Gdje su, 20 godina nakon 9/11, nestali neokonzervativci?
Neokonzervativci smatraju da SAD treba proaktivno djelovati protiv svojih neprijatelja. Međutim, američki neuspjeh u Iraku, a nedavno i u Afganistanu, bio je snažan šok za ovu školu.
Irving Kristol, koji se smatra mentorom generacija američkih intelektualaca i zvaničnika, umro je 2009. godine u 89. godini, pet godina nakon što mu je predsjednik George W. Bush dodijelio Medalju slobode, najveće civilno odlikovanje u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD).
Brojna politička literatura o formiranju i oblikovanju misli “neokonzervativnog” pokreta vezuje se za Kristola, kroz njegove spise u sedamdesetim, osamdesetim i devedesetim godinama prošlog stoljeća.
Istina je da Kristol nije mnogo pisao o Afganistanu ili Iraku, niti je pozivao na invaziju na te zemlje. Međutim, neokonzervativci koji su bili pod utjecajem njegovih ideja preuzeli su kontrolu nad timom za vanjsku politiku i nacionalnu sigurnost u vrijeme dvije Bushove administracije (2001-2009), oblikujući američki odgovor na napade 11. septembra 2001. godine.
Od početka do Busha mlađeg
Neokonzervativni pokret je odigrao važnu ulogu u američkoj političkoj misli, posebno u razdoblju koje je uslijedilo nakon pada Sovjetskog Saveza početkom 1990-ih. Američki politički filozof japanskog porijekla Francis Fukuyama napisao je članak pod nazivom “Kraj povijesti” 1989. godine.
Fukuyama je rekao da je doba autoritarizma i totalitarnih režima otišlo u nepovrat sa završetkom Hladnog rata i rušenjem Berlinskog zida, a zamijenit će ih liberalizam, demokratske vrijednosti i tržišna ekonomija.
Neokonzervativni pokret je prihvatio ovaj poziv na usvajanje strategije zasnovane na nužnosti isticanja uloge Sjedinjenih Američkih Država, kao jedine zemlje koja ima apsolutnu političku, ekonomsku, kulturnu i vojnu hegemoniju u svijetu.
Srž neokonzervativne misli očituje se u tome da bi SAD trebao djelovati proaktivno u nanošenju udara svojim neprijateljima i prijetnjama. Ova škola mišljenja, čiji su se stručnjaci i analitičari proširili po desničarskim istraživačkim centrima, kao što su American Enterprise Institute (AEI), Hudson Institute i Heritage Foundation, smatrala je da je Washington u stanju preuzeti inicijativu za rješavanje problema zemalja koje predstavljaju prijetnje i promijeniti njihove vladajuće sisteme kada to bude potrebno, te usvojiti princip “obnove države” u skladu s njihovom vizijom “liberalne demokratije”.
Tokom cijelih 1990-ih neokonzervativci su glasno pozivali na “promjenu režima” u Iraku i Iranu i bili su ljuti što je predsjednik Bush stariji ostavio Sadama Husseina na vlasti nakon Zaljevskog rata 1991. godine.
Oni su vršili pritisak da Amerika odigra novu ulogu na Bliskom istoku kako bi se suprotstavila onome što smatrali “islamskim fanatizmom” i učinila svijet sigurnijim, kako je navedeno u njihovom intelektualnom projektu pod nazivom “Novo američko stoljeće”.
Neokonzervativci su zauzeli stražnja mjesta iza Colina Powella, državnog sekretara, i Condoleezze Rice, savjetnice za nacionalnu sigurnost, ali nakon ”11. septembra” taj se raspored promijenio i gurnuti su naprijed glasovima neokonzervativaca.
Predsjednik Bush je na napade 11. septembra odgovorio “globalnim ratom protiv terorizma”. Pred zajedničku sjednicu Kongresa 20. septembra 2001. godine, Bush je najavio novi pristup u vanjskoj politici kao odgovor na napade.
“Naš rat protiv terorizma počinje s Al-Kaidom, ali ne završava s njom. Nećemo stati sve dok svaka teroristička grupa s globalnim dosegom ne bude otkrivena, zaustavljena i poražena”, rekao je.
Pojavili su se glasovi i mišljenja neokonzervativnih zvaničnika u Bushovoj administraciji, kao što su Richard Perle, Paul Wolfowitz, Elliota Abramsa, Johna Boltona, Douglas Feith i na desetine drugih.
Napadi 11. septembra, a nakon toga i početni uspjeh u rušenju talibana i eliminaciji Sadama Huseina u Iraku, ojačali su osjećaj neokonzervativaca da su na dobrom putu i da trebaju početi sa sljedećim korakom, a to je obnova Afganistana i Iraka prema njihovim standardima.
Smatrali su da je svrgavanje iračkog režima važna poruka svijetu da Amerika neće oklijevati preduprijediti bilo kakvu prijetnju po nju i da će pribjeći oružanoj sili kako bi uništila izvore prijetnje.
Međutim, neuspjeh napora Washingtona da preoblikuje političku i društvenu strukturu u Iraku i Afganistanu povećao je protivljenje ovoj struji, što je dovelo do izbora Baracka Obame 2008.
Neokonzervativci od Obame do Trumpa
Neokonzervativna politika je utrla put Baracku Obami, kandidatu koji se protivio ratu. Tokom njegove osmogodišnje vladavine, neokonzervativni glasovi su se osipali, u kontekstu toga da je Washington usvojio globalne politike saradnje i koordinacije uz učešće svojih saveznika i konkurenata, posebno u pogledu pitanja koja se tiču klime, okoliša i globalne trgovine.
Obama se svim silama trudio povući iz Iraka i Afganistana, ali je pojava organizacije Islamska država Irak i Levant (ISIL) osujetila njegov plan o povlačenju s Bliskog istoka.
Zatim je izbor Donalda Trumpa za predsjednika ulio nadu neokonzervativnom pokretu u snažan povratak u Bijelu kuću. Međutim, Trumpove drugačije tendencije, njegovo vjerovanje u princip “Amerika na prvom mjestu” te njegova želja da okonča američke ratove u Iraku i Afganistanu pomrsili su planove ovog pokreta.
Zbog Trumpove politike, mnogi istaknuti neokonzervativci su izrazili neprijateljstvo prema njemu. Osnovali su pokret “Never Trump”, koji je pokušao spriječiti njegov dolazak u Bijelu kuću. Međutim, Trumpova velika popularnost i populizam su osujetili takve napore.
Iako je snaga neokonzervativnog pokreta slabila tokom Trumpove vladavine, pojedini su služili u njegovoj administraciji, poput Johna Boltona i Elliota Abramsa. Trump nije poslušao njihove savjete o potrebi rušenja i promjene režima u Teheranu. Štaviše, vršio je pritisak da se krene s povlačenjem iz Iraka i Afganistana, uprkos njihovom protivljenju.
Neokonzervativci i povratak talibana
Vijesti o napredovanju talibanskog pokreta bile su snažan šok za predstavnike neokonzervativnog pokreta. John Bolton, jedna od istaknutih ličnosti ovog pokreta, u svojoj objavi na Twitteru je pozvao predsjednika Bidena da vojno intervenira kako bi spriječio da glavni gradi Afganistana padne u ruke talibana.
Nakon što su talibani preuzeli kontrolu nad većim dijelom Afganistana, Bolton je na Twitteru napisao: “Ova talibanska propaganda trebala bi razbjesniti sve Amerikance. Kao što je i očekivano, ohrabreni su našim povlačenjem, a sada možemo očekivati da novo poglavlje džihadističkih zavjera protiv Sjedinjenih Američkih Država krene iz talibanskog Afganistana. Čista je iluzija da Biden ne uzima u obzir ove činjenice”.
“To je doslovno posljednja šansa predsjednika Joea Bidena da preokrene svoju i Trumpovu pogrešnu politiku povlačenja. Kada talibani pobijede, to ugrožava sigurnost svih Amerikanaca”, rekao je Bolton.
Max Boot, stručnjak u Vijeću za vanjske odnose i jedan od istaknutih pripadnika neokonzervativnog pokreta, napisao je u Washington Postu, osuđujući Bidenov stav: “Iako je 20 godina grešaka imalo kumulativni učinak, nije bilo ničeg neizbježnog vezano za ishod: talibansko zauzimanje Afganistana manje od mjesec dana prije 20. godišnjice terorističkih napada 11. septembra”.
Međutim, ”talibani, ojačani ogromnim količinama američkog oružja koje su oduzeli i prestižom koji dolazi s ponižavanjem velesile, sada će biti opasniji nego ikad, ostavljajući neizbrisivu mrlju u Bidenovom predsjedničkom mandatu”, dodao je.
Boot je pozvao američke snage da ostanu u Iraku i Afganistanu “kako bi se spriječio povratak terorističke prijetnje Sjedinjenim Američkim Državama i njihovim saveznicima, te kako bi se spriječilo da te dvije zemlje postanu međunarodne terorističke baze”.
Dakle, prije 20 godina neokonzervativci su opisivali ratove u Afganistanu i Iraku kao pobjedu njihove tvrdokorne filozofije, zbog čega je povlačenje američkih snaga i povratak talibana na vlast u Afganistanu na godišnjicu 11. septembra snažan šok za školu mišljenja koja je godinama dominirala u kreiranju vanjske politike SAD-a.