Što je manja sredina, korupcija je prihvaćeniji način života

U velikim sustavima i na višim razinama neka pravila ipak se nastoje ispoštovati, dok se u manjim sredinama ni ta pravila ne poštuju, kažu analitičari.

Problem korupcije se ne rješava sistemski - ne mijenjaju se zakoni, pravosuđe ne donosi presude, padaju optužnice (Getty Images)

Na konstataciju da je korupcija ogroman, ako ne i najveći problem, da je rak-rana društva i najgora pošast, u Hrvatskoj jedva da itko više i digne obrvu. Misle ljudi – i nažalost ispravno misle – da je to već uvriježen način života koji je gotovo nemoguće iskorijeniti.

Od sitnih mita poput davanja kave, konjaka i koverti s novcem liječniku ili kakvom lokalnom načelniku, pa do korupcije na najvišim političkim i upravljačkim razinama gdje se vrti ogroman novac, zapravo se ništa novoga ne događa.

Na nižim razinama korupcija je podložna zavjetu šutnje, dok na višima istražni i sudski procesi uhvaćenim “krupnim ribama” traju u beskraj, pa javnost za njih gubi interes koji je bio izoštren kada su ove spektakularno hvatali i privodili.

Političarima se posebno gleda kroz prste

Istraživanje Transparency Internationala, provedeno potkraj prošle godine, kazuje da je Hrvatska pri samom vrhu po korupciji među članicama Europske unije. Istraživanje je zapravo bilo o percepciji korupcije među građanima. Dok na uređenom sjeveru, u Danskoj i Finskoj recimo, tek petina stanovnika tvrdi da i tamo ima mita i korupcije, na uvijek živahnom jugu situacija je drastično drugačija. Više od 85 posto građana Bugarske, Hrvatske, Cipra, Italije, Portugala i Španjolske smatra da je u njihovim zemljama korupcija ogroman problem. Upravo to ponajviše začuđuje – ne prisustvo korupcije, nego visoki postotak građana koji to prisustvo vide i smatraju ga lošim. A začuđuje jer često svjedočimo da su građani podjednako spremni uočiti korupciju kao golemi problem, ali i progledati kroz prste mnogima koji su u njoj uhvaćeni. Naročito političarima.

U Hrvatskoj je niz primjera da su građani, u jednako visokom postotku u kojem detektiraju korupciju kao društveni problem, na lokalnim izborima u svojim sredinama glasali za političare koji su na leđima nosili teret teških optužnica, neki čak i presuda pa i odsluženih kazni. Bivši gradonačelnik Varaždina Ivan Čehok na izborima 2017. godine ponovno je bio izabran na tu funkciju iako mu se u to vrijeme sudilo za zloupotrebe položaja kojima je znatno oštetio gradski proračun. Bivši gradonačelnik Vukovara Željko Sabo bio je 2014. godine uvjetno osuđen na godinu i dva mjeseca zatvora jer je, prema optužnici, pokušao potkupiti jednu gradsku vijećnicu. Odležao je u zatvoru sedam mjeseci, ali poslije je rehabilitiran i proljetos je na lokalnim izborima usprkos tom krimenu ostvario dobar rezultat.

Najviše se u tom smislu govorilo o danas pokojnom gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću koji je na onaj svijet otišao ostavivši za sobom čak 13 optužnica i nekoliko započetih sudskih postupaka. Popriličan je to naramak afera koje su ga pratile tijekom svih šest gradonačelničkih mandata, ali niti jedna mu nije naškodila da ponovno bude biran i izabran. Kada bi ga njegovi birači javno branili, obično su posezali za notornom frazom: “Ako je krao, i drugima je dao”.

‘Ljudi zaključuju da je korupcija neminovna’

Primjera ima još mnogo, ali posljednji u nizu itekako je zanimljiv. Nedavno je, naime, uhapšen pa nakon ispitivanja i priznavanja kaznenog djela na slobodu pušten župan Međimurske županije Matija Posavec. Osumnjičen je jer je primio 10.000 kuna (1.330 eura) da prijatelja (p)ostavi na nekoj lokalnoj dužnosti te zbog pogodovanja pri zapošljavanju dviju službenica. Budući da je odmah priznao ono što mu stavljaju na teret, pušten je da se brani sa slobode te je odmah i podnio ostavku na mjesto župana. Tu je dužnost očito dobro obavljao jer mu građani te sjeverne hrvatske regije nisu zamjerili što se “prodao” za tako sitan novac.

Većina velikih korupcijskih slučajeva ostaje na razini medijskog izvještavanja, bez pravorijeka, osude, a političari su skloni inzistirati na presumpciji nevinosti i ne daju se unatoč dokazima.

Đurđica Klancir

Posavec je dobio ogromnu podršku na društvenim mrežama, a u posebno osnovanoj grupi na Facebooku veličali su ga i opravdavali za to što je učinio, čak su mu i jednu udvorničku pjesmu spjevali. A u anketi jednog lokalnog portala, u kojoj je sudjelovalo nemalih 8.000 čitatelja, njih gotovo 85 posto reklo je da ga ne smatraju krivim. Pogriješio je, ali se pokajao i priznao – sukus je mnogobrojnih izjava onih koji ga opravdavaju zanemarujući činjenicu da je kazneno djelo priznao tek kad ga je policija uhapsila, a istražitelji podigli prijavu.

Đurđica Klancir, novinarka portala Net.hr iz Zagreba, koja u svojim tekstovima često raskrinkava slučajeve korupcije, naročito one političke, na pitanje kako to da ogroman broj građana gunđa protiv korupcije i korumpiranih političara, ali i u znatnoj mjeri takvima progledava kroz prste, kaže da je stvar u tome što je “većina oguglala na korupciju”.

“Problem korupcije se ne rješava sistemski – ne mijenjaju se zakoni, pravosuđe ne donosi presude, padaju optužnice – pa većina velikih korupcijskih slučajeva ostaje na razini medijskog izvještavanja, bez pravorijeka, osude, a političari su skloni inzistirati na presumpciji nevinosti i ne daju se unatoč dokazima, video i audio vrpcama na kojima se doslovno čuje da je netko uzeo mito. Tako se zamutila slika”, ukazuje Klancir.

Prema njezinim riječima, “korupcija je postala nejasna, ne zna se ‘ima li je uopće’ ili su to sve napuhali mediji”.

“Građani se više i ne snalaze u svemu tome, u školama nema građanskog odgoja u kojem bi se detaljno objašnjavala patologija korupcije, a autoriteti, od premijera do predsjednika, ili sveučilišnih profesora ne vole se upuštati u konkretne slučajeve – i sve ostaje tako pomalo nejasno građanima. I onda zaključuju da je korupcija naprosto neminovna, da ju je nemoguće riješiti, da će ona biti i ostati zauvijek, da su svi političari naprosto korumpirani, da je onda prihvatljivo podržati one koji osim što kradu za sebe daju i njima”, secira stanje Klancir.

Naglašava i da Hrvatska, kao i mnoge druge zemlje na prostoru bivše Jugoslavije, ima problem s razumijevanjem i konzumiranjem demokracije i elementarnih mehanizmima borbe protiv korupcije.

Korupciju treba rješavati sistemski

I Jaroslav Pecnik, politički analitičar iz Osijeka, kaže kako ima više razloga toj prilično visokoj “toleranciji” na korupciju, a jednim od razloga drži onaj povijesni koji ukazuje na kontinuitet te pojave.

Zapravo smo spremni oprostiti jer navodno iza takvih političara stoje neki rezultati, pa se onda smatra da to što su učinili i nije tako strašno.

Jaroslav Pecnik

“Mi smo živjeli u sustavima u kojima je korupcija jednostavno bila prihvaćeni način života i tako je ostalo do dana današnjega. Naučili smo da ostvarenje nekog našeg interesa najbolje zaštitimo i osiguramo kupnjom, podmićivanjem, vezama, vraćanjem usluga, posredovanjem u nekim interesima… Postoje pravila koja nalažu drugačije, ali mi ih kršimo”, ukazuje Pecnik.

Stvar je u tome, dodaje, da “neke moralne i društvene konvencije prilagođavamo sebi pa nam se ne čini strašnim da liječniku zahvalimo dajući mu nešto novca ili nekakav poklon u znak zahvalnosti”.

“Ili smo, kao u slučaju Posavca, zapravo spremni oprostiti jer navodno iza takvih političara stoje neki rezultati, pa se onda smatra da to što su učinili i nije tako strašno”, kaže Pecnik naglašavajući kako je hrvatsko društvo još nedovršeno i nezrelo te bez demokratske kulture.

Ono o čemu govori Pecnik, navodi se i u spomenutom izvještaju Transparency Internationala: čak 36 posto Hrvata koristilo je u posljednjih godinu dana osobne veze kako bi ostvarilo javnu uslugu, primjerice u zdravstvu ili obrazovanju, a svaki sedmi (15 posto) dao je i mito za nju.

Obično su to neveliki iznosi u odnosu na “onu gore” korupciju. No, čudi i što je bivši međimurski župan “pao” zbog “samo” 10.000 kuna. Problem je što se stvorila percepcija da je neki mito premalen u odnosu na drugi da bi se zbog toga dizala graja.

“Teško je razumjeti zašto ljudi ne vide u tome dokaz da je čovjek doista uzeo mito. Misle li da ga je netko prisilio na to? Ili pak prihvaćaju to priznanje, ali im se čini da taj iznos nije tako strašan? Da je to ‘samo’ 10.000 kuna zapravo je najtragičnija interpretacija. Pokazuje dubinu patologije, pokazuje koliko je činjenica da se sistemski ne rješava problem korupcije – učinilo korupciju prihvatljivom kod građana. Mnogi od njih osjećaju možda i bliskost prema onima koji su uzeli ‘samo’ 10.000 kuna. Tko ne bi, kažu mnogi. To im se čini gotovo ljudski. Zato jer ih nitko ne zasipa tumačenjem koliko je to jadno i nemoralno i nedopustivo u modernoj demokraciji kakva želimo biti”, smatra Klancir.

Izgubili su se kriteriji

Pecnika smo pitali je li veći problem s korupcijom u malim sredinama gdje je ona kapilarna i gdje je naprosto nemoguće zaposliti se barem bez tople privatne preporuke (u stilu: “to je mali/mala od onog”) ili pokrenuti neki posao, a da se nekoga ne mora podmititi.

“Velika korupcija se odvija u velikim sustavima, na visokim razinama, a mala korupcija u malim sredinama. Primjer je, evo, Matija Posavec za kojeg sam, priznajem, bio uvjeren da ne bi uzeo čak ni nekakvu proviziju, kamoli mito. Tih 10.000 kuna je, da tako kažem, slabo čak i za jednu malu siromašnu općinu, a ne za županiju koja je jedna od razvijenijih”, smatra Pecnik.

Institucije koje bi trebale čistiti koruptivne slučajeve već desetljećima imaju problem s nedostatkom kadrova, tehnike i sličnog, a s druge strane su optuženici okruženi skupim elitnim odvjetnicima koji na raspolaganju imaju goleme budžete.

Vjeruje da se “u velikim sustavima i na višim razinama neka pravila ipak nastoje ispoštovati, dok se u manjim sredinama ni ta pravila ne poštuju”.

“Tamo su lokalni šerifi ti koje se sve pita i koji o svemu odlučuju. Što je manja sredina, korupcija je prisutnija i, zanimljivo je, nju svi vide i za nju svi znaju. No tamo vlada zakon šutnje pa ako zineš, više nećeš opstati”, primjećuje Pecnik.

Na koncu smo Klancir pitali kako to da javnost traži izlov “velikih korupcijskih riba”, dok se s druge strane mito od 10.000 kuna ne smatra skandaloznim. Dapače, onaj koji je priznao da ga je primio postao je još popularniji?

“Izgubili su se kriteriji. Institucije koje bi trebale čistiti koruptivne slučajeve već desetljećima imaju problem s nedostatkom kadrova, tehnike i sličnog, a s druge strane su optuženici okruženi skupim elitnim odvjetnicima koji na raspolaganju imaju goleme budžete. Već na prvi pogled je jasno tko je tu gubitnik”, odgovara Klancir.

“Optužnice, osobito u najvećim korupcijskim pričama u Hrvatskoj, često padaju ili se suđenja odugovlače u nedogled (kao u slučaju bivšeg premijera Ive Sanadera). Rezultat je da uopće nemamo optuženih ‘krupnih riba’, a svi znaju da nešto nije bilo u redu. Krivac za to je politika. Ako je politički vrh zainteresiran za ozbiljno rješenje problema korupcije uložili bi u DORH i USKOK, naoružali ih najboljim softverima i najboljom tehnikom, pa bi padale krupne ribe i nikome više ne bi ni palo na pamet da se sprda s količinom dokazanog mita”, zaključila je Klancir.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Uzbunjivači Bosne i Hercegovine održali su protestnu šetnju u Sarajevu kako bi skrenuli pažnju na dugogodišnji problem korupcije.  S druge strane, manje od polovine građana Srbije prijavilo bi korupciju. Pokazalo je to istraživanje USAID-a i CESID-a. Istraživanje pokazuje i da je broj građana koji bi prijavio korupciju za dvije godine manji za 17 posto. Stručnjaci […]

Published On 09 Dec 2020
Više iz rubrike TEME
POPULARNO