Zaboravljena prva bosanskohercegovačka doktorica nauka

Marija Bergmann Kon uživala je veliko poštovanje ne samo u Sarajevu, nego i drugim sredinama u Bosni i Hercegovini, a onda su je svi zaboravili.

Marija Bergmann (sjedi) i njena sestra Berta zahtjevne studije završile su u Beču (Ustupljeno Al Jazeeri)

Imanentan svakom je čovjeku zaborav, kao konačno mjesto gubitka i samog čovjeka. Da li je to logična posljedica svega što nam se zbilo ne opravdava istinu da i sami učestvujemo u kreiranju navike društvene nepamtljivosti svega što zavređuje biti pamćeno. Jedna od žrtava te hronične pošasti je prosvjetiteljica i prva bosanskohercegovačka doktorica nauka Marija Bergmann Kon.

Rođena je 15. januara 1894. godine u Hadžićima, nedaleko od Sarajeva. Njen otac Joseph Bergmann, potomak aškenaske jevrejske porodice iz Beča, željeznički činovnik skromnog socijalnog statusa, službu je vršio u Blažuju, Hadžićima i Mostaru. Ova su tri mjesta, a posebice Mostar, na simboličkoj ravni Marijine životne priče imali poseban značaj. Evo i kako.

Bosna i Hercegovina kao sudbina

Osim Marije, pod krovom kuće Bergmannovih rasle su još tri sestre i sin Alfred. Svjesni onovremenih zakona, udešenih tako da priznaju postojanje isključivo muških gimnazija, roditelji nisu bili u mogućnosti kćerke upisati u gimnaziju. To je, međutim, Josepha i njegovu suprugu, za koje je obrazovanje predstavljalo odbranu ugleda i časti jevrejskog naroda, učinilo još odlučnijim u namjeri da kćerkama obezbijede kvalitetno školovanje.

U tom smislu, 1905. godine, nakon što je Josephu saopćena dozvola za pohađanje osmogodišnje razredne nastave, u mostarsku Veliku gimnaziju upisane su Berta u treći, a Marija u drugi razred. Prva, koja je bila i starija sestra, 1912. godine položila je test zrelosti i tako postala prva maturantkinja u Bosni i Hercegovini. Ovu je vijest, u broju 33 od 10. februara iste godine, pod naslovom “Prvi ženski maturant u Bosni”, objavilo uredništvo lista Narodna obrana.

No, uspjesima sestara Bergmann tu je bio tek početak.

Doktorantica u Beču: Prva iz Bosne

Po završetku gimnazije u Sarajevu, Marija je dalje obrazovanje nastavila izvan granica Bosne i Hercegovine. U Beču, gdje je, putem stjecanja znanja, stigla i njena starija sestra, vrlo zahtjevan studij slavistike i germanistike okončala je za vrijeme Prvog svjetskog rata, odbranivši doktorsku disertaciju 1916. godine.

Postigla je to šest godina nakon što je njen zemljak Safvet-beg Bašagić odbranio doktorsku disertaciju iz orijentalnih jezika i povijesti islama i tako postao prvi Bošnjak koji je uz ime ponio titulu doktora nauka.

Njenim je izvrsnim primjerom 1918. godine studij medicine završila Berta, a ponos Bergmannovih upotpunila je sestra Lujza, privodeći kraju studij farmacije.

Između dva rata: Progoni i stradanja

Doktorica Marija Bergmann nije se dugo zadržala u Beču. Ne da je nije zadivila prijestolnica u kojoj je počivala prošlost njene porodice, niti zavele laskave ponude da tamo počne neki novi i, vjerovatno, finansijski sigurniji život. Naprosto, Bosni i Hercegovini su je vratile uspomene.

Tamo gdje ih je bilo najviše, u Mostaru, a zatim i drugim mjestima, poput Sarajeva i Cetinja, između dva svjetska rata u gimnazijama je držala predavanja iz predmeta “narodni jezik”.

Zaključivši brak s Emilom Konom, cijenjenim građevinskim inženjerom, preselila se u Sarajevo i, kao profesorica njemačkog jezika, počela predavati u gimnaziji. Tu su rođena i njena djeca Mirjana i Mihael.

Formirala odjeljenje za jevrejsku djecu

Kao redovna profesorica gimnazije radila je sve do uspostavljanja ustaške uprave u Sarajevu. Zbog antifašističkih stavova i podrške revolucionarnoj omladini, koje je u svakoj prilici izražavala pri punoj svijesti o ugroženosti života, razriješena je sa te pozicije.

Stanje u zemlji naglo se pogoršalo odlukom vlade o ograničavanju prava jevrejske djece na pohađanje srednjeg i višeg obrazovanja. Privremeno, uz podršku i saradnju sarajevskih profesora, uspjela je formirati jedno odjeljenje učenika gimnazije u kojem su i Jevreji mogli pohađati nastavu.

Već 5. jula 1942. godine iz Mostara je pisala fra Dominiku Mandiću, moleći da joj, podsjećajući da je još u mostarskoj gimnaziji bila njegova kolegica, obezbijedi propusnicu i dozvolu za prebacivanje u Italiju, kako bi zbrinula svoje dvoje djece.

Spas je, vjerovatno nakon te intervencije, novembra iste godine našla u italijanskoj okupacionoj zoni, odakle je, s porodicom i ostalim Jevrejima, premještena na dubrovačko područje. Kapitulaciju Italije dočekala je na Rabu septembra 1943. godine, nakon čega se stavila na stranu partizana.

Obnova prosvjetiteljskog rada

U jeku rata obnovila je prosvjetiteljski rad, najprije kao profesorica, a zatim i kao direktorica partizanske gimnazije u Glini. Tu je, na Baniji, kao pripadnik partizanskih odreda, život izgubio njen sin Mihael. Kćerku Mirjanu, koja im se pri zarobljavanju na Igmanu lažno predstavila kao Srpkinja imena Mira Papić, Nijemci su odvezli u koncentracioni logor Revensbruck. Na sreću, preživjela je rat.

Marija Kon, koja je u paklu Drugog svjetskog rata i holokaustu izgubila najveći dio porodice, po završetku rata sve preostale snage uložila je u oživljavanje akademskog rada u Sarajevu i Mostaru. Zahvaljujući svojoj širokoj naobrazbi i zaslugama u međuratnom uzdizanju školstva, kao profesorica jugoslavenskih književnosti, angažman je pronašla u Višoj pedagoškoj školi u Sarajevu.

Možda najpostojaniji trag u uspostavi visokoškolskog obrazovnog sistema ostavila je 1950. godine, kada je, neposredno nakon osnivanja Filozofskog fakulteta, bila jedan od osnivača Katedre za njemački jezik i književnost. Izborom za predsjednicu Odsjeka za germanistiku i anglistiku, postavila je temelje savremenom izučavanju sarajevske germanistike i do formalnog kraja prosvjetiteljske misije predano joj posvećivala životnu energiju.

Pisma puna uvažavanja Dari Sekulić

Višedecenijsku akademsku karijeru završila je povlačenjem u mirovinu 1965. godine, premda se iz nje, povremeno i kada bi osjećala potrebu za tim, sa zadovoljstvom uključivala u kulturni i uopće društveni život Sarajeva. Uživala je veliko poštovanje, ne samo u Sarajevu, nego i drugim gradskim sredinama u Bosni i Hercegovini.

Ova nesvakidašnje inspirativna životna storija možda se najbolje objasnila kroz pismo koje je aprila 1970. godine adresirano na darovitu bosanskohercegovačku pjesnikinju i istinskog poštovaoca Marijinog rada Daru Sekulić. U njemu, zahvaljujući se na njenim napisima i lijepim riječima o svom liku i djelu, umirovljena profesorica uzvratila je vrlo odmjerenim i skromnim komentarom sebe i onoga što je činila za života.

Znate, Dara“, pisala je Marija, “ma šta Vi rekli o meni – nikad to nisam ja. Sve liči na topli nekrolog, a u stvari, mi ljudi smo kompleksne ličnosti, imamo mnogo vidova u kojima se pojavljujemo i vrlo je složena stvar dati neku karakteristiku koja će u svakoj prilici, u svakom životnom periodu, odgovarati licu koje želimo da prikažemo. Naime, kad čovjek kao ja, radi čitav jedan ljudski vijek, on mora da ostavi tragove za sobom. Koliko su ti tragovi značajni za pojedinca, koliko vrijede u izgradnji jedne nove bolje stvarnosti – važno je, ali isto tako ovisno o nizu faktora koji su van našeg domašaja (…)

Nema ni ulice s imenom Marije Kon

Niko ne zna koliko sam doprinijela formiranju karaktera, razvijanju ljepote, ljudskih osobina u čovjeku. Sitna su naša zrnca koja sijemo (…) Stalo mi je da u meni gledate punog čovjeka, bolno željnog da bude snaga koja mijenja svijet. Ponekad sam i mijenjala, ponekad pružila vidik na punoću ovog svijeta. Nije to malo, ali nije ni mnogo. Vrijedi li, dakle, o meni govoriti – kako god hoćete, ja se slažem, nisam ni za ni protiv. Zapravo bih voljela da to ne objavljujete.

Po Mariji Bergmann Kon, koliko mi je poznato, niti jedna ulica u Sarajevu i Mostaru danas ne nosi ime.

U Sarajevu, gdje je 1987. godine i preminula, akademska zajednica ju je zaboravila. U Mostaru, u kojem je počela njena priča, nazivi najvećeg broja ulica rezervirani su za ličnosti koje su simbolika svega onoga protiv čega su se Marija i mnogi drugi ljudi njenih svjetonazora borili.

Ulica s njenim imenom će, ipak, sačekati neka bolja vremena.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

U rodnom mjestu Sime Miljuša osnovna škola je od 1972. nosila njegovo ime sve dok je na Balkanu postojala Titova država.

Published On 14 Sep 2019
Više iz rubrike TEME
POPULARNO