Može li NATO održati hladnu ‘ravnotežu straha’ na Balkanu?

NATO i SAD su smatrani jamcem sigurnosti u Afganistanu, a neslavan kraj misije u toj zemlji nameće pitanja u vezi Balkana.

Kad su u pitanju države nastale raspadom SFRJ, članice NATO-a za sada su Slovenija, Hrvatska, Crna Gora i Sjeverna Makedonija, koje sve podrazumijevaju da je članstvo u tom savezu jamac njihove, ali i sigurnosti u regiji uopće (EPA)

Iako Balkan nije Bliski istok, to ne umanjuje činjenicu da se radi o prilično turbulentnoj regiji, a svoju ulogu ovdje ima i NATO.

Kad su u pitanju države nastale raspadom SFRJ, članice NATO-a za sada su Slovenija, Hrvatska, Crna Gora i Sjeverna Makedonija, koje sve podrazumijevaju da je članstvo u tom savezu jamac njihove, ali i sigurnosti u regiji uopće.

No, NATO je smatran jamcem sigurnosti i u Afganistanu, a neslavan kraj misije u toj zemlji nameće pitanje je li i u kojoj mjeri u ovome trenutku i budućnosti NATO u stanju ispuniti ulogu ‘osigurača’ da u regiji Balkana ne dođe do eskalacija napetosti koje su rezultirale ratovima 90-ih godina, pogotovo s obzirom na to da je i Balkan, kao i Bliski istok, meta interesa raznih sila sa Zapada i Istoka.

Sigurnosni stručnjak Marinko Ogorec ističe da NATO kao sustav kolektivne obrane uvijek, pa i u ovoj situaciji, treba promatrati u njegovom povijesnom kontekstu.

‘Ravnoteža straha’

„Mora se naglasiti kako je NATO nastao isključivo kao simetrični odgovor sovjetskoj prijetnji u eskalaciji ‘hladnog rata’ i tako postao jedan od ključnih čimbenika blokovske bipolarizacije, koju veliki broj suvremenih teoretičara – s punim pravom – naziva ‘ravnotežom straha’. Upravo je ta ‘ravnoteža straha’ omogućila da ‘hladni rat’ ostane ‘hladan’ sve do raspada blokovske bipolarizacije i nestanka SSSR-a s političke scene“, navodi Ogorec.

Globalna blokovska konstelacija u drugoj polovici 20. stoljeća onemogućila je, kaže, izbijanje trećeg svjetskog svjetskog rata, a kada je socijalistički pandan NATO-a, Varšavski savez, prestao postojati, NATO je, ističe, ostao jedini vojno-politički blok, no bez simetričnog protivnika.

„Već sama ta realnost bila je dovoljna za razmišljanje o redefiniranju nove uloge NATO-a u dramatično promijenjenoj konstelaciji međunarodnih odnosa, međutim do toga nikada nije došlo u potpunosti. Iako se NATO kao sustav kolektivne obrane i sigurnosti počeo mijenjati, taj proces je – najviše zahvaljujući inertnoj, visoko birokratiziranoj strukturi NATO-ove političke, pa i vojne platforme – sve više zaostajao za novim strukturama prijetnji koje su intenzivno ulazile u asimetrični spektar, ne računajući razne oblike prirodnih i tehničko-tehnoloških ugroza, gdje bi jedan organizirani sustav međunarodnih oružanih snaga itekako imao svoje mjesto i ulogu“.

U skladu s time, navodi, NATO nikada nije uspio redefinirati svoj status sustava kolektivne obrane kako bi mogao odgovoriti i asimetričnim prijetnjama.

‘Povratak ‘simetričnih protivnika’

Povratak Rusije na globalnu političku scenu i jačanje Kine kao velike vojne i gospodarske sile, smatra, dobrodošao je upravo NATO-u jer su ponovno vraćeni potencijalni ‘simetrični protivnici’, za koje je i koncipiran.

„Sadašnja situacija se ne može usporediti s onom iz druge polovice 20. stoljeća i povratka ‘na staro’ više neće i ne može biti. Konkretnije, NATO mora nastaviti sa svojim reformama kako bi mogao konačno postati suvremeni sustav kolektivne sigurnosti i time odgovoriti prijetnjama novog doba. Samo u takvim okolnostima mogao bi nastaviti biti jamac na europskom prostoru, a time i na području jugoistočne Europe, odnosno našim prostorima“.

Pritom ističe da situacije u Afganistanu i na Bliskom istoku uopće te na Balkanu nisu usporedive – jedino u čemu se mogu nazrijeti dodirne točke je značajni angažman stranih vojnih i političkih čimbenika, što su obilježja svakog posredničkog rata, odnosno tzv. proxy ratova.

„U današnje vrijeme upravo su posrednički ratovi, uz građanske i etničke sukobe, najveći destabilizacijski čimbenik suvremenih međunarodnih odnosa. U konačnici, na području jugoistoka Europe već razmjerno dugo se ne vode operativna borbena djelovanja, što na Bliskom istoku i Afganistanu nije slučaj“.

No, to ne znači da sigurnosni izazovi za ovu regiju i članice NATO-a u njoj, a preko regije i za Europsku uniju, ne postoje – na prvo se mjesto, navodi, svakako može staviti problem ilegalnih migracija, koje postaju ozbiljan destabilizacijski čimbenik pojedinih zemalja i EU-a u cijelosti.

