Odnosi Hrvatske i Srbije: Vučićevo ‘udaranje u bubanj’ i Milanovićeva nacionalistička retorika

Odnosi dvije zemlje u posljednjih 25 godina više su posljedica međunarodnih pritisaka i ličnih inicijativa pojedinih zvaničnika, nego definisane politike.

Nekadašni predsjednik Hrvatske Ivo Josipović smatra da su danas odnosi dvije zemlje loši, na nivou koji su postojali prije 2000. (Al Jazeera)

Odnosi Hrvatske i Srbije posljednjih 25 godina više su posljedica pritisaka ili direktiva međunarodne zajednice i ličnih inicijativa pojedinih političara na vlasti u obje zemlje, nego neke određene definisane politike razvoja veza.

Trenutno su ti odnosi opterećeni otvorenim pitanjima poput pitanja nestalih i zaštite manjina, a njihovo pogoršanje može se pratiti još od hrvatskog priznanja Kosova, zatim oslobađajućih presuda Anti Gotovini i Mladenu Markaču, puštanja Vojislava Šešelja iz Haga i njegovog paljenja hrvatske zastave, carinskog rata i vraćanja migranata, međusobnih tužbi pokrenutih pred međunarodnim sudovima. Istovremeno, ne mogu se zaboraviti ni lične inicijative zvaničnika da se radi na pomirenju, kroz zajednička posjećivanja mjesta stradanja i međusobna izvinjenja.

To je jedan od zaključaka međunarodne konferencije u organizaciji Centra za spoljnu politiku iz Beograda i Foruma za vanjsku politiku iz Zagreba, uz podršku ambasade Ujedinjenog Kraljevstva, povodom dvadesetpetogodišnjice potpisivanja Sporazuma o normalizaciji odnosa između SR Jugoslavije i Republike Hrvatske.

Na konferenciji su govorili brojni nekadašnji visoki zvaničnici dvije zemlje, koji su učestvovali u kreiranju politika koje su definisale odnose Hrvatske i Srbije od raspada Jugoslavije.

Mate Granić, nekadašnji ministar vanjskih poslova Hrvatske, i novinar i historičar Tihomir Ponoš govorili su o samom procesu koji je doveo do potpisivanja sporazuma između dvije zemlje 1996. godine.

“Sporazumu su prethodile četiri godine razgovora i pregovora. Počelo je sa velikom međunarodnom konferencijom u Londonu, 26. kolovoza 1992, na jednom velikom sastanku o situaciji u Jugoslaviji kada se o tome razgovaralo na marginama”, kazao je Ponoš.

Mjesec dana nakon toga, također na međunarodnoj konferenciji ali ovaj put u Ženevi, Dobrica Ćosić, tadašnji predsjednik SRJ, i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, složili su se da treba raditi na normalizaciji odnosa, dogovoren je međudržavni forum koji će raditi na tome, a spomenuta je i sporna Prevlaka, za koju je odlučeno da će je napustiti vojnici JNA i tu doći posmatrači UN-a.

Pregovori u Daytonu

Nakon toga, Tuđman narednih godina nastavlja pregovore sa Slobodanom Miloševićem, tokom kojih se potpisuju razni dokumenti na osnovu kojih su formirani i uredi u Zagrebu i Beogradu, što je bio početak nekih prvih diplomatskih odnosa. Hrvatska je zatim postavila uvjet i da se prije priznavanja mora riješiti pitanje Krajine. Milošević i Tuđman su sreli nekoliko dana nakon operacije Oluje, kada je predsjednik Srbije rekao da nema pretenzije prema teritoriji Hrvatske, osim da se riješi pitanje Prevlake, a oba političara su bila spremna razgovarati o razmjeni teritorije. Nakon toga, o procesu normalizacije se počelo razgovarati u Daytonu 1995, na pregovorima o Bosni i Hercegovini.

Kako ističe Ponoš, prva četiri dana pregovora su bila posvećena upravo Hrvatskoj, međusobnom priznanju dvije države i rješavanju pitanja istoka Hrvatske. Hrvatski političari su rekli da kada se riješe ti problemi, može se rješavati i pitanje BiH.

Naša strategija je bila kao u Daytonu - ja razgovaram sa Miloševićem i dajem prijedloge, predsjednik Tuđman se uključuje kada misli da je bitno da nešto podrži.

Mate Granić

Granić je potvrdio da je sve bilo riješeno u Daytonu, kada je dogovoren sporazum o mirnoj reintegraciji hrvatskoga Podunavlja, što je kasnije bilo pretečeno u Erdutski sporazum. Konačno potpisivanje sporazuma uslijedilo je na inicijativu grčkog premijera Costasa Simitisa. Pod njegovim posredstvom, u Grčkoj su se sastali Tuđman, Milošević, Granić te Milan Milutinović, tadašnji ministar vanjskih poslova SRJ.

“Milošević je u jednom trenutku kazao: ‘Franja, uzmite vi Matu a ja ću Milana’, i onda smo otišli u jednu malu sobu i proveli tamo četiri i pol sata. Naša strategija je bila kao u Daytonu – ja razgovaram sa Miloševićem i dajem prijedloge, predsjednik Tuđman se uključuje kada misli da je bitno da nešto podrži”, prisjetio se Granić.

Kako je dodao, nakon toga su se složili da on napiše prijedlog deklaracije koja se sastojala od tri tačke, međunarodnog priznanja, pitanja Prevlake i pitanja nasljedstva.

“Onda smo potpisali taj sporazum, 250 novinara je bilo prisutno tada, imali smo jako veliku medijsku pažnja”, rekao je Granić, dodavši da je danas bitno rješavati otvorena pitanja kao što su nestali i zaštita manjina.

Međusobna izvinjenja

Milan Krstić, profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, sažeo je odnose dvije zemlje od potpisivanja sporazuma o normalizaciji do danas. Kako je rekao, 2001. godina dovela je do nekog progresa u odnosima, kada je potpisan sporazum o sukcesiji, dok je Goran Svilanović, tadašnji ministar vanjskih poslova Srbije i Crne Gore, otoplio odnose svojom posjetom Zagrebu a postignut je i dogovor o Prevlaci, utvrđivanjem Protokola o privremenom graničnom režimu 2002, kao i drugi važni sporazumi o međusobnoj regulaciji trgovine te ukidanju viznog režima.

Sve su to pratili i važni politički gestovi, kao što je potez Svetozara Marovića, tadašnjeg predsjednika Državne Zajednice Srbija i Crna Gora, i hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, koji su 2003, uime svojih građana, uputili izvinjenja za sva zla ili štetu koju su dve zemlje međusobno činile. Četiri godine kasnije, uslijedila je i gesta Borisa Tadića, koji se u emisiji Hrvatske televizije izvinio građanima Hrvatske kojima su nesreću načinili pripadnici srpskog naroda.

Novi progres odnosa se dešava s pobjedom Ive Josipovića 2010, a simbolički za to je najbolji pokazatelj bio čuveni susret u Vukovaru, gdje su Josipović i Boris Tadić uputili međusobna izvinjenja.

“Uspon koji je postojao do 2008. biće prekinut eksternim izazovom, pitanjem Kosova, koje je jednoglasno proglasilo nezavisnost. Srbija će početi posmatrati Hrvatsku prilično neprijateljski zbog priznanja u martu 2008, kasnije i zbog onoga što je Jeremić označio kao lobiranje Hrvatske da se prizna nezavisnost Kosova”, istaknuo je Krstić, dodavši da je odnose pogoršala i odluka Hrvatske da u procesu davanja savjetodavnog mišljenja pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu (ICJ) o tome da li je Kosovo imalo pravo da proglasi nezavisnost, ponudi pozitivno mišljenje. Tu je bila i odluka Srbije da podigne kontratužbu za genocid protiv Hrvatske krajem 2009, a sve je kulminiralo 2010. godine, izjavom Mesića da će poslati vojsku u Brčko u slučaju daljih secesionističkih tenzija u okviru Republike Srpske.

Prema Krstiću, novi progres odnosa se dešava s pobjedom Ive Josipovića 2010, a simbolički za to je najbolji pokazatelj bio čuveni susret u Vukovaru, gdje su Josipović i Boris Tadić uputili međusobna izvinjenja. Međutim, kada je 2012. izabrana nova vlast u Srbiji, sa predsjednikom Tomislavom Nikolićem na čelu, a s druge strane, donijeta je oslobađajuća presuda Anti Gotovini i Mladenu Markaču, odnosi su se ponovo počeli pogoršavati, a od 2014. počinje faza pada koja će trajati do 2018.

“Mnogo uzroka je za to, jedan od njih je bila činjenica da je započeo proces u okviru tužbi za genocid pred ICJ-om, a nakon toga je pušten i Vojislav Šešelj, koji je zapalio hrvatsku zastavu, a reakcija Beograda je bila slaba, zbog čega je došlo do negativnih komentara u Zagrebu. S druge strane, došlo je do oštrog skretanja u desno Zorana Milanovića koji je počeo koristiti jaču nacionalističku retoriku koja je našla svog parnjaka u Beogradu. Došlo je do tenzija sa kulminacijom u migrantskoj krizi, to je bio taj carinski rat 2015, a zatim je tu bila i jedna vrsta trke u naoružanju, koja nije bila prava trka, ali se počelo govoriti koliko ko ima oružja.”

Međutim, dodaje Krstić, bilo je i pokušaja građenja odnosa, kao u slučaju čuvenog susreta predsjednika Aleksandra Vučića i Kolinde Grabar Kitarović, 2015, na mostu na granici dvije zemlje. Situacija se donekle stabilizovala 2018, posjetom Vučića Zagrebu, ali nakon toga nije bilo nekog napretka, a to je posljedica i činjenice da Srbija i Hrvatska nisu više primarno usmjerene jedna na drugu.

Tradicionalna mišljenja o neprijateljstvu

Boris Tadić, predsjednik Srbije od 2008. do 2012, istaknuo je da je on uvijek smatrao da su za stabilnost ranije Jugoslavije, a sada i regije, ključni srpsko-hrvatski odnosi.

“Duboko sam verovao da oni moraju da se popravljaju, a kada sam postao predsednik krenuo sam sa individualnim inicijativama da radim na tome.”

Postoji ta tragikomična utrka u naoružanju, preusmjeravanje migranata, ne postoje iskreni odnosi i to je problem za celi Balkan.

Boris Tadić

Međutim, Tadić napominje da osim ličnog stava izabranih predstavnika vlasti, postoje i čitave formacije političkih i ekonomskih interesa, te intelektualne elite i grupacije koje definišu parametre politike te je dodao da za njega one izazivaju najveću zabrinutost jer su to tradicionalna mišljenja u kojima se Hrvatska i Srbija tretiraju kao međusobni neprijatelji, što je začarani krug.

“Sećam da je u Hrvatskoj izašlo nekoliko analitičkih tekstova kada sam izabran za predsednika, gde su na moje iznenađenje bili zastupljeni komentari da je to loše za Hrvatsku, a ja sam bio proevropski političar”, rekao je, dodavši da je htio da promjeni taj koncept neprijateljskih zemalja, a u tome je vidio partnera u tadašnjem novom predsjedniku Hrvatske Ivi Josipoviću.

“Mi smo razmišljali kako pacifikovati situaciju u BiH, a ja i dalje stojim iza te politike, imam jedan žal što je nakon toga sve nastavljeno katastrofalnim odnosima, iako se to u početku prikrivalo. Postoji ta tragikomična utrka u naoružanju, preusmjeravanje migranata, ne postoje iskreni odnosi i to je problem za celi Balkan.”

Malo je država koje su tako povezane i povijesno i ekonomski i ljudski, a imaju toliki antagonizam koji se generira iz sfere politike. Mislim da puno ovisi od toga tko upravlja zemljom.

Ivo Josipović

Ivo Josipović, predsjednik Hrvatske do 2010. do 2015, potvrdio je da je u Srbiji imao “sjajnog partnera Borisa”. Dodao je da je jedan od njegovih ciljeva kada je došao na mjesto predsjednika bio poboljšanje odnosa sa Srbijom. Istaknuo je kako smatra da je u tom periodu učinjeno mnogo dobrih stvari, ali da su oni koji su došli iza njih imali drugu viziju odnosa.

“Malo je država koje su tako povezane i povijesno i ekonomski i ljudski, a imaju toliki antagonizam koji se generira iz sfere politike. Mislim da puno ovisi od toga tko upravlja zemljom… Također, suočavao sam se sa ozbiljnim otporima iz vlade, ali pokazalo se da je Jadranka Kosor bila spremna korigirati stavove, tako da smo dobro surađivali.”

Josipović se prisjetio i susreta sa Tadićem. Kako je rekao, dva dana prije sastanka u Opatiji za koji niko nije znao da će se desiti, imao je razgovore sa predstavnicima EU kada ga je britanski ambasador pitao hoće li ikad doći do susreta sa predsjednikom Srbije.

“Rekao sam: ‘Hoće, prekosutra’, a oni su bili ubijeđeni da se šalim. Sve te službe i agencije nisu znale da se sprema sastanak. Također, dolazak Borisa u Vukovar je bila velika priča, ja sam bio u Srbiji, držao sam govoru u Skupštini, to je imalo odjek i bio sam zadovoljan. Prvi šok je meni bio dolazak predsjednika Tomislava Nikolića, on nije bio europejac poput Borisa, nije bio za neki napredak, a imao je svoje trikove, naprimjer da pokaže kako je uspio tri puta da me poljubi u javnosti.”

Josipović smatra da su danas odnosi loši, na nivou koji su postojali prije 2000. Izjave iz dvije zemlje, kaže, loše su na dnevnoj bazi, a prema njegovom mišljenju “u bubanj udara politika predsjednika Vučića”, koji nalazi partnere i na drugoj strani. Zaključio je da se nada da će mlade generacije shvatiti da nacionalizam ne donosi ništa dobro za obje zemlje.

‘Niko ne slavi mir i mirovne sporazume’

Milorad Pupovac, zastupnik u Hrvatskom Saboru, predsjednik Srpskog narodnog vijeća i Samostalne demokratske srpske stranke, metaforički je uporedio odnose dvije zemlje sa stanjem autoputa Bratstvo i jedinstvo i željezničke pruge između Zagreba i Beograda, rekavši da “mi živimo u velikoj mjeri u zapuštenim političkim odnosima, a u nekim dionicama se može voziti svega 25 kilometara na sat”.

Prema njegovom mišljenju, do ovoga je došlo prije svega zbog ratne ostavštine, koja se u nekim periodima uspješno držala pod kontrolom, gestama izvinjenja i odlascima na mjesta stradanja. Drugi faktor loših odnosa su, kako kaže Pupovac, bili zamrznuti konflikti u okruženju, u BiH, Kosovu, a sada u tom pravcu ide i Crna Gora.

Politika sjećanja je posljednja stvar i postoji opasnost da sve što je postignuto u toj sferi zapravo bude razbijeno. Milanović naziva Vučića ratnim huškačem, a odlikuje ljude i jedinice koje su počinile ratne zločine.

Milorad Pupovac

“I konačno možda najvažnije je Evropa. Evropa je pristupanje zemalja Zapadnog Balkana zamijenila svim drugim osim pristupanjem. Kada je Hrvatska ušla u EU, mi smo imali stav da usvojimo deklaraciju da nećemo blokirati Srbiju, ali smo to već sljedećeg dana počeli raditi. Onda se dešava paradoks, da Srbija gradi dobre odnose s Mađarskom koja je u EU, a ne s Hrvatskom.”

Pupovac je istaknuo da niko ne obilježava mirovne sporazume i ne slavi mir i normalizaciju, nego ratove, zbog čega je povjerenje stalno pod pritiskom politike sjećanja na ratna stradanja u ratovima 90-tih i Drugom svjetskom ratu, odnosno na sva historijski loša iskustva.

“Drugo tu su nestali, niko ne traži nestale, svi traže kako da se okoriste nestalima u političke svrhe, treba da se depolitizira to pitanje, da prestane biti sredstvo političke ucjene. Treća stvar su manjine koje imaju problem, a to je da im je komunikacija sa matičnim zemljama o punom ostvarivanju prava otežana, zbog konfliktnih retorika, a to ne može biti dobra pretpostavka ni za Srbe u Hrvatskoj, ni za Hrvate u Srbiji.

Politika sjećanja je posljednja stvar i postoji opasnost da sve što je postignuto u toj sferi zapravo bude razbijeno. Milanović naziva Vučića ratnim huškačem, a odlikuje ljude i jedinice koje su počinile ratne zločine. Tako ne možemo dalje, tako se manjinska prava i demokratske slobode ne mogu graditi.”

Pupovac je zaključio da će ostavljanje zemalja Zapadnog Balkana u geopolitičkom limbu i Berlinskom procesu, u zamjenu za ozbiljne evropske integracije, dodatno pogodovati ovim pojavama.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO