Životna priča Mersada Selimbegovića: Trener bez poraza u njemačkoj ligi

Bio je 31. maj 2019. godine kada je ušetao u prostoriju za medije na Continental Areni.

“Dobar dan, ja sam Mersad Selimbegović novi trener Jahn Regensburga”.

Ovako je počela nova era ovog malog bavarskog kluba. Svima osim njima nepoznati Bosanac, naslijedio je Achima Beierlorzera koji je na kraju sezone prihvatio ponudu Kolna. Na prvu, hrabra odluka Regensburga. No, čini se logičnim pružiti šansu treneru koji je struku u klubu imao u malom prstu. Znao je ko kako diše i nije ga bilo strah sjesti na klupu, koja je često znala biti vrela. Znamo se preko dvije decenije. U glavi imam sliku gordog mladića, nepokolebljivog stave, spremnog na sve kad izađe na teren. Danas kada je zreliji, mudriji, kada mora biti i psiholog, na život gleda drugačije. Živjeti ne znači disati, nego raditi, to je njegova formula koja ga gura kroz život.

Sve je počelo 1996. godine negdje najesen. Igrao se školski turnir na Ilidži. Mersad je na betonskom igralištu pokazivao zavidnu vještinu. Rahmetli Akif Stambolić mu je prišao i pitao “gdje igraš”. Mersada je iznenadilo pitanje koliko i sama gesta Akifova. Poznati trener entuzijasta, lovac na talente s Ilidže, “nanjušio” je igrača. Selimbegović tada, naravno, nije igrao nigdje. Rat je stao, a on se s porodicom preselio iz Konjica u Sarajevo i počeo jedan novi život. Dolazak u FK Butmir je sudbonosan iz mnogo razloga. Jedan od njih je da se Mersad odlučio početi nogometnu karijeru. S 15 godina!

Na terenu uz rijeku Željeznicu, prvi put je odradio trening. Od zagrijavanja, istezanja, do ševe i igre na dva gola. Butmir je bio njegova odskočna daska… Nakon godinu i po, pozvali su ga u Željezničar.

“Dolazak u Želju je bio jedna druga dimenzija, jer kad počneš igrati fudbal sa 15 godina, a sa 16,5 godina prvi put obučeš kopačke, sve je potpuno drugačije. Do tada sam igrao na betonskim terenima. Nisam znao šta je duga lopta. O taktici nisam imao pojma. Bilo je jako interesantno vidjeti šta zapravo mogu. Na početku mi nije baš išlo kako treba. Razmišljao sam čak da se vratim u Butmir. Moji novi saigrači su bili iznad mene po svemu, nije bilo šansi da ih stignem uopće. Nisam jednostavno mogao naći priključak. Neke stvari koje su oni tada radili s loptom, recimo Zajko Zeba, to je za mene bilo nevjerovatno. Vodili su me Adem Bajrić, Jusuf Šehović, Almir Memić, ali je Amar Osim ostavio najveći trag u ključnim godinama”, kaže za Al Jazeeru Mersad Selimbegović, trener Jahn Regensburga, jedini glavni trener iz regiona u njemačkom profesionalnom nogometu.

• Amar te je vodio u juniorima, a kasnije i u prvom timu. Kako je izgledao dolazak kod njega i šta ti je ostalo upečatljivo, s obzirom da je on specifičan na svoj način, osebujna ličnost u svakom pogledu?

– Pa naravno, bilo je interesantno (smijeh). Imao sam trening s kadetima, igrali na dva gola, Amar Osim je bio na stepenicama pored šljakastog terena i gledao. Kada smo završili, prilaze mi Amar i Mema i kažu: “Ti od sutra treniraš s juniorima”. Nisam mogao vjerovati, mnogo sam se obradovao. ‘’Ništa se ne boj, samo igraj i ostalo će biti uredu”. S ovim riječima me Osim dočekao na treningu i tako me rasteretio, dao mi vremena da se priviknem. Ni sanjao nisam da ću na sljedećoj utakmici krenuti od prve minute. Amar mi je rekao ”onako kako treniraš, tako i igraj. Nemoj da pametuješ, igraj jednostavno i biće sve uredu.

• Amar je definitivno odigrao jednu jaku važnu ulogu u tom dijelu karijere. Zauzeo se za tebe, vidio nešto što drugi možda i nisu?

– Brinuo se o svemu. Jedne prilike u ljetnoj pauzi trenirao sam s njim na Grbavici. Bila je vrućina, temperatura valjda 40 stepeni. Radili smo neke osnovne stvari koje su mi potrebne u velikom fudbalu, a koje ja nisam imao. Bio sam jak u duel, imao dobru brzinu za odbrambenog igrača, ali dosta stvari samo tek morao naučiti. Onda sam s Amarom morao trenirati duge lopte, radili smo igru glavom, sve što je poslije postalo oružje u mojoj igri, tek sam počeo u juniorima da savladavam. Amar Osim je imao  puno strpljenja sa mnom. Dođemo na Grbavicu nas dvojica sami, nigdje nikoga, onda polako odradim zagrijavanj i onda radimo tehniku. Tada je bilo one djece na Grbavici, pa im Amar kaže ”svima ću kupiti sladoled, ako ovom budete donosili lopte“. Onda stanem na centar igrališta i pokušavam da pogodim gol. Nekad sam znao po sat vremena šutirati s centra na gol da lopta ne pogodi zemlju, već direktno s centra da pogodim mrežu. Tehnika mi je bila jako loša i išlo mi je teško. Kada sam nakon 10 dana uspio, bio sam sretan kao da sam osvojio ligu. (smijeh).

• Jedan trenutak na stadionu Grbavica mogao je promijeniti ne tvoju karijeru, nego život. Kako se dogodilo da tvoj otac dođe na trening?

– Pošto sam bio gimnazijalac, a u toj školi moraju se imati dobre ocjene. Zbog fudbala su moje ocjene bile loše. Hajmo kazati da nisu bile na nivou na kojem su ih moji roditelji zamišljali. Nakon jednog roditeljskog sastanka, moj otac je otišao na Grbavicu da me ispiše iz Želje. Dočekao ga je pokojni Josip Bukal, klupska legenda. Moj otac mu je rekao ”ovaj više neće dolaziti na trening“. Slučajno, u tom trenutku Amar ulazi na vrata kancelarije, a Bukal mu kaže ”ovaj hoće da ti vodi Mersu“. Amar je pomislio da je moj otac menadžer i odgovori mu da me neće nigdje voditi. Moj otac mu na to uzvrati ”Boga mi ja hoću i mogu da ga vodim gdje hoću“. Tako su se upoznali, pa je Amar počeo dolaziti u moju školu samo da ne bi prekinuo s treninzima.

• S nepunih 18 si potpisao profesionalni ugovor. Kakav je bio osjećaj dobiti takvo priznanje?

– Kažu da se to može nazvati ostvarenjem sna. Kada sam došao kući, utrčao sam unutra i saopštio svima novost i sjećam se da smo svi plakali skoro pola sata. Mojim roditeljima nije toliko značilo da postanem igrač, ali su znali koliko je to važno za mene i bili su sretni.

• U magazi njegovih sjećanja neka se pojave na svjetlost tek kad ih pomakneš. Priča se onda počinje odmotavati kao traka… Agresija na Bosnu i Hercegovinu. Tvoja porodica je u Rogatici. Kako je izgledao bijeg od smrti?

– To su stvari koje jako dobro pamtim i nikad ih neću zaboraviti. Došao je taj dan, kada sam čuo pucnjeve, upozoravao sam ukućane i komšije da dolaze po nas. Otac me smirivao i govorio mi da ne galamim, jer sam bio malo dalje od kuće. Sjećam se da smo svi imali spremne torbe, čekali smo taj dan želeći da ponesemo sa sobom osnovne stvari, ali kad je došao trenutak, sve smo ostavili i torbe i ruksake, ništa nismo ponijeli sa sobom. Krenuli smo polako prema Goraždu, preko sela Vragolovi. Rekli su nam da idemo u Bare kod Goražda. Tu je nastao pravi logor u šumi i tu smo proveli oko dva mjeseca. Svako je sebi pravio kao neku bajtu, od granja i drveta. Svi smo mislili da ćemo danas-sutra krenuti dalje, ali smo ostali do jeseni. Odatle smo prešli u Goražde u stan blizu bolnice. Taj period pamtim po teškom granatiranju. Proveli smo više vremena u podrumu nego u stanu. U novembru 1992. godine porodica je odlučila da izađe iz Goražda i preko Grebka dođe do slobodne teritorije, majka, brat Mirza, tetka rahmetli i ja. Otac je ostao. Iz Goražda smo otišli u selo Brđani kod Konjica. Isto kao da smo došli u civilizaciju iz jedne divljine u kojoj smo do tada živjeli. Od početka rata mi nismo više od pola godine imali struje. Nisam vidio sijalicu i kad sam tu došao, osjećaj je bio baš lijep.  U tom selu smo boravili od 7. novembra 1992. godine do augusta 1996. godine.

• Iako dijete, morao si se snalaziti za hranu, koje nije bilo. Ona stara izreka da ništa ne pada s neba, u tvom slučaju se i ne bi mogla primijeniti, zar ne?

– Baš tako (smijeh).  Jedan period međunarodne snage su počele da bacaju humanitarne pakete iz aviona. Očekivali smo da će to neko sakupljati pa dijeliti, svi smo čekali, međutim, to se malo razvuklo. Razmišljao sam da navečer idem tražiti pakete. Čekao sam gdje će pasti, mislim da su ti piloti teško mogli pogriješiti, jer su nekoliko puta paketi padali po selu. Bilo je jasno da su i oni željeli da narod sebi može uzeti hranu i ostale potrepštine. U tom periodu preko dana sam radio normalne poslove, bavio sam se poljoprivredom, uzgajali smo voće i povrće, okopavao sam vrt, a noću sam bio lovac na pakete. Dobro sam se specijalizirao, znao sam procijeniti gdje će pasti, znao sam ga brzo otvoriti.

• Da li je fudbal bila jedina stvar u tvom odrastanju? Da li si maštao kao dječak, šta si želio postati?

– Roberto Baggio! (smijeh) E to je to. Fudbal se voli tad kada si spreman ići pješke sa Ilidže na Skenderiju jer tramvaji zbog prevelikog snijega ne rade. A moja raja i ja idemo pješke jer imamo termin u sali na Skenderiji.

• Potpisao si ugovor sa Željom, treniraš s prvom ekipom, osjećaš da si važan, međutim kao ambiciozan igrač ne zadovoljava te samo da si broj u ekipi. Logoično je da želiš igrati. Tvoj debi na Grbavici bio je u kup utakmici protiv Ljubuškog?

– Uz mene su debitovali su i Zajko Zeba i Alen Holjan. Posebno je dobro odigrao Holjan. Bio je to dan za pamćenje. Postao sam punopravni dio tima u kojem igraju i reprezentativci, tada je bio došao i Nermin Šabić. Tu su Alihodžić, Mulalić, Biščević, Ihtijarević, Muharemović, Bešlija, Muratović… Igrao sam stopera, a na tom mjestu su Alihodžić i Mulalić, dva najbolja odbrambena igrača u ligi. Za mene nije bilo šanse tada kao mlad igrač da dobijem priliku, jer se stalno igra za bodove, borba za titulu, za kup. Tu sam ali nikako nisam mogao osjetiti draž igranja. Zato sam išao na posudbe, u TOŠK, Žepče i kratko Olimpik. Alen Kurt pomogao da dođem u Žepče. Nikad ne mogu zaboraviti sve ljude koji su bili uz mene u ključnim trenucima, trenere, saigrače, među njima i profesora Mensura Dogana koji je ostavio veliki trag na mom fudbalskom obrazovanju i sa kojim sam i dan danas u kontaktu.

• S Regensburgom je došao u kontakt na pripremama u Turskoj. Rekli su mu da mora na desetodnevnu prbu, ali je nakon prvog treninga dobio ugovor.

– Kada sam došao, klub je tad bio u rasulu. Vrhunac krize je informacija koju su objavili svi njemački mediji da nam je grad isključio struju i vodu zbog dugova. Nismo se mogli tuširati jer nismo platili svoje obaveze. Kada sam došao u Njemačku i potpisao ugovor  pomislio sam da ne moram nikoga ganjati za platu, i nakon tri mjeseca dogodi se da nema plate ni u Regensburgu. (smijeh) Godinama sam bio standardan, ali vremenom su me počele mučiti povrede, prije svega leđa. Kada smo ponovo ušli u Cvajtu, meni je istekao ugovor ali su svi očekivali da ću ostati tu. Počeo sam pripreme ali sam se mučio. Otišao sam kod šefa i rekao mu da završavam karijeru. Klub mi je ponudio da budem pomoćni trener u ekipi do 21 godine. Prihvatio sam sa zadovoljstvom, jer tu je bio jedan čovjek, Ilija Džepina, sadašnji skaut koji me je uveo u trenerski posao i od kojeg sam puno naučio.

• Dvije godine si radio kao drugi trener. U sezoni 2019/2020 samostalno preuzimaš ekipu?

– Imao sam tad ponudu da idem u Koln. Neznajući da će mi klub ponuditi funkciju glavnog trenera, ja sam svakako odlučio da neću ići iz Regensburga. Tadašnji prvi trener  Achim Beierlorzer nije želio vršiti pritisak na mene da idem s njim kao pomoćnik u Keln jer je znao koliko sam vezan za klub.

• Ova sezona je počela čudesno za tebe i tvoj klub, nemate poraza, četiri pobjede zaredom u ligi,  peta u Kupu Njemačke. Suvereno držite prvo mjesto na tabeli mimo svih očekivanja. Već se mnogi raspituju za mladog stručnjaka koji ima trenersku žicu. Da li vas je uspjeh ”ponio”?

– Ove sezone Cvajta je jača nego ikad. Od 18 klubova 13 je nekada igralo u Bundesligi i zajedno imaju 31 titulu u Bundesligi. Mi smo tu najmanji klub i tražimo svoju šansu. Ovo je peta godina da se takmičimo u Drugoj ligi što je lijep kontinuitet. Naš je plan da barem 8 godina igramo u ovom takmičenju, da bi onda počeli polako gledati nešto više, a to je borba za vrh.

• Šta je tvoja fudbalska vizija? Kakav si ti trener? Čija ti je trenerska filozofija bliska?

– Fudbal je isti svugdje, samo se neke manje razlike. Trener sam koji preferira aktivan fudbal. Kad nemamo loptu da ne čekamo nego volimo da napadamo bez lopte, a kad imamo loptu da što prije dolazimo u šanse da postignemo gol. Naše su utakmice u pravilu interesantne. Volim brz, aktraktivan i hrabar fudbal. Ne volim kada neko kaže da igramo samo presing ili samo posjed. U fudbalu je nemoguće da ostvarite uspjeh ako nemaš i posjed i ako ne možeš igrati presing i dobru tranziciju i po osvojenoj i po izgubljenoj lopti. Samo je pitanje na čemu je veći akcenat. Zbog našeg kvaliteta, kod nas je akcenat veći na presingu nego naizgradnji napada. Dakle, aktivan fudbal u oba pravca, bez puno čekanja. Jedan novinar je ovdje napisao da ‘Regensburg vrlo brzo skida rukavice i ulazi u fight’.