Austro-Ugarska nije bila blagonaklona prema osoblju šerijatskih sudova

Otkazi, rad bez plate i neizvjesnost postali su svakodnevnica uposlenika šerijatskih sudova u prvim godinama nakon okupacije Bosne i Herrcegovine, kaže historičarka Hana Younis.

Hana Younis autorica je knjige 'Biti kadija u kršćanskom carstvu' (Ustupljeno Al Jazeeri)
Hana Younis autorica je knjige 'Biti kadija u kršćanskom carstvu' (Ustupljeno Al Jazeeri)

Iako izuzetno dobro poznata i sistematski izučavana, historija austrougarskog perioda bosanske povijesti još uvijek ima mnogo nepoznanica. Jedna od takvih je status i djelovanje šerijatskih sudova, koji su, kako to pokazuje Hana Younis u svojoj studiji Biti kadija u kršćanskom carstvu, igrali značajnu ulogu u ukupnom pravosudnom organiziranju života.

Kao naslijeđnu instituciju, austr-ugarski birokrati odlučili su zadržati instituciju šerijatskog suda, ali u značajno smanjenom obimu djelovanja, a uvođenjem dvije druge pravosudne instance – okružnog i kotarskog suda –  pokušali su orgnizirati pravosudni sistem na način da zadovolji sve etno-vjerske specifičnosti novopripojenog teritorija.

U obimnoj i bogato ilustriranoj studiji Hana Younis hronološki pokazuje način na koji su se vlasti nove monarhije odnosile prema instituciji šerijatskog suda, otkrivajući kako je u mnogim slučajevima institut šertijatskog kadije na mnogo načina bio degradiran, ponajviše nipodaštavajućim odnosom, u kojem su uposlenici suda bili ponižavani neplaćenim radom i nedefiniranim pravnim statusom.

Pa i pored toga, šerijatski sudovi su kroz cijelo vrijeme austro-ugarske vladavine Bosnom i Hercegovinom djelovali rješavajući nimalo jednostavne sporove, a ličnost kadije nerijetko je bila onaj presudni pravni i vjerski autoritet koji je uklanjao razmirice.

U bogatoj naučnoj karijeri Hana Younis se bavila širokom lepezom osmanističkih pitanja. Formalno obrazovanje sticala je na Univerzitetu u Sarajevu, gdje je na Filozofskom fakultetu magistrirala 2007. godine, a doktorsku disertaciju odbranila je 2012. godine. Od 2003. godine zaposlena je u Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu, gdje je napredovala u zvanjima od stručnog saradnika do višeg naučnog saradnika 2017. godine.

Težište njenog istraživanja je historija Bosne i Hercegovine u posljednjim desetljećima osmanske uprave i austrougarskom periodu, s posebnim osvrtom na društvenu historiju i historiju svakodnevnog života.

Izdavač knjige Biti kadija u kešćanskom carstvu, koja je povod za razgovor, je Univerzitet u Sarajevu – Institut za historiju.

  • Kakve je reforme, barem što se tiče šrijatskih sudova, donijela reforma osmanske uprave iz 1839. godine (poznata kao Hati Şerif od Gülhane)?

– S obzirom na karakteristiku osmanskih reformi, one su u historiografiji hronološki podijeljene na tradicionalne i moderne. Moderne reforme započinju dolaskom sultana Mahmuda II 1808. godine. Najpoznatija i najsveobuhvatnija reforma jeste upravo ova koju ste naveli, Hati Şerif od Gülhane, iz 1839. godine. S obzirom na promjene koje je izazvao, možemo reći da predstavlja jedan od najvažnijih događaja u osmanskoj historiji zakonodavstva. Tim reformnim aktom proklamirana je jednakost svih građana pred zakonom, a zbog regulisanja društveno-političkih odnosa, on se s vremenom nametnuo kao osnovni temelj za dalje promjene zakonodavnog sistema.

Njime su nagoviješteni novi društveno-politički odnosi u Carstvu, koji su sa sobom povukli promjene u svim segmentima života. S obzirom na to da je bilo neophodno regulisati zakonodavstvo i novim propisima, pristupilo se izradi posebnog građanskog zakona. Godine 1860. objavljen je prvi tom Medželle, odnosno Osmanskog građanskog zakonika, koji je u Bosni ostao u primjeni i tokom austrougarske uprave. Pored šerijatskih sudova, u Osmanskom carstvu su i prije ovih reformi postojali sudovi za nemuslimane, kao i sudovi za strance pri konzulatima njihove matične zemlje.

  • Zašto je za razvoj pravosuđa u Bosni i Hercegovini važna 1865. godina?

– Godina 1865. je izuzetno važna za historiju Bosne i Hercegovine. Naime, da bi se omogućio prosperitet i ublažile brojne suprotnosti, Porta je već u Hati-Humajunu iz 1856. godine najavila reorganizaciju uprave u svim pokrajinama Osmanskog carstva. Godine 1864. sultan je izdao Uredbu o vilajetu, koja je prvo primijenjena u Dunavskom i Bagdadskom vilajetu, a kasnije i u drugim pokrajinama Carstva. Uredbom o organizaciji Bosanskog vilajeta iz 1865. godine, određeno je da se dotadašnji ejaleti Bosanski i Hercegovački objedine u jedinstven Bosanski vilajet, koji se dijelio na sedam liva (okruga), koji su se podudarali s ranijim sandžacima.

Prema Uredbi o novoj organizaciji vilajeta iz 1865. godine, upravna vlast u vilajetu je povjerena jednom upravnom tijelu, odnosno Upravnom vijeću (Medžlis idare). Stvarnu vlast u vilajetu je imao valija, kao vrhovni i izvršni organ vlasti. On je ujedno bio predsjednik Upravnog vijeća, nadležan za sve građansko-pravne, finansijske, policijske te političke poslove u vilajetu. Postavljao ga je sultan svojim fermanom.

Uporedo s uvođenjem nove moderne upravne organizacije u vilajetu, pristupilo se i reformi dotadašnjeg šerijatskog sudstva. Prema Uredbi o organizaciji Bosanskog vilajeta, pored postojećih šerijatskih sudova, uvedeni su građanski, ali i strukovni sudovi, poput trgovačkog. Ključna promjena, pored formiranja novih sudova, osnovnih i apelacionih, te evropeizacije zakona, odnosila se na ovlasti kadija. Oni su sve do tanzimata (reformi) imali neprikosnovena prava i ovlasti u presuđivanju. Međutim, novoformirani sudovi imali su i vijećnike. Građanski sudovi su, pored kadije, koji je predsjedavao, imali šest članova porotnika, tri muslimana i tri nemuslimana. Također je Vilajetskim ustavom bilo obavezno u sjedištu svakog vilajeta formiranje apelacionog suda, čime je uvedena višestepenost sudskog sistema. Ovim reformama sam status kadije umnogome je promijenjen.

Međutim, mnogobrojne promjene uvedene tih godina nisu faktički ni uspjele zaživjeti u praksi u Bosanskom vilajetu kada je vlast promijenjena, a uprava nad Bosnom dodijeljena Austro-Ugarskoj monarhiji.

  • Do dolaska Austro-Ugarske monarhije u Bosni i Hercegovini kakav je društveni položaj zauzimao kadija šerijatskog suda?

– Kad govorimo o društvenom položaju kadija, onda prvo moram naglasiti da je funkcija kadije, odnosno sudije u islamu jedna od najvažnijih funkcija. Kadija je sve do reformi koje smo spomenuli imao neprikosnovene ovlast, a za svoju djelatnost bio je odgovoran samo sultanu. Njihov društveni položaj i status ni nakon reformi nije bio poljuljan. Da bi mogli suditi i da bi njihove presude bile poštovane, oni su morali biti izuzetno obrazovani, poštovani i ugledni.

Također želim naglasiti da biti kadija u Osmanskom carstvu znači da možete obavljati tu funkciju u bilo kojem gradu širom Carstva, od Meke i Medine, preko Al Qudsa, pa sve do Sofije i Sarajeva. Važnost kadije najbolje opisuje jedna izreka sultana Mehmeda Fatiha, koja kaže: “Kada kupiš sudiju, umrijet će pravda. A kada ubiješ pravdu, umrijet će država.”

  • Za vrijeme Austro-Ugarske uprave u Bosni su djelovale tri vrste sudova – okružni, kotarski i šerijatski. Koja je osnovna razlika između ove tri sudbene distance?

– Višestepenost sudskog sistema uvedena je reformama u Osmanskoj državi, pa i u Bosni, međutim, na terenu je taj sistem zaživio tek dolaskom Austro-Ugarske monarhije. U svim gradovima širom Bosne i Hercegovine formirani su kotarski sudovi, u sklopu kojih su djelovali kotarski i šerijatski sudovi. Kotarski sudovi su bili prvostepeni, a drugostepeni za njih su bili Vrhovni sud za kotarske i Vrhovni šerijatski sud u Sarajevu za šerijatske sudove. Okružni sudovi su se, za razliku od kotarskih, bavili krivičnim parnicama i za njih je, također, kao drugostepeni bio Vrhovni sud.

  • Kakav je odnos austro-ugarskih vlasti prema kadijama? Odnosno, da li su neke kadije bile ‘žrtve’ represije i odmazde i da li je nova uprava nastojala na sudove instalirati sebi odane ljude?

– Kada se tako postavi pitanje, zvuči pomalo “zastrašujuće“, međutim, građa nedvosmisleno ukazuje da nova vlast nije bila blagonaklona prema osoblju šerijatskih sudova. Iako je jedan dio osoblja šerijatskih sudova napustio zemlju odmah po okupaciji, značajan broj njih otišao je sa funkcije pod pritiskom nove vlasti. Otkazi, rad bez plate i neizvjesnost postala je njihova svakodnevnica u prvim godinama nakon okupacije. Moram spomenuti da je Austro-Ugarska, a posebno u periodu uprave [Benjamina] Kallaya, imala veoma raširenu mrežu špijuna. Kadije su bile pod njihovim budnim okom neprestano. Tek nakon što je otvorena Šerijatska sudačka  škola (Mektebi-nuvab) i nakon što su počele generacije osoblja šerijatskih sudova dolaziti iz te škole, koja je bila pod nadzorom i finansirana od Zemaljske vlade, možemo reći da je došlo do postepenog olakšanja, ali to je vrijeme nakon proglašenja aneksije.

  • S kakvim su se infrastrukturnim problemima nosili šerijatski sudovi; da li su imali svoje prostorije, da li su službenici bili plaćeni za svoj rad?

– Jedan od problema s kojim su bili suočeni zaposlenici šerijatskih sudova bio je neadekvatan prostor za rad. Pojedini šerijatski sudovi su bili smješteni u privatne kuće, vakufske prostorije ili unutar kotarskih sudova. Kompletan sud se sastojao od jedne, eventualno dvije prostorije, zavisno od značaja suda i broja stanovnika nad kojim je imao ovlasti. Godine 1907/8. Zemaljska vlada je odlučila izgraditi namjenske objekte za kotarske sudove, a u većini njih je planiran i smještaj šerijatskih sudova. Za tako veliki projekt bila je neophodna i finansijska podrška, koju su očekivali od gradskih vijeća.

Međutim, niti jedno gradsko vijeće nije prihvatilo da učestvuje u izgradnji ili poklonu zemljišta za sud. Većina šerijatskih sudnica i nakon izgradnje kotarskih sudova ostala je neuslovna, zbog čega su se pojedine kadije žalile. Oni uglavnom pišu kako takve prostorije loše djeluju na njihovo zdravlje, ali treba imati u vidu da o malim, vlažnim i oronulim šerijatskim sudovima piše i štampa, a time se jasno utiče i na ugled šerijatskog suda.

Odgovor na pitanje da li su bili plaćeni za svoj rad je bio iznenađenje za mene kada sam počela istraživati ovu temu. Na pojedinim dokumentima sam nalazila natpis “kadija bez plate, vježbenik bez plate…” Zatim sam u ličnim dosjeima nalazila zapisane godine u kojima su zaposlenici šerijatskih sudova radili “besplatno.“ To me iznenadilo i toj sam temi posvetila značajan dio istraživanja. Analizom dokumenata zaključila sam da su pojedine kadije radile više godina bez plate, kao i vježbenici.

