Nesigurnost se nadvila nad Afganistanom

Nesigurnost se nadvila nad Afganistanom.

Gdje god da odete, od sportskog terena u glavnom gradu Kabulu do polja u pokrajini Logar, svi postavljaju isto pitanje: „Šta će se desiti?“

Ljudi su pokušali odgovoriti na to pitanje, ali tužna, strašna istina je da naprosto ne znamo dok tamo ne stignemo.

Taj manjak jasnog odgovora progoni ovu populaciju, koja se plaši svakog scenarija koji ne vodi do istinskog mira.

Neku noć je vladin zvaničnik rekao nešto tipa: „Nema razloga da ljudi budu beznadežni, to je postala poštapalica.“

Sjedeći tamo u dvorištu, osvrnuo sam se na svoja nedavna putovanja u Logar, Parwan, Herat i Nangarhar i rekao „Ne, ljudi jesu beznadežni. Užasnuti su.“

Sjetio sam se nečega što je devetogodišnja kćerka mog rođaka, talentovana umjetnica i fan benda BTS, rekla na paštunskom jedne noći: „Samo ćemo ostati ovdje i umrijeti.“

Ona je rođena dosta kasnije u odnosu na to kada su talibani svrgnuti s vlasti u vojnoj invaziji 2001. koju su predvodili Amerikanci.

Ona pohađa poznatu privatnu školu u kojoj njena majka predaje. Ona bi po svemu sudeći trebala biti eklatantan primjer tzv. „postignuća proteklih 20 godina“. A ipak i ona osjeća strah od kojeg ona i njena porodica ne mogu pobjeći zbog politike.

Da, rat nažalost nije ništa novo novim generacijama Afganistanaca, ali sada se ljudi osjećaju izgubljenima. Kao da oni i njihova država bauljaju besciljno. Ne znaju hoće li dobauljati do dubokog, tamnog bezdana daljnjeg nasilja i rata ili do nečega što liči na mir.

Oni koji mogu, biraju da ne čekaju da vide šta će se desiti.

Kako je jedan prijatelj novinar rekao grupi nas: „Bio sam ovdje kada su došli sovjetski tenkovi. Vidio sam to svojim očima. Zašto bih čekao da vidim hoće li ponovo Kabul biti zauzet, moram sada izvesti svoju porodicu.“

Nemoćni

U proteklim sedmicama, prijatelji i porodica u Kabulu i SAD-u su me zvali da me pitaju za proces dobijanja specijalne imigrantske vize koju SAD navodno obećava novinarima, istaknutim ženama i onima koji su radili za SAD.

Ponovo je jedini odgovor koji im mogu dati: „Ne znam.“

Nisam se osjećao tako nemoćnim da pomognem svojim ljudima otkako sam nakratko živio u Istanbulu u Turskoj (2016-2017), kada su me izbjeglice iz Nangarhara koje su došle u Tursku zvale upomoć kada je Ankara počela deportovati Afganistance nazad u ratnu zonu.

Istina je da država nije OK. Ljudi se osjećaju zaglavljenima između korumpirane vlade koja je uglavnom bila bezuspješna u isporuci prijeko potrebnih osnovnih usluga i brutalnih, nasilnih, ugnjetavačkih talibana.

To mi je postalo jasno nakon sastanka sa antitalibanskim ustanicima u Parwanu, Logaru i Heratu tokom prošlog mjeseca. Te snage su se borile za Republiku, ne nužno trenutno vodstvo i još važnije, protiv talibana.

Neki ljudi, uključujući moćne zakonodavce i bivše zvaničnike, pokušali su krivicom natjerati Washington da preokrene svoju odluku o povlačenju do 31. augusta.

Ponovo sam, u razgovoru sa običnim ljudima u pet pokrajina tokom proteklog mjeseca shvatio da je veoma malo pozitivnih osjećaja izgubljeno između naroda i SAD-a, nacije koja je razorila tako mnogo lokalnih zajednica sa svojim neuspjelim politikama, podrškom korumpiranim liderima, zračnim napadima, dronovima i noćnim racijama.

Ljudi su ljuti zbog načina na koji SAD odlazi, bez postavljanja ikakvih uslova vladi ili talibanima.

Prozivanje talibana

U proteklim danima, strane ambasade, uključujući SAD, izdale su izjave prozivajući talibanski najnoviji niz nasija, nešto što su neki zvaničnici, još željni da ugode strancima, pohvalili.

Narod se, međutim, pita gdje su bile ove osude i pozivi da se okonča nasilje kada su američki zvaničnici sjedili prekoputa talibana u Dohi i dogovarali mirovni sporazum.

Ovaj pakt je osigurao da ova grupa pristane na to da neće napadati strane snage i zvaničnike, dok se njihova krvava kampanja protiv afganistanskih sigurnosnih snaga, zvaničnika i civila nastavlja neometano.

Ova kombinacija nesigurnosti i ljutnje ostavila je traga na psihi miliona Afganistanaca.

Kada sam putovao u Herat pred Kurbanski bajram, vidio sam drugačiji grad. Grad u kojem su sigurnosne snage i ustanici postavili punktove na putu ka okruzima u koje smo slobodno putovali prije svega dvije godine. Grad u kojem je nekada užurbana pijaca iza poznatog mesdžida Jame bila doslovno prazna.

Ovo je bio prvi put u osam godina koliko putujem tamo, da su me ljudi pitali je sam li siguran da želim ići u Herat.

„Šta ako se aerodrom zatvori dok si ti tamo“, pitao me jedan novinar prije nego što sam rezervisao kartu.

Dva dana kasnije, kada sam sjedio na kabulskom Međunarodnom aerodromu Hamid Karzai, njegove su mi riječi odjekivale u ušima.

‘To vam rat uradi’

Sada kada sam bio tamo ovaj put, nisam razmišljao da li da uzmem rikšu ili hodam 40-ak minuta kako bih kupio khamak dozi, cijenjenu ručno izvezenu tkaninu čija cijena može dostići stotine dolara.

Umjesto tog, nakon svih ovih godina, shvatio sam koliko je ravan i otvoren ovaj grad.

Kako bi lako bilo da talibani ospu kišu raketa na historijske lokacije, vladine zgrade i pijace i da poharaju drevni grad.

To vam rat uradi, zarobi vas u krletku koja postaje sve tješnja svaki dan. Oduzme vam mobilnost čak i u državi punoj rijeka, planina, pustinja, raskošnog zelenila i historijskih lokacija. Oduzme vam porodicu. Drži vas u stanju stalne pripravnosti. Oduzme radost praznicima.