Ubijene žene: Historija zločina ‘iz časti’

Kroz historiju, žene su smatrane odgovornim za ‘čast’ svojih porodica – često sa smrtonosnim posljedicama.

Ova ilustracija prikazuje kralja Henryja VIII kako stoji sa članovima svoga suda. Slijeva nadesno stoje kraljica Anne Boleyn, Henry VIII, kraljica Jane Seymour, kraljica Catharine Parr, princeza Elizabeth, Edward VI, i kraljica Mary Tudor. Ilustrovao i obojio Albert Kretschmer (1825-1891), a objavljena je u kolekciji svjetskih kostima iz 1882. (Getty Images)
Ova ilustracija prikazuje kralja Henryja VIII kako stoji sa članovima svoga suda. Slijeva nadesno stoje kraljica Anne Boleyn, Henry VIII, kraljica Jane Seymour, kraljica Catharine Parr, princeza Elizabeth, Edward VI, i kraljica Mary Tudor. Ilustrovao i obojio Albert Kretschmer (1825-1891), a objavljena je u kolekciji svjetskih kostima iz 1882. (Getty Images)

Piše: Rana Husseini

Jednog vrućeg ljetnog dana krajem maja 1994, odvezla sam se u predgrađe na istoku jordanske prijestolnice Ammana, da istražim navodno ubistvo 16-godišnje školarke koje je počinio njen brat.
S ograničenim informacijama, pitanja su mi je rojila u glavi dok sam se vozila uzbrdo prema naselju. Zašto je ovoj djevojci brat oduzeo život? Koje su joj bile zadnje misli?

Na moja pitanja će uskoro djelimično odgovoriti muškarac koji je šetao naseljem kada sam stigla. “Da, znam zašto je ubijena”, odgovorio je on mirno kao da priča o vremenu. “Silovao ju je jedan od braće, a drugi brat ju je ubio kako bi očistio ukaljanu čast porodice.”

Pitala sam ga još jednom da li je to što je govorio zaista istina.

“Da, istina je. Zato je ubijena”, odgovorio je muškarac, prije nego što me je uveo u kuću u kojoj se desilo ubistvo.

Isto “opravdanje” su upotrijebile i djevojčine amidže kada sam sjela da s njima porazgovaram o ubistvu. Zvala se Kifaya (“dosta”) rekli su mi. “Zavela je svog brata da spava s njom i morala je zbog toga umrijeti”, rekli su.

Jordanka drži crnu zastavu, tokom skupa protiv ubistava iz časti ispred Parlamenta 14. februara 2000. [AJ/WS/Reuters Photographer/Reuters]

Ta mi je rečenica odjekivala u glavi tokom cijele moje karijere starije reporterke za Jordan Times i aktivistice za ovu temu.

Nekoliko mjeseci kasnije dobila sam zadatak da izvještavam o sudskim saslušanjima o ubistvima u Jordanu. Ponovo sam naišla na desetak priča o ženama koje su ubili muški rođaci zbog razloga povezanih sa tzv. “porodičnom čašću”. Neke od ovih slučajeva sam istražila, uključujući i Kifayin.

Na moje tadašnje iznenađenje, većina počinitelja bi se izvukla sa veoma blagim kaznama. Njihove kazne su varirale od tri mjeseca do dvije godine u zatvoru.

Ali u Kifayinom slučaju je sud odbacio “izgovor o silovanju koji je upotrijebio njen brat i odredio mu 15 godina zatvorske kazne zbog ubistva bez predumišljaja”, kako sam napisala u svom članku za Jordan Times. Bila je to neobično oštra kazna za to vrijeme.

Ali ta kazna, kao i većina njih povezanih sa zločinima “iz časti”, kasnije je upola smanjena jer porodica žrtve odustala od svojih zakonskih prava protiv optuženog, koji je, naravno, također član porodice. Iako su kazne postepeno postale oštrije tokom godina, i dalje je moguće u Jordanu da optuženima kazne budu upola smanjene ukoliko porodica žrtve odustane od tužbe.

U zatvoru zato što je žrtva

Moja karijera me izložila još jednoj nepravednoj posljedici situacije u kojoj ženi prijete da joj naštete ili ubiju je članovi porodice. U Jordanu su desetke žena zatvarali u zatvor, bez optužnice, na neodređen “administrativni pritvor”. Drugim riječima, država ih je zatvarala kako ne bile ubijene i kako im ne bi bila nanesena šteta. Logički gledano, bez sumnje, trebalo bi zatvoriti osobu koja im je prijetila. Ali nije tako bilo.

Otkrila sam da je ova praksa bila ustaljena i u Jemenu, kada sam otišla tamo da posjetim ženski zatvor poslovno krajem 1990-ih. Srećom, Jordan više ne zatvara žene zato što su izložene riziku zločina “iz časti” – sada ih šalje u sigurnu kuću poznatu kao “Dar Amneh” umjesto toga, ali ova okrutna praksa je okončana tek 2018.

Moja izvještavanja i aktivizam na ovu temu počeli su Kifayinom pričom. Moja je riješenost samo rasla svakom novom pričom. Dala sam sebi zadatak da postanem glas ovih žena koje nisu mogle ispričati svoju priču i da ispitam i iznesem na vidjelo uzroke ovih tipova ubistava.

Ako supruga prekrši svoju dužnost, ‘proždrijet će je psi’

Nasilje nad ženama zabilježeno je širom historije. Većina drevnih civilizacija – među njima asirska, rimska i sumerska – imala je zakonike koji su osuđivali “žene preljubnice i njihove partnere”, dok su dozvoljavali muškarcima da javno imaju ljubavnice uz malu ili nikavu kaznu.

Dio Hamurabijevog zakonika, napisan 1780. g.p.n.e. u Mezopotamiji (drevni Irak). Zakonik određuje da žene koje budu proglašene krivim za preljubu budu svezane i bačene u rijeku da se utope (Getty Images)

Pokojna dr. Vivian Fox, američka univerzitetska profesorica koja se specijalizirala u oblasti porodične i ženske historije, zastupala je stav da su judeo-kršćanske vjerske ideje, grčka filozofija i običajno pravo svi utjecali na način na koji moderno zapadnjačko društvo vidi i tretira žene.

“Sve tri tradicije su, sve u svemu, pretpostavile patrijarhat kao prirodan – to jeste mušku dominaciju koja dolazi od stava da su muškarci superiorniji”, napisala je ona u Žurnalu međunarodnih ženskih studija. “Kao dio kulture koju su nastavljale ove ideologije, nasilje prema ženama je posmatrano kao prirodni izraz muške dominacije.”

“Naređeno od strane bogova, podržano od strane svećenika, implementirano od strane zakona, pa su i žene prihvatile i psihološki internalizirale pokoravanje kao nužno. Nasilje prema ženama u svim oblicima cvjetalo je i i dalje cvjeta u takvom okruženju.”

Matthew A. Goldstein, historičar koji je proučavao ubistva iz časti u Rimskom carstvu, objašnjava kako je u korijenu takvih ubistava – i samom konceptu “časti” – želja muškaraca da budu sigurni da su djeca koju su im supruge rodile njihova. Stavljanjem odgovornosti za ovu “čast” na pleća žena, te su žene lakše mogle biti kontrolisane i stoga su muškarci mogli biti sigurniji u svoje potomstvo. U suštini, najjednostavniji način da se osigura da muškarci imaju potomke iz svoje loze išao je kroz potiskivanje i kontrolu seksualnosti njihovih partnerica.

Anne Boleyn prije pogubljenja (Getty Images)

Očevi su imali kontrolu nad životom i smrću svojih kćerki. Kada se žena uda, očev autoritet se prenosi na muža. Ženska preljuba smatrana je krivičnim djelom po rimskom zakonu – kažnjiva smrću – i država je krivično gonila članove porodice i druge zato što nisu poduzeli mjere protiv preljubnice tako što su im konfiskovali imovinu, prema riječima Goldsteina.

Rimljani nisu prvi obuhvatili koncept “časti” – koju nose žene – zakonom. Hamurabijev zakonik, koji je napisan 1780 pr.n.e i kojeg je zakonom učinio babilonski kralj Hamurabi, koji je vladao Mezopotamijom (današnjim Irakom) od 1792. do 1750. pr.n.e, također je bio strog kada je u pitanju kažnjavanje preljubnica. Njihova kazna je bila da ih zavežu i bace u rijeku da se utope. Nije bilo predviđenih kazni za muške preljubnike u ovom zakoniku.

Manuov zakonik drevne Indije napisan je oko 200 pr.n.e Tamo je pisalo: “Iako lišen vrlina ili ako traži zadovoljstvo na drugim mjestima, ili lišen dobrih osobina, svejedno vjerna supruga mora stalno obožavati muža kao boga.” S druge strane: “Ako supruga, ponosna na veličinu izuzetnosti svojih rođaka ili [svoju izuzetnost], prekrši dužnosti koju duguje svom gospodaru, kralj će odrediti da je prožderu psi na mjestu koje mnogi posjećuju.”