Navest ću primjer Jahje Delića, koji je 1906. godine završio šerijatsku sudačku školu. Te godine imao je punih 28 godina, bio je oženjen i otac četvero djece. Tokom školovanja, koje je, moram napomenuti, za šerijatskog suca trajalo ukupno od 14 do 16 godina, finansirao se iz ličnih prihoda. Nakon što se oženio za njegovu porodicu je skrbio punac.  S obzirom na to da je trebao biti raspoređen na mjesto vježbenika u nekom od šerijatskih sudova, obratio se Zemaljskoj vladi s molbom da to bude njegov rodni grad Bihać, jer je bio svjestan da će raditi besplatno.

S obzirom na to da je u Bihaću imao kuću te nije morao plaćati kiriju, a i punac mu je bio blizu, pa bi ih nastavio pomagati. Ono što je bilo također iznenađujuće jeste da čak i kad bi dobili platu ona je bila dosta manja od plata drugih službenika za koje je bilo potrebno mnogo manje školovanja.

  • Da li su uposlenici, samim tim i kadije, šerijatskih sudova bili tretirani kao ravnopravni činovnici Austro-Ugarske monarhije?

– Mislim da sam djelimično odgovorila na to pitanje, ali moram dodati da je osoblje šerijatskih sudova dosta dugo čekalo da postanu zvanični službenici Austro-Ugarske monarhije. Od osoblja šerijatskih sudova najlakše u “definitivnu službu“, kako se to nazivalo, stupale su kadije. Tek polaganjem zakletve i zvaničnim dobivanjem rješenja o “definitvnoj služni“ osoba je postajala zvanično dio službe. Međutim, bilo je primjera, poput hadži Sulejmana ef. Ruždića i Mahmuta ef. Duračkovića, koji su proveli 40 godina rada, od čega 29 godina pod austrougarskom upravom, na mjestu pisara u šerijatskom sudu u Sarajevu a da nisu dobili rješenje o “definitivnoj službi.“

Da je vlast bila apsolutno svjesna razlike koju je pravila između sudskog osoblja kotarskih i šerijatskih sudova dokazuje i izvještaj austrougarske uprave za Bosnu i Hercegovinu iz 1906. godine. Još jedan primjer bih htjela istaći, a to je formiranje Udruženje sudaca pred Prvi svjetski rat, u koje kadije nisu bili pozvani, niti je u pravilniku ostavljena mogućnost njihovog priključenja.

  • Da li su kadije šerijatskog suda imale izvršnu vlast, odnosno u kakvim sporovima su oni vršili arbitražu i kojem konkretno dijelu stanovništva?

– Rad šerijatskih sudova i njegovog osoblja zakonski je regulisan naredbom Zemaljske vlade objavljenom 1. maja 1883. godine o ustrojstvu i djelokrugu šerijatskih sudova. Tom naredbom jasno su navedene ovlasti šerijatskih sudova koje su isključivo povezane za muslimane, i to njihova privatna pitanja, zapravo porodične odnose, od vjenčanja, razvoda do dužnosti i prava djece, prava nakon smrti, kao i pitanja mentalne sposobnosti, poput rasipništva i maloumnosti, zatim predmeti tutorstva i skrbništva. I pored toga, ovlasti su često bile upitne i po ovim pitanjima, nešto zbog njihove isprepletenosti s ovlastima građanskih sudova, a nešto zbog komplikovanih životnih priča.

Veoma konfuzan sistem vlast je pokušala urediti 1908. godine, ali bez značajnog uspjeha. Godine 1907. kadijama je  dozvoljeno sklapanje mješovitih brakova, ali u praksi to nije uvijek poštovano. Ovlasti kadija su se odnosile i na mirijsku zemlju, ali ako se radilo o poklonu erazi mirije, onda je nadležan bio građanski sud. Tako su pojedine parnice godinama prosljeđivane od građanskog šerijatskom i obratno. Za pravo legalizacije potpisa kadije su se decenijama borile. To je bilo posebno važno pitanje, jer je olakšavalo legalizaciju potpisa muslimanskim ženama. Nakon više molbi i zahtijeva od kadija i stanovništva, 1906. godine je dozvoljeno da kadije legalizuju potpise muslimanima.

  • Po Vašem mišljenju, zašto je Austro-Ugarska monarhija ostavila u životu instituciju šerijatskog suda i ne čini li Vam se da je time narušila pravni poredak države, jer takva vrsta suda nije postojala u drugim dijelovima Carstva?

– Nije Austro-Ugarska monarhija ostavila u životu instituciju šerijatskih sudova, ona je na Berlinskom kongresu dobila pravo da okupira i upravlja Bosnom i Hercegovinom, ali Monarhija je, isto tako, Berlinskim ugovorom, a poslije i Carigradskom konvencijom, obećala ne ulaziti u sultanove ingerencije nad Bosnom i Hercegovinom, posebno u vjerskim pitanjima. Dalje bih htjela pojasniti da velike monarhije – carstva ne funkcionišu na takvom principu “narušavanja pravnog poredka“, naravno da je šerijat za Austro-Ugarsku bio novi pravni sistem u sklopu njenih granica, ali to je bilo prvi put da je pripojila svojoj teritoriji jednu zemlju s velikim brojem muslimanskih stanovnika.

Ona nije imala tu vrstu sudova u drugim dijelovima, kao ni Ujedinjeno Kraljevstvo dok nije okupiralo Indiju ili Palestinu, nakon što se Osmanska država povukla sa te teritorije. O tome je odličnu studiju napisala kolegica Ehlimana Memišević, ona je pokazala historiju prava i njegovo preplitanje na raznim teritorijama. Još imam potrebu reći da je sama Austro-Ugarska spomenutu Naredbu o ustrojstvu šerijatskih sudova iz 1883. godine napravila po uzoru na kolonijalne modele s većinskim muslimanskim stanovništvom. Poslije će njen model postati interesantan, pa je 1908. godine on ispitivan od Rusije, koja se željela upoznati s funkcijom šerijatskih sudova u sklopu kotarskih i primijeniti je na Kavkazu, gdje je živjela muslimanska većina pod Ruskim carstvom.

  • Koliko je toleriranje postojanja institucije šerijatskog suda bio način da se prekine veza s Osmanskim carstvom, a koliko, s druge strane, odraz potrebe da se pravno reguliraju odnosi među muslimanskim svijetom okupirane Bosne?

– Ovdje bih željela napomenuti da su šerijatski sudovi postojali stoljećima u Bosni te da su stanovnici i nakon dolaska Austro-Ugarske i otvaranja kotarskih i okružnih sudova svoja prava tražili i insistirali na njima upravo pred kadijama, ovdje mislim na nemuslimane. Dakle, iako oni više nisu imali ovlasti nad nemuslimanima, stanovnici u svim dijelovima Bosne i Hercegovine, posebno pravoslavni i Jevreji, insistiraju na presudi šerijatskih sudova. Tek deceniju poslije okupacije vidimo da se ta praksa zaustavila. Ovo sam navela zato što želim istaći da su stanovnici tačno znali svoja prava i nisu željeli da se to bilo kako mijenja. S obzirom na to da šerijatsko pravo obuhvata sve segmente života, bilo je nemoguće, a i bespotrebno, potpuno zatvoriti šerijatske sudove.

Osoblje šerijatskih sudova je pretvoreno u službenike koje je imenovala Monarhija, a osnovni prihod i status zavisio im je od Zemaljske vlade. Nakon što je stasala generacija šerijatskih sudija koja je završila školovanje u Šerijatskoj  sudačkoj školi u Sarajevu, a ne u Osmanskom carstvu, kao što je to bilo ranije, faktički se veza prekinula. Mnogo važnije za Monarhiju bilo je formiranje Islamske zajednice, kao ključne spone između muslimana i Osmanskog carstva. Za takav zadatak bilo je potrebno imati šerijatske sudije dovoljno zabrinute za ličnu egzistenciju kako se ne bi miješali u ta pitanja. Formiranje Islamske zajednice, s reis-ul-ulemom u Bosni nije bio jednostavan zadatak, ali je bio od krucijalne važnosti.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO