‘Mnogo se plašim’: Žene na prvoj liniji novog Afganistana

Reporterka Mellissa Fung osvrće se na položaj žena pod talibanskom vladavinom.

Žene na ulici u Kabulu 2007. [Mellissa Fung /Al Jazeera]

Ovo nije priča koju smo namjeravali ispričati.

Istraživali smo ubistva žena u Afganistanu otkako je SAD potpisao mirovni sporazum s talibanima u februaru 2020.

Rastao je broj takvih ubistava, sa rekordnim brojevima koje je zabilježio UN: 219 žena je ubijeno u prvih šest mjeseci tekuće godine, u poređenju sa 138 tokom istog perioda 2020.

Ali izgleda malo je ko odgovarao za ova ubistva.

U julu smo proveli dvije sedmice u afganistanskoj prijestolnici Kabulu, učeći o životu onih koje su ubijene, razgovarajući sa ženama koje žive u strahu i pokušavajući dobiti odgovore od vlasti.

Ali dok smo mi sastavljali svoju priču, država je pala, afganistanski predsjednik je pobjegao i talibani su zauzeli predsjedničku palaču.

Žena sa unukom u kampu za interno raseljene Chahari Qambar u Kabulu 2015. [Sat Nandlall/Al Jazeera]

U nedjelju ujutro, 15. augusta, počele su stizati poruke od prijatelja.

„Talibani su zauzeli naše naselje.“

„U našoj su džamiji, govore nam da nosimo hidžab kada izlazimo.“

„Kući sam. Čujem pucnjeve. Molimo se.“

Njihov je očaj bio opipljiv. Talibanske vođe su u međuvremenu uvjeravale svijet da će se desiti mirna tranzicija.

Žene odgovorne za svoje sudbine

Prvi put sam upoznala Afganistan 2006, kada sam došla sa kanadskim snagama u Kandahar, pet godina nakon što su tu raspoređene čete NATO-a. Uvijek me zanimalo kako je ženama, budući da nam je taj rat prodat sa sjajnim obećanjem da će ih „osloboditi“ od brutalne talibanske vladavine.

Tokom godina sam svjedočila kako mlade djevojke koje sam upoznala izrastaju u asertivne mlade žene, a asertivne mlade žene sazrijevaju u samopouzdane profesionalce – žene koje su znale da imaju kontrolu nad vlastitom sudbinom.

Posjećivala sam škole i izvještavala o preprekama koje su još bile na snazi za djevojčice, i o tome kako će ih prevazići. Gledala sam žene sportistkinje kako igraju fudbal na stadionu koji su talibani nekada koristili da pogube žene zbog „zločina povrede morala“.

Upoznala sam nevjerovatne žene koje ponosno zovem svojim prijateljicama; političarke koje lobiraju za zakone koje će bolje štititi druge žene, policajke koje su bile i liderke u zajednici, i novinarke koje nikada nisu prestale pozivati vladu na odgovornost.

Dejvojčice u školi u Kabulu 2013. [Mellissa Fung/Al Jazeera]

Za one koji vjeruju da su 20 godina i milijarde dolara protraćeni nakon što su talibani prošle sedmice ponovo preuzeli vlast, sjetite se da je generacija žena obrazovana i sazrila vjerujući da su slobodne da slijede svoje snove.

Ali onda su počele ginuti. Više od 70 djevojčica, bombardovano na putu kući iz škole u Kabulu u maju 2021. Dvije sutkinje ubijene u Kabulu u januaru 2021. Novinarka ubijena u Jalalabadu na putu na posao u decembru 2020. Popis je rastao. Gotovo da nije bilo izvještaja o istragama i hapšenjima odgovornih.

To je bila priča koju smo krenuli ispričati.

Ali nedugo nakon što smo završili snimanje i napustili Kabul prošli mjesec, talibani su poharali državu.

Pokrajine su pale uz mali otpor. Talibani su zauzeli veće gradove: Herat, sa lijepom plavom džamijom; Kandahar, rodno mjesto ove grupe; i Mazar-i-Sharif, uporište antitalibanske vojne koalicije, Sjevernog saveza. I odjednom su bili na pragu Kabula. Učinili su da to izgleda šokantno lako.

Na dan kada su talibani zauzeli Kabul, dijeljena je fotografija muškarca koji prekrečuje slike žena koje su krasile prodavnice haljina u gradu – doslovno ih brišući. Sjećam se da sam prolazila pored tih slika prošli mjesec i smijala se licima prekrasnih afganistanskih žena koje poziraju u vjenčanicama. Mislila sam da talibani više ne mogu potčiniti žene.

Žene na ulici u Kabulu 2007. [Mellissa Fung /Al Jazeera]

Slika tih lica koja prekrečuju me slomila; ponovo su ih brisali. Sada se plašim da bi progres za koji su žene tako naporno radile da ga postignu tokom protekle dvije decenije, mogao lagano biti izbrisan.

‘Moli se za nas’

Talibani sada kažu da će vladati inkluzivno, pozivajući žene da se pridruže njihovoj vladi, i obećavajući da mogu i dalje biti dio radne snage sve dok je to „u skladu sa šerijatskim zakonom“.

Ali mnoge Afganistanke im ne vjeruju. One se sjećaju talibana koji su podvrgavali žene javnim bičevanjima, koji su ih prisljavali da nose burke i koji im nisu dali da idu u školu.

Poruke su nastavljale pristizati.

„Ne znam šta će mi se desiti.“

„Moli se za nas.“

„Mnogo se plašim.“

Kada mi žene govore o talibanima, prisutan je poseban strah. To je strah od povratka u vrijeme mračne potčinjenosti i zatvaranja. Strah od gubitka kontrole nad vlastitom sudbinom. Strah da više neće moći sanjati.

Većina žena koje poznajem se skriva, u strahu da će ih talibani naći, pitaju me mogu li im pomoći da napuste državu. Neke su već otišle ne znajući hoće li se ikada moći vratiti.

Za one koje ostaju, raste osjećaj očaja među snažnim ženama koje sada osjećaju da su u ozbiljnoj opasnosti.

Žena koja mi je jednom rekla da nikada ne bi napustila Afganistan poslala mi je ovaj e-mail: „Tako se plašim onoga što bi se moglo desiti. Ne želim da moja kćerka ovdje odraste. Situacija se pogoršava.“

Srce mi se slama za sve njih, za sve što mogu izgubiti – svoje domove, svoje snove, svoju budućnost.

I srce mi se slama za državu koju sam zavoljela. Kada sam napustila Kabul prošli mjesec, strahovala sam da se neću moći vratiti na isto mjesto. Sada znam da nikada neće biti isto.

Ovo je priča koju nikada nisam željela ispričati.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO