjeti takvu okrutnost pored ljepote života. To je izdaja, apsolutno zlo, skrnavljenje života. Tu je sva ljepota, biti živ, a vi ćete sve to izdati mržnjom? Zašto?

No, češće sam bila uz ljude koji su pružili otpor, prihvatajući ponovo ljepotu života. Francuzi govore o „joie de vivre“, radosti življenja. Mislim da i Bosanci imaju ovu umjetnost, ovaj način života koji je toliko duboko utjelovljen u kulturi. Mislim da to može poslužiti kao mehanizam za savladavanje traume.

• Na koji način Vi, kroz svoje misije, pokušavate pomoći savladavanju tih traumi?

– Misija moje organizacije je podržati pisce koji žele promijeniti svoje lokalne zajednice. Smatramo da je najbolji način na koji možemo utjecati na promjenu ulaganjem u nekoga tko je iz tog područja, poznaje kontekst i ima strast.

Trenutno nam je glavni fokus na podršci radu našeg direktora u Bihaću Adnana Kurtagića. Adnan je pjesnik i prevodilac koji upravo završava magisterij iz engleskog jezika i književnosti, a također volontira u Crvenom krstu rješavajući potrebe migranata i lokalnih Bosanaca u svojoj zajednici. Kao što znate, situacija s migrantima zarobljenim u Bihaću i okolici na granici s Hrvatskom je strašna. Adnan se zalaže za ostanak u Bihaću kako bi region učinio jačim i ekonomski i kulturno dinamičnijim. Kad nije na terenu s Crvenim križem, Adnan prevodi poeziju. On će predstavljati Čuvaj se/Take Care na AWP konferenciji u Philadelphiji u martu 2022., najvećoj konferenciji za pjesnike i pisce u SAD-u.

Stoga je moj glavni posao kao osnivača i direktora organizacije podržati njegov rad. Vjerujem da je ulaganje u lokalne talente najbolji način za postizanje eksponencijalnih promjena. Također, nastavljam putovati zemljom vodeći pjesničke radionice na fakultetima, u srednjim školama, otvorenim centrima i američkim kutcima i nastavit ću s tim poslom jer se volim povezivati ​​s mladim književnicima i poticati ih u ljubavi prema poeziji.

• Mislite da poezija može polučiti bitne promjene? Imate li osjećaj da mijenja nešto i ovdje u BiH?

– Zaista vjerujem da poezija može promijeniti i spasiti živote, te promijeniti svijet. Po tom pitanju sam prilično idealistična. Volim poeziju i posvećena sam praksi poezije – načinu življenja koji je potpuno otvoren mogućnostima mašte, novim stvarnostima koje mogu utjeloviti kroz poeziju i jednostavno obratiti pažnju na svijet oko nas. Poezija je način stvaranja zajedničkog iskustva putem jezika. Svaki put kad pročitam pjesmu, otvaram vrata da se promijenim. Obično o školi učimo o poeziji, a pjesma je predstavljena gotovo kao zagonetka koju moramo odgonetnuti. No, u poeziji nije u tome stvar. To je više poput molitve ili pohvale.

A, povratne informacije koje dobijam su uvijek bile pozitivne. Iskreno volim poeziju i volim ljude i povezivanje s ljudima. Mislim na svaku osobu kao na cijeli univerzum i mogućnost da sagledam njihov svijet kroz svoj rad nešto mi je nevjerojatno.

• Termin ‘poezija’ obično asocira na ljubav, romansu, emocije, strast… Vi ste odlučili sve to spojiti sa nečim potpuno suprotnim – mržnjom, ratom, stradanjem. S kojim ciljem?

– Rilke je rekao ‘neka mi se dogodi sve, ljepota i užas’. Pjesnik je jednom rekao da su sve pjesme ljubavne pjesme. Drugi pjesnik je rekao da su sve pjesme elegije. Vjerujem da je oboje istina. CD Wright je rekla: “Poezija je jezik intenziteta. Budući da ćemo umrijeti, izraz intenziteta je opravdan“.

Vjerujem da je poezija povezivanje jednog s drugim u vezi zajedničkog doživljavanja ljudskog stanja. To je oblik intimnosti koji ruši štit koji svi imamo oko sebe i štiti nas od spoznaje da ćemo umrijeti. Moramo zanemariti mogućnost da bismo mogli danas umrijeti, kako bismo pravilno funkcionirali iz dana u dan. Poezija nas podsjeća na hitnost življenja danas, voljenja danas. Naši su životi tako kratki. Šta ste lijepo vidjeli danas? Zar se ne bismo trebali sjetiti pogledati oko sebe? To je ono što poezija pokušava učiniti, podsjetiti nas na bitne stvari. To je ono što mislim o utjelovljenju poezije ili praksi poezije. To znači živjeti svoj život obraćajući pažnju na svijet, dopustiti sebi da osjetimo svijest o vlastitoj smrtnosti kako ne bismo izgubili niti jednu minutu. Poezija bi nas trebala probuditi, a što je češće čitamo i sjećamo se onoga što nas poziva na sjećanje, nadamo se da smo budniji za ljepotu svijeta i jedno za drugo.

• Govoreći o poslijeratnim traumama, nezaliječenim ranama, fizičkim i psihičkim ožiljcima, jeste li iznenađeni što se BiH nije više pokrenula prema naprijed u budućnost?

– Nakon rata nisam ništa očekivala od politike, vlada, naroda, država, pa nisam niti iznenađena. Ali, svejedno je bilo strašno. Mrzim način na koji je Dejton državu zaključao u zastoj. Mrzim što EU i svi drugi igraju političke igre za vlastiti interes dok Bosna pati. No, nedavno sam bila na kafi s jednim od meni najdražih ljudi, čovjekom koji se borio za Sarajevo i pričao o tome kako bi, nakon što se borio tog dana, hodao sat i po do centra pogledati predstavu ili otići na koncert. I kaže da za njega i njegove prijatelje ta predanost umjetnosti nije napustila. Iako je rat završio, Bosanci žive pod ovim niskim i stalnim pritiskom nesposobnih država i cinične politike i čini se da je nakon toliko desetljeća cijela poenta samo slomiti vas i natjerati da odustanete. Ali on odbija odustati ili se slomiti, a njegovi prijatelji odbijaju, a oni nastavljaju zajedno stvarati umjetnost i zamišljati nove mogućnosti te stvarati vlastitu zemlju u kojoj moći mašte, empatije i ljudske povezanosti mogu nadvladati moći korupcije.

• Kakvu biste sliku BiH voljeli vidjeti u budućnosti, odnosno, kakvu biste sliku BiH najradije opisali u svojim pjesmama?

– Želim živjeti ovdje puno “radno vrijeme” i imati malu kućicu s grmovima ruža i stablima jabuka. Želim nastaviti poučavati poeziju i činiti sve što mogu da vratim zemlji koja mi je toliko dala. Želim da Bosna napreduje i da ljudi pronađu način da i dalje ustraju u ljubavi i divljoj vjeri unatoč svim izgledima, te da stvore vlastitu održivu državu sačinjenu od svega lijepog i životvornog što dolazi od njenih ljudi i zemlje.