Kolektivna odbrana i vlastiti suverenitet

„Ilegalna migracija je jedna od radikalnih asimetričnih ugroza koja može dovesti doslovno do raspada EU-a i urušavanja cjelokupnih društvenih sustava pojedinih država. Prateća pojava ilegalne migracije je porast kriminala svih vrsta te jačanje organiziranog kriminala koji u takvoj situaciji vidi izvrsnu priliku za enormne zarade. Uz to za očekivati je i porast terorizma te raznih oblika nasilnih prosvjeda, što sve ulazi u kategoriju asimetričnih ugroza“.

Kada se govori o scenariju stvarnog oružanog sukoba, ističe da sustav kolektivne obrane nije zamišljen tako da bi neke interventne snage NATO-a branile pojedinu članicu u slučaju agresije umjesto nje same, već je baziran na materijalnoj, moralnoj, financijskoj i tehničkoj podršci sustava nekoj od članica u slučaju vanjske simetrične agresije.

„Ona sama mora se oduprijeti agresiji i izboriti vlastiti suverenitet. U takvim okolnostima moguće je očekivati i odgovarajući angažman NATO-a ukoliko bi došlo do novog sukobljavanja na području jugoistoka Europe koje bi uključilo i neku od članica NATO-a. Uglavnom, NATO nas neće braniti u slučaju napada bilo kojeg vanjskog agresora, već bi nam mogao pomoći ovisno o našim konkretnim potrebama“.

Ipak, kada se radi o asimetričnim prijetnjama, ističe, NATO nema riješenu doktrinu pa je svaka zemlja članica prepuštena vlastitom sustavu obrane i nacionalne sigurnosti.

Istaknuvši kako se ne može reći da je NATO oslabljen ili demoraliziran jer se ne radi o monolitnim vojnim i političkim snagama, što je još uvijek karakteristika nacionalnih oružanih snaga pojedine države i postrojbi u okviru konkretnog vojnog aparata, napominje i da NATO nema samostalnu, nadnacionalnu vojsku, niti je tako zamišljeno.

NATO kao (ne)opasnost

„Već se mogu angažirati vojne snage koje se aktiviraju na poziv NATO-ovih čelnih struktura, a sukladno odlukama državnog i vojnog čelništva svake zemlje članice saveza. U takvim okolnostima NATO ne može biti nikakva opasnost na našim prostorima, niti može biti pokretač bilo kakvih nepoželjnih procesa i projekata. Moguće izvore napetosti i konflikata na području jugoistočne Europe moguće je očekivati eventualno od zemalja koje nisu uključene u sustav kolektivne obrane NATO-a, međutim niti njima to nije u interesu u sadašnjoj konstelaciji političkih i vojnih odnosa u regiji“, zaključuje Ogorec.

Vanjskopolitički i sigurnosni analitičar Denis Avdagić navodi kako je bitno naglasiti da su misije NATO-a u Afganistanu bile UN-ove misije te se radi o NATO vođenim misijama, a ne operacijama koje su dio stvarne misije postojanja NATO-a.

„To je isto tako ako govorimo i o balkanskom području s velikom razlikom kako se ovdje radi o euroatlantskom području koje je bitno za sigurnost zemalja članica NATO-a, uostalom i prema samom nazivu organizacije, to je dvorište, pa i ‘meki trbuh’ Europe u slučaju Balkana. Dakle, ne treba biti spora, dok je Afganistan doista daleko od nas, Europa i Amerika su ta područja koja su od vitalnog interesa NATO-a“, kaže Avdagić.

Situacija poput one u Afganistanu, koja bi bila u interesnom području NATO-a, ističe, bila bi ‘apokaliptična’, no do nje može doći samo ‘raspadom’ SAD-a i drugih vodećih zemalja NATO-a – to je, navodi, jedina situacija u kojoj NATO više ne bi bio jamac sigurnosti.

Problemi i konfrontacije

„Prije svega – kad govorimo o zemljama izvan članica Saveza – BiH, a onda potom i Kosova. Drugim riječima, razuvjerimo sve one koji se nadaju tomu. Ne, to nije moguće“.

Inače, navodi, NATO se u regiji Balkana sa svim izazovima i izazivačima iz svih mogućih izvora, ali ne u punom intenzitetu, odavno suočava – prije svega to su, kaže, Kina i Rusija, koje traže svoje mjesto u regiji.

„Ne nude za to bolji život ili bilo što po čemu bi uopće bili, recimo, izazivači u tom smislu, ali jesu. To je samo po sebi poruka svima. To je, naravno, za sada politička priča, sigurnosno se ni Kina ni Rusija ne bi usudili konfrontirati EU-u ili NATO-u na Balkanu“.

Isto tako, nijedna od te dvije sile, smatra, nemaju u regiji stvarnog interesa, kao ni snage parirati zapadnim silama koje, ističe, ne bi dozvolile nemire na balkanskom području.

„Imaju, doduše, interesa raditi probleme, u čemu im očito pomažu ili iste interese imaju i neki politički akteri na Balkanu, a to je nešto što moraju spoznati sami građani“.

Zaokruživanje sigurnosti

U skladu s time, navodi, nitko ne treba sumnjati da bi se NATO angažirao na području Balkana u slučaju potrebe.

„Vjerojatno bi jako brzo reagirao na, primjerice, pokušaj odcjepljenja entiteta Republike Srpske ili nešto slično. To bi za one koji bi tako što pokušali bila samoubilačka misija“.

NATO se, smatra, treba držati euroatlanskog područja u kojem, kako kaže, i ima smisao.

„NATO ima smisao dok god nismo zaokružili sigurnost u ovom području i dok god postoje opasnosti i izazovi, a nažalost to nije tako, padom ‘željezne zavjese’ oni nisu nestali, Rusija je to pokazala sama“, zaključuje Avdagić.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO