Sami Al-Haj, svjedok tragedije i brutalnosti Guantanama

Bivši zatvorenik Guantanama, novinar koji je tamo završio zbog zamjene identiteta, 20 godina nakon napada 11. septembra nosi poruku da je ljudsko dostojanstvo najbitnija stvar.

Sami Al-Haj danas je direktor Al Jazeerinog Centra za javne slobode i ljudska prava u Dohi i bori se za zaštitu novinara širom svijeta. (Reuters)

“Ljudsko dostojanstvo je najbitnija stvar koja postoji, kada ga izgubimo onda se pretvaramo u čiste zvijeri”, to je poruka koju nosi Sami Al-Hajj, novinar i kamerman koji se sasvim slučajno i na svoje iznenađenje našao u vrtlogu svih događaja koji su uslijedili nakon napada Al-Kaide 11. septembra na SAD, u kojima je stradalo više od 3.000 građana.

Zbog zamjene identiteta, sedam godina je proveo u američkim zatvorima otvorenim u inostranstvu kao dio “rata protiv terora”, bez ikakvih optužbi i suđenja, gdje je prošao kroz najbrutalnije mučenje za koje je, kako je kasnije opisao, ako se izgubi vjera i nada, “ludilo bilo jedino utočište i spas”.

Zatvorenik 345, kako se i zove njegova knjiga o onome što je vidio u zatvorima u Bagramu, Kandaharu i naposljetku u Gunatanamu, danas je direktor Al Jazeerinog Centra za javne slobode i ljudska prava u Dohi i bori se za zaštitu novinara širom svijeta.

“Najvažnija stvar koji sam naučio kao lekciju nakon ovih 20 godina od 11. septembra da je u svijetu ključno postojanje međunarodnih organizacija koje se bave ljudskim pravima. To je toliko bitno, kao i saradnja između organizacija za ljudska prava i medija. Također, bitno je reći da nijedna nacija nije loša ili dobra, kako se nekad predstavlja, svi smo mi ljudi, ima nas i dobrih i loših. Iako sam naišao na mnogo veoma loših ljudi među američkim vojnicima, ipak je bilo i veoma humanih vojnika, tako da ne treba stvarati predrasude”.

Kada je u januaru 2002. objavljena prva fotografija zatvorenika u narandžastim zatvorskim odijelima, sa crnim vrećama preko glave i zavezanim rukama na leđima, kako kleče u kavezima dok pored njih stoje američki vojnici, većina ljudi u svijetu je prvi put čula za Guantanamo. Američki zatvor na Kubi nakon toga postao je jedna od najzloglasnijih takvih ustanova u svijetu koje je vodio SAD poslije 11. septembra 2001.

Samo dvije godine kasnije, javnost je opet bila šokirana fotografijama mučenja koje su vršili američki vojnici u iračkom zatvoru Abu Ghraib, čime je još jednom potkopana reputacija najmoćnije sile na svijetu i vjerovanje u njenu misiju promoviranja principa demokratije i ljudskih prava.

Fotografija Guantanama iz januara 2002. godine (Reuters)

Ipak, mučenje i zlostavljanje zatvorenika u objektima kojima su upravljale Sjedinjene Američke Države bila je dugoročna i centralna strategija “rata protiv terora”, a uprkos čestom javnom negiranju brutalnih metoda, ispostavilo se da su visoki američki zvaničnici bili uključeni u konstrukciju ovakve politike od samog početka, samo svedene pod frazu “napredne tehnike ispitivanja”.

‘Zašto mrzite Ameriku?’

Svu brutalnost ovih metoda osjetio je Sami Al-Haj koji je uhapšen dok je obavljao svoj novinarski posao. U to vrijeme, SAD je počeo bombardovati Afganistan kako bi svrgnuo talibane s vlasti jer su pružali utočište Al-Kaidi, a Al-Haj je zajedno sa drugim novinarima izvještavao o tim događajima prelazeći granicu između Pakistana i ove zemlje. To je činio mnogo puta, ali krajem 2001. godine, pakistanski graničari odjednom su odlučili da ga zadrže, iako su i sami rekli da se radi o zamjeni identiteta i da su sigurni da će se stvar riješiti.

Odmah po izlasku iz aviona, gdje su svi zatvorenici bili zavezani za dugi lanac kako bi bili u istom redu, američki vojnici su ga brutalno pretukli. Zatim su mu skinuli odjeću te je ostao go na veoma niskim temperaturama u januaru.

“Pakistanci su dobili zahtjev od Amerikanca da traže kamermana Al Jazeere. I njegovo ime je također bilo Sami ali on je bio iz Maroka, a ja sam Sudanac. Kasnije sam saznao da su ga tražili ne zato što je počinio neko kriminalno djelo, nego zato što je snimao intervju sa Osamom bin Ladenom koji je nakon 11. septembra radio dopisnik Al Jazeere. Na dan kada je emitiran taj intervju, SAD je počeo bombardovati Afganistan, između ostalog i Al Jazeerin ured u Kabulu. Oni su htjeli da saznaju gdje je Bin Laden i gdje se intervju desio”.

Tako su mu rekli isljednici koji su ga ispitivali u zatvoru u američkoj bazi u afganistanskom Bagramu, gdje je došao nekoliko sedmice poslije. Odmah po izlasku iz aviona, gdje su svi zatvorenici bili zavezani za dugi lanac kako bi bili u istom redu, američki vojnici su ga brutalno pretukli. Zatim su mu skinuli odjeću te je ostao go na veoma niskim temperaturama u januaru.

“Baza je bila u suštini kao otvoreni hangar. Davali su nam male porcije hrane, možda 150 grama dnevno, a hrana je, kao i voda, bila zamrznuta. Sjedili smo na tlu, nije nam bilo dozvoljeno da razgovaramo, da se krećemo, bilo nam je dozvoljeno samo da pitamo da idemo u WC, što je bila samo jedna iskopana rupa u tlu. Stalno smo bili svezani lisicama.

Često su nas tukli i pitali ‘zašto mrzite Ameriku, zašto želite da se borite protiv Amerike’? Rekao si im da sam novinar, ali to ih je još više razljutilo. Također su dovodili razjarene pse da napadaju i muče zatvorenike. Moje iskustvo iz Bagrama je toliko neljudsko, to je najgori tretman koje može dobiti jedno ljudsko biće”, govori Al-Haj iz svog ureda u Dohi gdje je upravo sa svojim timom razgovarao o dešavanjima u Afganistanu gdje su talibani preuzeli vlast 20 godina nakon što su svrgnuti.

Šest mjeseci bez kupanja

U svojoj knjizi Zatvorenik 345 opisuje brojna svjedočanstva iz perioda kada je bio zatvorenik. Prisjeća se se kako su jednog Afganistanca u Bagramu američki vojnici kaznili tako što su ga za jednu ruku objesili za plafon, a kasnije i za obje ruke. Tako je ostao cijelu noć, kao poruka ostalima. Također se prisjeća kako je jedan zatvorenik pokušao da pobjegne tokom noći.

Američki vojnici nose zatvorenika na nosilima u bazi Bagram u Afganistanu, mart 2002. (Reuters)

“Uhvatili su ga i prebili, dok smo mi sjedili i slušali kako plače i vrišti u agoniji. Iznenada su izašli prestrašeni, a malo kasnije su iznijeli njegovo mrtvo tijelo”.

Nakon 17 dana, Al-Haja su premjestili u zatvor u Kandaharu, gdje su ga, kako kaže, tretirali kao teroristu, iako su njegovi isljednici znali da je novinar i da nije ništa uradio, zbog čega su mu obećavali da će ga uskoro pustiti. Istovremeno su tražili od njega da nakon toga sarađuje s njima.

‘Nije bilo medicinske pomoći i brige, bio sam veoma slab. Kada padneš u komu i izgubiš svijest, oni te izvuku iz šatora i na veoma grub način ti zabodu igle u vene. Medicinska sestra nam je rekla da to i treba biti mučenje’.

Kada je zajedno sa drugim zatvorenicima sletio u Kandahar, vojnici su ih dočekali tako što su ih odmah oborili na tlo. Zatim su skakali s leđa jednog zatovrenika na leđa drugog, dok su galamili i huškali na njih pse koji su bjesomučno lajali. Nakon toga, Al-Haja su obrijali i ošišali, a kasnije su mu drugi zatvorenici rekli da su napravili križ na njegovoj glavi, što nije mogao vidjeti bez ogledala. Prvo su bili smješteni u kavezima gdje su nuždu morali obavljati u kanti jedni pred drugima. Zatim su ih premjestili u šatore.

“Ono čemu sam svjedočio u Kandaharu je prestrašno, kako su ponižavali zatvorenike, uzimali su Kur’an i bacali ga u WC šolju. Šest mjeseci se nisam okupao. Dobili smo uši, bili su po cijelom tijelu, po kosi, po odjeći. Nije bilo medicinske pomoći i brige, bio sam veoma slab. Kada padneš u komu i izgubiš svijest, oni te izvuku iz šatora i na veoma grub način ti zabodu igle u vene. Medicinska sestra nam je rekla da to i treba biti mučenje.

Nakon što bi vam dali neke hranjive tečnosti, odveli bi vas u potpunosti gole i stavili pred druge zatvorenike. To je bila poruka drugim zatvorenicima da ne padaju u komu, ako padnete u komu onda ćemo to i vama raditi. Govorili su nam da je ovo sveti rat između križa i islama. Podizali su velike križeve svugdje okolo”.

Američki marinci drže zatvorenike u zatvoru u bazi u Kandaharu, 2002. godine (Reuters)

Nakon šest mjeseci, u junu 2002. godine, odlučili su da ga premjeste u Guantanamo, mjesto o kojem su u Kandaharu tek nešto malo načuli. Tako su posljednji zatvorenici iz ove baze prebačeni na Kubu, ne znajući šta ih tamo čeka.

Pakao Guantanama

“Guantanamo je bio mjesto gdje su čistoća i lična higijena bili luksuz”, prisjeća se Al-Haj.

Zatvor je bio podijeljen na nivoe, u kojima su zatvorenici smještani na osnovu toga koliko su isljednici bili zadovoljni njihovim odgovorima i saradnjom. Tako je na posljednjem, najgorem nivou zatvorenik imao najgori tretman i oduzimali su mu sve njegove stvari, kao što je deka i četkica za zube, a ostavljali su mu samo odjeću.

‘Najgori mučitelji, opisuje, ipak su bili ljekari koji su uspjeli smisliti neke od najokrutnijih načina nanošenja boli, uprkos zakletvi koju su položili’.

Ipak, najgora kazna je bila samica i potpuna izolacija. Čuvari bi nekad u prostoriji spustili temperaturu do smrzavanja, dok su zatvorenici imali samo šorc na sebi. Ponekad bi imali samo pet minuta da pojedu malu porciju obroka za koji često nisu znali ni šta je.

Kako je opisao Al-Haj u svojoj knjizi, sedam vojnika u punoj opremi je upadalo u ćeliju a zatim su tukli zatvorenika bez milosti, dok je osmi vojnik smireno ulazio sa suzavcem koji bi pošpricao zatvoreniku u lice. Vojnici su ga zatim nastavljali tući i njegovo lice gurati u WC šolju.

Najgori mučitelji, opisuje, ipak su bili ljekari koji su uspjeli smisliti neke od najokrutnijih načina nanošenja boli, uprkos zakletvi koju su položili. Jedna od metoda mučenja je bila namjerno davanje lijekova protiv boli zatvoreniku kako bi se od njega napravio ovisnik, a zatim mu se uskratio lijek. Također, zatvorenici su se namjerno pogrešno liječili te im se davao lijek kojem je istekao rok trajanja ili lijek za neku drugu bolest. U drugim prilikama bi im se odbijao dati lijek jer nisu dali neku informaciju.

Drugo, još brutalnije ophođenje prema zatvorenicima bilo je namjerno pogrešno izvođenje operacija. Al-Haj u svojoj knjizi navodi primjer zatvorenika kojem su namjerno pogrešno amputirali nogu zbog čega je pretrpio ogromnu bol i kasnije još veće posljedice.

Vojnici u Guantanamu odnose zatvorenika na ispitivanje, 2002. godina (Reuters)

“Kada su me vodili na ispitivanja u Guantanamu, rekli su mi da su me tu doveli da me pripreme da radim za njih kada budem izašao i da ću biti prvi zatvorenik koji će napustiti to mjesto. Odmah sam im rekao da nikada neću raditi za njih jer sam novinar. Onda su počeli da koriste metod štapa i mrkve. Nekada su bez ikakvog razloga slali vojnike da me pretuku.

Kada pritisak i zastrašivanje nisu urodili plodom, pokušavali su da me namame. Odveli bi me u sobu za ispitivanje i stavili bi raznovrsnu hranu ispred mene, govorili su mi kako moja porodica i ja možemo dobiti američko državljanstvo, ako budem radio za njih. Ponavljali su mi da novinari imaju mogućnost da odu u područja u kojima su teroristi i postave im pitanje.

Također su rekli da sam novinar Al Jazeere i da sam Guantanamu te da sam sada poznat. Očekivali su da će me kada izađem sam Bin Laden kontaktirati i pitati da uradim intervju s njim. Nekada su mi dovodili žene. Odbijao sam hranu i sve to. Moja poruka je bila da ću radije umrijeti nego raditi s njima”.

Prisilno hranjenje kao mučenje

Nakon ponovljenih praznih obećanja da će biti pušten, Al-Haj je odlučio da stupi u štrajk glađu, kako su to prije njega radili neki drugi zatvorenici. U tome je istrajao gotovo 500 dana, tokom kojih su, dodaje, uslijedila neka od najgorih mučenja u vidu prisilnog hranjenja.

‘Nakon sedam godina odlučili su da me puste. Jedan od razloga je veoma snažna i široka kampanja koju je vodila Al Jazeera, zajdno sa drugim organizacijama i grupama za ljudska prava’.

“Ugurali bi cijev kroz moj nos na vrlo grub način, zbog čega sam mnogo krvario, a kroz cijev bi ubacivali ogromnu količinu neke tečnosti pa smo automatski povraćali. Cijev je često završavala u plućima. Povraćali smo sve više a oni su nas još više nasilno hranili. Ponekada su nam davali laksative. Onda su nas stavljali u veoma hladne prostorije kao da si u frižideru i onda bi ti uskraćivali spavanje…

Uspjeli smo da to izdržimo stotinama i stotinama dana. Bilo im je jasno da nisam spreman na saradnju. Nakon sedam godina odlučili su da me puste. Jedan od razloga je veoma snažna i široka kampanja koju je vodila Al Jazeera, zajdno sa drugim organizacijama i grupama za ljudska prava”.

Kako kaže, posljednje utočište od mučenja za mnoge zatvorenike je bilo ludilo. Gubili su razum i dodir sa realnošću. On je, ističe, izdržao zbog svoje vjere i zbog toga što je znao da kao novinar mora prenijeti ovu priču svijetu.

Svjedočio je kako je u Guantanamu bio zatvoren starac koji je imao više od 70 godina. On, kaže, nije mogao da otvori ni paket hrane niti sam da obavi nuždu, te su se i sami vojnici pitali kako može biti prijetnja SAD-u. Također je s njim tamo bio Omar, maloljetnik u to vrijeme, koji je bio ranjen u oko i u prsa kada su ga doveli. Njemu su pokazali fotografiju mrtvog oca, što ga je slomilo.

Sami Al-Haj nakon što je pušten iz zatvora u Guanatanamu, u bolnici u Kartumu u Sudanu (Reuters)

Al-Haj je, s druge strane, preko humanitarnih organizacija uspio da dobije fotografiju svog sina. Njega je vidio tek nakon sedam godina kada su ga na nosilima iznijeli iz aviona koji je sletio u sudansku prijestolnicu. Tokom emotivnog susreta sa sinom, shvatio je da sedam godina nije vidio nijedno dijete.

“Moj život kao novinara u zatvoru, moja vjera u Allaha, i moja snažna vjera da ću nekada otići iz tog mjesta, to mi je davalo nadu, kao i mnoga pisma i poruke koje sam dobijao iz cijelog svijeta putem Amnesty Internationala. Poruka se uvijek svodila na jednu rečenicu – nemoj gubiti nadu, tvoj sin te čeka, svijet te čeka. Neki su mi pisali da imaju rak, ali da nikada ne gube nadu. To me je ohrabrivalo”.

‘Jedna od stvari koja me održala u životu sve te godine je nada da ću jednog dana biti svjedok te tragedije i prenijeti svijetu šta se sve dešavalo’.

Zatvor Guantanamo još uvijek je otvoren i u njemu se nalazi 40-ak zatvorenika od gotovo 800 koliko ih je bilo nakon otvaranja u januaru 2002. Američki predsjednik Joe Biden obećao je njegovo zatvaranje do kraja svog mandata.

“Rat protiv terora” donio je nove oblike kršenja ljudskih prava početkom 21. stoljeća, suprotne svim međunarodnim konvencijama i pravima. Za mnoge Amerikance, mučenja u tajnim zatvorskim objektima u stranim zemljama, samo na osnovu sumnje, bez ikakvog suđenja i prava na odbranu, ostaje mrlja u historiji njihove zemlje.

“Jedna od stvari koja me održala u životu sve te godine je nada da ću jednog dana biti svjedok te tragedije i prenijeti svijetu šta se sve dešavalo”, zaključuje Al-Haj kojem je životna misija nakon toga upravo postalo promovisanje ljudskih prava.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Kada je postao predsjednik, prije osam godina, Barack Obama je obećao da će zatvoriti Guantanamo. Danas, na kraju njegovog drugog mandata, postavlja se pitanje, zašto to obećanje nije ispunjeno.

Više iz rubrike TEME
POPULARNO