Zašto nagrađivanje vrhunskih takmičara nije prioritet države

Olimpijske igre kao najveći i najznačajniji svjetski festival sporta nameću priču o motivaciji  i nagrađivanju sportista za njihove rezultate.

Rezultat olimpijaca Amela Tuke i Mesuda Pezera, ulazak u finale OI, velik je kao zlatna medalja, smatra Nijaz Skender sa Pedagoškog fakulteta u Bihaću (EPA)

Iako  su brojni regionalni mediji pišući o nagrađivanju  sportista na Olimpijskim igrama u Tokiju  u zemljama  bivše Jugoslavije i šire plasirali „skandaloznu“ informaciju da BiH  svom olimpijskom prvaku kao nagradu isplaćuje svega 2300 eura, što je manje i od pola plate državnog  parlamentarca, ovaj podatak  u BiH niko iz „resora  sporta“  vam službeno neće potvrditi. Također je nedokučiv i zatajen  izvor informacije  o navodnih decentnih 2300 eura za zlatnog bh. olimpijca. Iz Olimpijskog komiteta (OI) BiH su demantirali ovu cifru.

„Što se tiče podatka o novčanoj nagradi od 2300 eura na olimpijsko odličje, on nije tačan, bar što se tiče Olimpijskog komiteta BiH“, stoji  u odgovoru uz  napomenu da je „Olimpijski komitet BiH  odlučio da se u slučaju osvajanja medalje na Olimpijskim igrama sazove posebna svečana sjednica Izvršnog komiteta koji bi donio odluku o prigodnoj nagradi za osvojenu medalju. Sjednica će biti sazvana po hitnom postupku kako bi i nagrada bila uručena blagovremeno“.

Sada već znamo da od posebne svečane sjednice Izvršnog komiteta neće biti ništa, jer se naša sedmočlana ekipa vraća bez osvojene medalje, no gorak okus i brojna pitanja o institucionalnom statusu bh. sporta sugeriraju i nameću tezu  o tvrdoglavom (političkom) dvodecenijskom maćehinskom odnosu BiH  prema svojim najboljim promotorima države u svijetu. Olimpijske igre (OI) kao najveći i najznačajniji svjetski festival sporta sa učešćem više od 170 država sa svojim najboljim sportskim izdancima naprosto nameću priču o motivaciji i nagrađivanju sportista za njihove sportske rezultate. BiH se, očigledno, u tom „žanru“  nema  čime  pohvaliti.  Doduše, potpredsjednik OK BiH  Izet Rađo na pitanje novinara izjavio je da bi svaki bh. sportist  za medalju dobio najmanje 15.000 KM (7500 eura) što je u odnosu na  nagrade u regiji doista skroman iznos, a da prema jednoj ranijoj odluci zlatna olimpijska medalja vrijedi 30.000 KM (15.000 eura), a srebrna 20.000 KM (10.000 eura). Činjenica je da OK BiH nije na budžetima države te da nekih 1,5 miliona KM (750.000 eura) godišnje dobije na osnovu projekata od  sponzora.

Državne strategije  o sportu nema od 2015.

Univerzitetski profesor, doktor sporta Nijaz Skender sa Pedagoškog  fakulteta Univerziteta u Bihaću ističe kako su OI, ali i druga velika sportska natjecanja osim predstavljanja sportista pojedinaca i svojevrsni poligon natjecanja država.

„Mnoge države koje cijene sportska dostignuća i koje znaju šta sport znači za naciju, narod, i državu široke ruke nagrađuju svoje sportiste za ostvarene rezultate. Najbolji primjeri su na ovoj Olimpijadi država Kosovo koja je za zlatnu medalju nagradila svoje zlatne djevojke sa 100.000 eura [Distria Krasniqi i Nora Djakova]. Neki su zlatni olimpijci dobili malo bogatstvo od svojih država. Primjer italijanskog atletičara pobjednika na 100 metara (Lamont Marcell Jacobs). Gdje smo mi, Bosna i Hercegovina i naši sportisti olimpijci? Država BiH nema usvojenu Strategiju razvoja sporta. Zadnja Strategija je trajala do 2015. godine. To je ključni dokument na osnovu kojeg se izrađuju planovi u entitetskim, kantonalnim i lokalnim organima vlasti zaduženim za sport. U situaciji kad nemate državnu Strategiju razvoja sporta, kad nemate usvojen budžet institucija države, kada član Predsjedništva BiH, svojevoljno iz entitetskog budžeta nagrađuje reprezentativku druge države za osvojeno neko mjesto na nekom prvenstvu, a istovremeno zanemaruje i nipodaštava naše reprezentativke koje su prvi puta u historiji ostvarile jedan takav uspjeh, onda vam je jasno gdje smo i šta smo. Njima na čast, ako se o časti nakon ovakvih poteza uopšte može i pričati“, ističe dr. Skender, koji je u stručnom timu za izradu kantonalne strategije razvoja sporta.

On svojim komentarom otvara nezarasle rane građana i ožiljke o nedodirljivosti bh. političke kaste i njihovim apetitima da iz budžeta svih nivoa  prvo namire sebe, a ostalima šta bude. Istovremeno i o narcizmu, egoizmu, nekulturi i licemjerju kada na račun uspjeha jednog Amela Tuke, Larise Cerić ili plivača Mihajla Čeprkala kupe političke bodove pišući čestitke za jednokratnu upotrebu i slikavajući se sa umornim šampionima čije su olimpijske norme i rekordi djelo višegodišnjeg njih samih i uskog kruga bliskih prijatelja i članova porodice. Postoji još jedno nepisano pravilo-političari nikada ne pominju vrhunske sportiste kao najbolje i najjeftinije promotore svoje države u svojim demagoškim govorima  o „brizi“ za domovinu , sve dok se sportisti sami, „o sebi zabavljeni“, ne popnu na neki evropski ili svjetski tron.

„Tek tada ih prepoznaju sponzori što je, ipak, dobro, tek tada OK BiH počinje voditi brigu u skladu sa mogućnostima, što je također dobro, ali nije dovoljno. Šta je sa državom? Zašto političari ne iznađu pravi način da ovim sportistima koji su najbolji ambasadori naše države, odaju priznanje za uspjehe koje nižu na međunarodnom planu i finansijski ih potpomognu i nagrade za sav trud, rad i promociju koju čine državi? Nažalost, ništa. Izuzev poneka lokalna zajednica koja nagradi one koji dolaze iz njihove lokalne zajednice. Političari se vrlo lako dogovore kad su  u pitanju njihove privilegije, a sve ove godine ne postoji sistem za razvoj vrhunskog sporta u BiH“, kaže profesor Skender.

On ocjenjuje da je poražavajuće da BiH, Vijeće ministara BiH, odnosno Ministarstvo civilnih poslova  kao nadležno za sport, nije donijela bilo kakav akt o nagradama olimpijaca u slučaju osvajanja medalja na OI kao što su to donijele druge države u okruženju i šire. Možda je najbolji  primjer tek nastale  i države u stasavanju Kosova koje je donijelo uredbu o državnim nagradama za OI i medalje na evropskim i svjetskim prvenstvima.

Iber Alaj, šef odjeljenja za sport iz Ministarstva kulture, omladine i sporta Kosova izjavio je da osvajač olimpijskog zlata dobija 100.000 eura, trener 5000 eura te trajnu novčanu podršku nakon 45. godine života  u visini od 800 eura. Srebrna olimpijska medalja vrijedi 60.000 eura, a bronca 40.000 eura.

“Smatram da je u ovim oblastima Kosovo, čak i sa svojim lošim budžetom, osiguralo da sportisti koji postignu rezultate, budu finansijski podržani i imaju poseban status u društvu Kosova“, reći će Alaj. Ismet Krasniqi, predsednik Kosovskog olimpijskog komiteta, svjestan je da  nagrade vrhunskom sportu  daju dobar podstrek  mladima da se ozbiljno bave sportom.

Državna sadaka

Nihad Krupić, bivši sportist, smatra  da je, bez obzira na kontraverzu o 2300 eura, vrlo izvjesna sramotna razlika u nagradama za osvajanje olimpijskih odličja između BiH i ostalih balkanskih država. Ističe da je  to do politike, kako kaže, lokalnog seosko-mahalskog dometa.

„To i jeste jedan polusvijet koji ne razumije moć sporta i promociju države od strane vrhunskih sportista. U Predsjedništvu BiH mogu promijeniti još hiljadu imena i nijedno u svijetu neće biti upamćeno poput imena Edina Džeke ili Amela Tuke. Uzmite primjer Kosova i nas! To govori o svijesti državnih službenika i odnosu prema svetinji koja se zove domovina. Član Predsjedništva BiH u Banjoj Luci nagrađuje sportistkinje druge države i otvoreno kaže da ne navija za naš nacionalni tim. A vrlo je lako riješiti nagrađivanje vrhunskih sportista. Odvojiš 20-tak od onih silnih audija ispred Parlamenta BiH“, kaže Krupić.

Šta kaže zakonska legislativa o sportu u BiH? Sport se prema Zakonu o sportu (član 65)  finansira iz članarina, budžeta države, entiteta i nižih nivoa, donacija, sponzorstava, kamata i zakupnina,  igara na sreću… Izvora je mnogo, ali dok se namire svi, vrhunskim sportistima ostaju mrvice. U članu 69 stoji da se državna nagrada za sport utvrđuje na prijedlog Ministarstva civilnih poslova BiH kao i kriteriji za njenu dodjelu. Kako  to izgleda u praksi „izučićemo“  iz Javnog poziva za kategrizaciju sportista BiH za 2020. godinu koji je objavilo Ministarstvo civilnih poslova BiH prošle godine u oktobru a prema Pravilniku o kategorizaciji sportista na nivou BiH (Službeni glasnik BiH, 52/16) i sve će nam biit jasno. Za sve bh. sportiste, zaslužne ( olimpijske, svjetske, evropske i medalje sa paraolimpijskih igara), vrhunske sportiste međunarodnog razreda (ostvarene norme ili plasmani za Olimpijske i Paraolimpijske, Specijalnu olimpijadu i svjetsko prvenstvo) predviđena je jednokratna novčana nagrada a ukupni rasploživi iznos iz „Granta za dodjelu novčanih nagrada za zaslužne i vrhunske  sportiste međunarodnog razreda“ za 2020. godinu je 100.000 KM (50.000 eura). Maksimalni iznos jednokratne novčane nagrade je 15.000 KM (7500 eura). Uz ogradu- zaslužni sportisti će dobiti jednokratnu novčanu nagradu na godišnjem nivou nakon što ispune uslove za penziju u skladu sa odredbama Zakona o penzijskom osiguranju. Godine 2018. Vijeće ministara BiH je po 4000 KM (2000 eura) dodijelilo  zaslužnim sportistima Timi Džebo, Zikretu Mahmiću, Esadu Durmiševiću, Nedžadu Salkiću, Fikretu Čauševiću, Refiji Okić, Ševki Nuhanoviću, Ejubu Mehmedoviću, Mehmedu Čoliću i Suadu Čupini. Iste godine vrhunski sportisti međunarodnog razreda od države su nagrađeni sa po 3500 KM (1750 eura) za norme ili plasmane na OI i Paraolimpijskim igrama. Ova sredstva dobili su Edin Đino, Armin Šehić, Adnan Kešmer, Adnan Manko, Sabahudin Delalić, Dževad Hamzić, Ismet Godinjak, Mirzet Duran, Ermin Jusufović, Nizam Čančar, Jasmin Brkić, Safet Alibašić, Larisa Cerić i Ilma Kazazić. Mesud Pezer, Hamza Alić, Amel Tuka i Marko Šljivić su 2018. Godine stimulirani sa 2750 KM (1375 eura) jer su se plasirali na Svjetsko prvenstvo u svojim  disciplinama. Više nego skromno, poput sadake i na fonu neprovjerene  regionalne vijesti o 2300 eura za  bh olimpijsku medalju.

Istine radi, naš ponajbolji atletičar i sportist Amel Tuka, poređenja radi za srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu u Dohi 2019. godine nagrađen je od različitih nivoa vlasti u BiH sa ukupno 60.000 KM (30.000 eura), ali  ovo spada u izuzetke koji potvrđuju pravilo o skromnim nagradama za  većinu sportista.

Profesor Skender smatra da je rezultat olimpijaca  Amela Tuke i Mesuda Pezera, ulazak u finale OI, velik kao zlatna medalja.

„I rezultat ostalih naših olimpijaca ogroman jer su uspjeli postići olimpijsku normu i predstavljati našu državu na ovoj svjetskoj smotri. Iskreno se nadam da će se vrijeme promijeniti, da će se promijeniti ljudi koji nam kroje živote i za koje uspjesi ovih mladih ljudi predstavljaju samo vijest u novinama i motiv za poneku sliku pred izbore“, kaže on.

Kada će i hoće li uopće ove posve razumljive, dobrodošle, normalne i poželjne poruke i kada stići do uha konstitutivnih političara razjedinjene države? Ili su se odavno apeli za novčano prevrednovanje sportista kao nepoželjni eho iz srednjeg uha državnih funkcionera kroz Eustahijevu trubu izgubili u nepoznatom smjeru. Jedno je sigurno, ako novca ima za bijesna funkcionerska auta, sumnjive javne tendere i svakojako rasipništvo budžetske dvorske čeljadi, ima ga i za vrhunski sport. To je naprosto pitanje ljudskog poštenja, političkog sluha i – prioriteta. A sport je do sada i za sada na repu prioriteta.

Koliko zemlje u regiji izdvajaju za medalje

Hrvatska – zlato na OI 27.600 eura; srebro 17.300 eura; bronca 12.200 eura.

Crna Gora  – zlato na OI 35.000 eura; srebro 30.000 eura; bronca 25.000 eura.

Srbija – zlato na OI 70.000 eura; srebro 60.000 eura; bronca 50.000 eura.

Kosovo – zlato na OI 100.000 eura; srebro 60.000 eura; bronca 40.000 eura.

Izvor: Al Jazeera

Reklama