U prvom stoljeću nove ere, čednost, djevičanstvo i “dobro ponašanje” žena veoma su cijenjeni širom Evrope. U knjizi The Civilization of the Renaissance in Italy, Jacob Burckhardt piše, naprimjer, da su njemačke preljubnice bičevane i žive spaljivane.

“Bilo je uobičajeno širom Evrope da muškarci ubijaju svoje supruge zbog sumnje na nevjerstvo i da ubijaju kćerke jer su pobjegle i udale se. Također je bilo uobičajeno da braća ubijaju svoje sestre zato što su odbile da se udaju za muškarca koji je porodica odabrala za njih”, piše Burckhardt.

Situacija je ostala ista u Evropi tokom Srednjeg vijeka.

Godine 1536, Anne Boleyn, druga žena kralja Henryja VIII i engleska kraljica 1530-ih, pogubljena je po optužbama koje uključuju preljub, čarobnjaštvo i zavjeru protiv kralja. Optužbe protiv nje su bile veoma sumnjive. Jedno priznanje preljuba od njenog učitelja muzike Marca Smeatona, iznuđeno je mučenjem. Široko je prihvaćeno uvjerenje od strane historičara danas da je Anne zapravo bila kriva što nije rodila muškog nasljednika – rodila je jednu kćerku i imala višestruke pobačaje, najmanje jedan muškog fetusa – i što je imala snažnu ličnost. Stoga su optužbe protiv nje vjerovatno smislili kralj ili njegovi pomagači kao način da se riješe problematične žene i naprave mjesta za pokorniju suprugu – Jane Seymour, koja je bila jedna od Anneinih dvorjanki – koja bi mogla roditi sina.

Pokojna egipatska aktivistkinja i feministkinja Nawal el-Saadawi isticala je u većini svojih istraživanja da je ubijanje i spaljivanje žena zbog preljuba na Zapadu bila uobičajena praksa u 14. stoljeću također.

Tokom mračnog doba, “mudre i pametne žene” su smatrane čarobnicama od strane Crkve u Evropi i ubijane su, spaljivane ili zaključavane u bolnicama za “mentalno oboljele”, objasnila je Saadawi. Stvarni razlog za ove gnusne postupke, tvrdila je ona, je taj što su muški svećenici bili uplašeni da bi mogli izgubiti vlast. Žene su znanjem o biljkama i drugim metodama liječenja bolesnih nudile alternativu za svećeničko korištenje “svete vodice i Božijih moći”.

Bilo je i drugh razloga zbog kojih su ženu u Evropi mogli ubiti rođaci. Godine 1546. u Španiji su Isabellu Morra, 25-godišnju kćerku barona Favalea, ubila braća. Razlog: razmijenila je poeziju sa španskim plemićem Don Diegom Sandovalom de Castrom, guvernerom Cosenze. Isabellu su već bili zaključali u porodični zamak jer je njena ljubav prema poeziji smatrana nepriličnom za ženu.

U Evropi su kazneni zakonici koji su kažnjavali žene za preljub, ali su ga praštali muškarcima, vrijedili stoljećima. U Francuskoj su u ranim 1800-im, četverica sudaca izradila nacrt Napoelonovog zakonika, koji je stavljao žene pod pokroviteljstvo muškaraca, objasnila je  Georgina Dopico Black u svojoj knjizi Perfect Wives, Other Women: Adultery and Inquisition in Early Modern Spain.

Prema Napoleonovom zakoniku, supruge su se morale pokoravati muževima, dok su muževi imali ovlasti da ih pošalju u samicu zbog preljuba i da se od njih razvedu – ali ne i obratno. Ako bi muškarac uhvatio svoju suprugu u preljubu i ubio je, zakon mu je to opraštao, pisala je Black.

Prikaz žena kao zlih i nemoralnih odražavao se i u svijetu umjetnosti. U svojoj knjizi Drugi spol, francuska filozofkinja, romansijerka i esejistkinja Simone de Beauvoir tvrdila je da je popularna evropska kultura u 1880-im često predstavljala žene kao grešnice. De Beauvoir je zastupala stav da su predstave i opere zasnovane na ovoj temi često davale zajednicama pravo da kazne zle žene budući da je njihovo “nedolično ponašanje uvredljivo za cijelu zajednicu”.

Pokojna egipatska spisateljica Nawal el-Saadawi tokom intervjua sa Reutersom u Kairu 23. maja 2001. [Mona Sharaf/Reuters]

U međuvremenu, Judy Mabro u svojoj knjizi Veiled Half Truths: Western Travellers’ Perceptions of Middle Eastern Women ističe da su u viktorijanskoj eri, između 1837. i 1901, slike žena u popularnoj kulturi bile često slike žena koje su “histerične, lude i ispunjene ludim bolestima”.

Primičući se našem vremenu, 1996, jordanska naučnica i feministkinja Lama Abu Odeh bavila se temom tzv. ubistva “iz časti”. Posebno se pozabavila pitanjem djevičanstva, rekavši: “Himen je postao socio-fizički znak koji garantuje djevičanstvo i daje ženi pečat ugleda i vrline”.

Spisateljica tokom protesta u Ammanu 2020. nakon što je Jordanku Ahlam navodno ubio otac [Annie Sakkab/Al Jazeera]

Abu Odeh, koja je ispitala nekoliko sudskih presuda o zločinima “iz časti” u Jordanu, istakla je da žena može pretrpjeti nasilje ako je se opazi da razgovara s muškarcem iza ograde ili ako je opaze da izlazi iz muškarčevog automobila i da se u oba slučaja “žena posmatra kao ona koja je ugrozila ne svoj vaginalni himen, već svoj fizički i socijalni. Kretala se tijelom i u prostoru u kojem ne bi trebala biti”.

‘Čast’ kao magična riječ

Godine 2002, bivša UN-ova specijalna izvjestiteljica za borbu protiv nasilja nad ženama Radhika Coomaraswamy opisala je termin “čast” kao “magičnu riječ koja se može iskoristiti da prekrije najgnusnije zločine”.

Mnogo kasnije je UN-ov Ured za borbu protiv droga i kriminala proveo globalnu studiju o ubistvima koja je bila povezana s rodom, za žene i djevojke za 2017. godinu.

Ovaj izvještaj je ukazao na činjenicu da je ukupno 87.000 žena namjerno ubijeno te godine, uključujući 50.000 žena koje su ubili partneri ili članovi porodice, što znači da 137 žena širom svijeta ubije član porodice svaki dan.

Cifre iz UN-ovog Fonda za populaciju iz 2000. pokazuju da se više od 5000 žena ubije godišnje zbog razloga povezanih sa “čašću porodice”, iako stručnjaci procjenjuju da je ta brojka mnogo veća bila čak i tada.

Ja sam u svom istraživanju otkrila da mnoga ubistva “iz časti” uopšte ne budu prijavljena ili budu zabilježena kao samoubistva ili nesreće.

Znaci promjene

U Jordanu su stvari počele zauzimati pozitivan odmak krajem 2000-ih. Dugo se to spremalo.

Godine 1998, nedugo nakon što sam dobila Reebokovu Nagradu za ljudska prava za svoj aktivizam i izvještavanje o zločinima iz časti, jordanska farmaceutkinja mi je prišla i predložila da oformimo grupu koja će se ovim problemom baviti na lokalnom nivou. Ta mi je ideja zvučala uzbudljivo. Poslale smo e-mailove prijateljima i zamolile ih da prošire vijest. Nacionalni jordanski komitet za eliminaciju tzv. zločina iz časti osnovan je naredne godine. Odlučile smo da sastanke održavamo u svojim kućama. Na prvom se pojavilo 30 ljudi.

U roku od nekoliko sedmica oformili smo središnju grupu od sedam žena i četiri muškarca koji će se sastajati svake sedmice kako bi razgovarali o najboljim načinima da se podigne svijest o problemu ubistava “iz časti” i lobirati za ukidanje svih zakona koji vrše diskriminaciju nad ženama i dozvoljavaju počiniteljima takvih zločina blage kazne.

Pripremili smo peticiju i prikupili 15.000 potpisa. Prvi put su Jordanci napisali svoja puna imena i dali pune detalje o kontaktima na peticiji. U prošlosti su se ljudi uvijek libili da potpišu peticiju iz straha da će ih maltretirati sigurnosne agencije. U ovoj državi je na snazi bio prijeki sud od 1950-ih do 1980-ih, tokom kojeg perioda su političke stranke bile zabranjene i ljudima je bilo zabranjeno da dijele letke ili da potpisuju peticije. Iako su ovi zakoni okončani krajem 1980-ih, ljudi su ostali oprezni još neko vrijeme kasnije.

Spisateljica se obraća na protestu u centru Ammana 2015. [Fotografiju ustupila Rana Husseini]

Naše su aktivnosti također bile usmjerene na srednjoškolce i studente jer smo vjerovali da će se oni pridružiti našem pokretu, što su i učinili.

Bilo je jasno da je raspoloženje javnosti bilo nama naklonjeno. Nosili smo peticije posvuda sa sobom. Podsticali smo (većinom) muškarce konobare u restoranima i kafićima koje smo posjećivali da potpišu i većina je tako i radila nakon što bi čuli naše argumente. Ako bismo vidjeli glavne kuhare i od njih smo tražili da potpišu. Jedne prilike sam vidjela uličnog čistača i prišla sam mu s olovkom. On ju je odmah zgrabio i rekao mi: “Naravno da želim potpisati ovu peticiju. Naša religija zabranjuje da se ubijaju ljudi.”

Drugom prilikom smo ušli u radnju i predstavili se. Vlasnik radnje je odgovorio “Čekao sam vas” i potpisao.

Neki ljudi su, naravno, odbili – zato što ih tema nije zanimala ili zato što su vjerovali da su ubistva “iz časti” opravdana.

Podijelili smo se u timove i obilazili smo gubernije kako bismo razgovarali s ljudima iz svih slojeva života. Uopćeno, otkrili smo da je većina željela saznati više i mnogi su potpisali.

Uskoro su lokalni dnevni listovi i druge medijske ispostave počeli izvještavati o našim aktivnostima. S tim je došlo i maltretiranje od nekih konzervativnih predstavnika u Parlamentu i vjerskih ličnosti koji su nas optužili da smo zapadnjački i cionistički agenti čiji je glavni cilj da uništimo moral jordanskih porodica.

Pisane su kolumne i uvodni članci koji su nas napadali. Jedan konzervativni član Donjeg doma Parlamenta, Mahmoud Kharabsheh, lično mi je rekao: “Žene preljubnice su velika prijetnja za naše društvo jer su one glavni razlog zbog kojeg se takve stvari [kao što je preljub] dešavaju. Da muškarci ne mogu naći žene s kojima bi počinili preljub, oni bi bili dobri.”

Spisateljica i aktivstkinja Sahhar Aloul učestvuje na demonstracijama protiv ubistava iz časti u decembru 2016, ispred jordanskog Parlamenta [Fotografiju ustupila Rana Husseini]

On je lobirao protiv nas u Donjem domu i organizovao je peticiju među svojim kolegama nekoliko dana prije reforme člana 340 – koji dozvoljava smanjene kazne za muškarce koji ubiju svoje supruge ili rodice jer su počinile preljub – o kojoj je trebala biti održana rasprava u novembru 1999. Kritikovao je vladu jer je dozvolila takvu debatu, nazivajući je “pozivnicom za blud”.

Velika debata o članu 340

Bila sam prisutna u Parlamentu na dan kada se raspravljalo o članu 340. Kharabsheh se obratio prvi. “Ovaj nacrt je jedan od najopasnijih zakona koje revidira Zastupnički dom, jer se tiče naših žena i društva”, kazao je on okupljenima.

Bilo je i onih koji su branili prijedlog da se ukine član 340. Nash’at Hamarneh, ljevičar iz Madabe – većinskog kršćanskog grada udaljenog oko sat vožnje od glavnog grada Ammana – zastupao je stav da se jordansko društvo ne može razviti ako ženama ne budu data puna prava. “Ovaj član je postao mač nad vratovima naših žena. [Nadalje] nismo čuli da je ijednom ubijen muškarac u ime časti”, rekao je on, usred oštrog negodovanja zakonodavaca.

Na kraju sesije, kada je bilo vrijeme da se glasa, povirivala sam s balkona kako bih vidjela ko bi mogao glasati za reformu zakona. Očekivala sam da će prebrojiti podignute ruke i da će prozvati imena zastupnika i kako su glasali. Ali iako je gotovo desetak zastupnika istupilo protiv člana 340, jedan zastupnik je pitao: “Zašto traćimo vrijeme?”.

Predsjednik je pitao ko je protiv predloženog prijedloga reforme zakona. Većina zastupnika je podigla ruke i to je bilo to. Donesena je odluka i prijedlog je odbijen bez ikakvog brojanja ruku. Član 340 ostaje zakon do danas.

Jordanske plemenske vođe prisustvuju skupu protiv ubistava iz časti 14. februara 2000. Blizu 3000 Jordanaca okupilo se ispred Parlamenta da zahtijeva poništenje zakona koji određuje blage kazne počiniteljima zločina ‘iz časti’ [Ali Jarekji/Reuters]

Bio je to udarac za nas, ali tokom našeg aktivizma dobili smo i znake podrške visokopozicioniranih zvaničnika, ljudi koji su vjerovali u naš pokret i nekih kolumnista. Pokojni Iyad Qatan, generalni sekretar Ministarstva za informacije u to vrijeme, bio je hrabar čovjek koji nam je pomogao da pristupimo dokumentima koji su nam olakšali rad. Također nam je pomogao da izbavimo neke od prikupljivača potpisa na peticiju iz policijskih stanica u nekoliko navrata.

Drugom prilikom, organizovali smo javni marš koji su predvodili princ Ali – polubrat kralja Abdullaha i princ Ghazi bin Mohammad u Parlament da se zahtijeva okončanje takvih zločina i ukidanje diskriminatornih zakona, uključujući član 340.

Kasnije je princ Ali na internetskom forumu za diskusiju napisao: “Suprotno nekim mišljenjima, demonstracije su organizovane i izvedene bez ikakve vladine i ili institucionalne pomoći.”

“Zapravo se premijer [Abdur-Raouf  Rawabdeh] usprotivio. On je kontaktirao Jordan TV i novine i zatražio je od njih da ne objavljuju vijesti o demontracijama. Kada smo došli pred Vladu, premijer nas je trebao primiti. Međutim, on se iskrao prije nego što smo došli…

“U stvarnosti, snage unutar Vlade i Parlamenta nikada nisu ni namjeravale usvojiti prijedlog zakona [koji će popraviti član 340]…razlog iza tog nije sam član već strah da će taj član voditi ka reformama…reforamama koje bi ih pozvale na odgovornost, ublažile njihov stisak na moć, dozvoljavajući ljudima da se kreću kreativno i slobodno u progresu naše države.”

Princ Ali, brat jordanskog kralja Abdullaha, grli jordanskog šefa Senata Zaida al-Refa'a ispred Parlamenta 14. februara 2000. Hiljade Jordanaca okupile su se ispred Parlamenta da zahtijevaju ukidanje člana 340 jordanskog kaznenog zakonika, koji daje blage kazne onima koji ubiju ženske članove porodica za koje se sumnja da su ili koje jesu počinile preljub [Ali Jarekji/Reuters]

“To je stara igra u kojoj Parlament i Vlada oponiraju jedno drugom na van kako bi dali privid demokratije nauštrb našeg naroda i našeg progresa, a u međuvremenu ubijaju nedužne i naša država ostaje ekonomski stagnantna.”

Sve je više ljudi počelo govoriti protiv ovih zločina i nepravednih zakona koji su im omogućili da nastave.

Ležerno su govorili da bi ‘ubili svoje sestre’

Ranije su mnogi jordanski muškarci ležerno govorili da bi ubili svoje sestre ako bi učinile bilo šta što bi moglo povrijediti porodičnu “čast”.

Ali u proteklih 10 godina, otkrila sam da su reakcije muškaraca na moja predavanja i na ovu temu uopće, prošle veliku promjenu. Mnogi su muškarci postali više zainteresovani da budu dio rješenja.

Tokom tog puta desile su se male promjene. U 2003, naprimjer, kraljevski komitet je preporučio promjene na član 98 jordanskog kaznenog zakonika koji su advokati počinitelja takvih djela koristili kao opravdanje. On kaže: “Ko god počini zločin u bijesu koji je rezultat neopravdanog i opasnog čina počinjenog od strane žrtve, ima pravo na olakotne okolnosti.”

Ovaj komitet je preporučio da ovaj princip više ne bude korišten kao izgovor za zločine protiv žena osim ako muž uhvati ženu u činu preljube i proširio je ovo pravo na žene koje uhvate svoje muževe u preljubi.

Blage kazne protiv muškaraca optuženih za zločine iz časti, naravno, su se nastavile. U 2014. je sud povukao smrtnu kaznu muškarcu osuđenom zato što je ustrijelio i ubio svoju kćerku, osudivši ga na deset godina zatvora umjesto toga. Kćerka, koja je bila u kasnim 20-im, je napustila dom svog muža na nekoliko dana i njen otac je želio “očistiti porodičnu čast”. Njegova je kazna smanjena nakon što je porodica pristala da odbaci optužbe protiv njega.

Ali promjene koje su se desile ispunile su me nadom. Ipak, borba se nastavlja i zahtijeva posvećenost, obavezu i strpljenje.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO