Psihički problemi zbog COVID-a 19 nisu bezazleni, sve više ljudi treba pomoć

Istraživačka grupa Covidovih 13, koju čini 12 psihologinja s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i jedna sa Zdravstvenog veleučilišta Zagreb, objavila je nedavno prikaz preliminarnih rezultata drugog vala istraživanja Kako smo? Život u Hrvatskoj u doba korone.

Projekt se bavi ispitivanjem posljedica pandemije korona virusa u Hrvatskoj i potresa na području Zagreba po psihičko zdravlje građana, a istraživanja pokazuju koje su društvene skupine i na koji način najviše psihički stradale u uvjetima pandemije te mjera i posljedica koje je ona izazvala.

Podaci za drugi val istraživanja prikupljeni su krajem prošle godine, dok je prvi val istraživanja proveden u svibnju 2020. U drugom valu istraživanja sudjelovalo je više od 2.600 osoba u dobi od 18 do 94 godine te više od 1.400 učenika od 1. razreda osnovne do 4. razreda srednje škole.

Jedna od članica istraživačkog tima, docentica Tanja Jurin s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta, za Al Jazeeru kaže kako se radi o jednom od najobuhvatnijih i najopsežnijih istraživanja u Hrvatskoj na ovu temu, a osnovni cilj je, kaže, bio provjeriti je li se narušeno psihičko zdravlje opaženo u svibnju 2020. dodatno pogoršalo, razumijeti što se ljudima događa, odnosno koje ih psihičke smetnje pogađaju te koje brige i strahove imaju, kako su se standardne životne aktivnosti i uloge izmijenile te tko su ranjivi pojedinci.

Glavni nalaz istraživanja, navodi, pokazuje ono čega se istraživačka skupina pribojavala i što su naglašavali nakon prvog vala – psihičko se stanje u drugom razdoblju pogoršalo, smetnje su se produbile, ljudi su uznemireniji, depresivniji i pod većim stresom i vodi se značajno manje kvalitetan život.

• Koje ste posljedice po psihičko zdravlje stanovništva detektirali, koje su društvene skupine i zbog čega najviše stradale te koji daljni rizici prijete?

– Posljedica ima puno. Razine depresivnosti, uznemirenosti i stresa za 30 posto ispitanih pripadaju kategoriji teških smetnji. Tek svaki treći sudionik nema nikakve smetnje. Nedostaje optimizma, a kvaliteta života je smanjena što već dugo nismo vidjeli u istraživanjima. Opazili smo i 40 posto onih koji imaju problema sa spavanjem, češće se bude, intenzivnije sanjaju. Sve veći broj ljudi je ‘na rubu’ ili je već prešlo preko ruba svojih kapaciteta za prilagodbu. Zbog toga često osjećaju umor, a javlja se i otpor prema epidemiološkim mjerama. Medijsko izvještavanje sve češće izaziva osjećaj ljutnje osobito ako se o pandemiji izvještava senzacionalistički. Doživljaj većine je da se život u krucijalnim aspektima značajno promijenio nalošije.

Pogoršanjem psihičkog zdravlja najviše su zahvaćene djevojke srednjoškolke, djeca općenito, ljudi koji žive sami, oni koji su već ranije imali psihičkih smetnji, oni kojima se život promijenio u svim segmentima života, siromašniji te oni koji imaju loše odnose s ukućanima. To su skupine koje u značajno većoj mjeri pokazuju probleme u pandemiji, pa bi vodeći se ovime trebalo najviše pažnje usmjeriti upravo njima kako bi im se pomoglo i kako se smetnje ne bi produbile ili kronificirale.

• Kakve su posljedice po privatne živote ljudi, obiteljske i druge odnose te kvalitetu obiteljskog i društvenog života?

– Osamdeset i pet posto sudionika i sudionica u našem istraživanju je navelo da im je najviše ugroženo socijalno funkcioniranje, druženje sa članovima obitelji s kojima ne žive te sa drugom širom obitelji. Nedostaje im mogućnost da koriste usluge u zajednici. Ovo možda nekome može djelovati bezazleno, no socijalna podrška ključan je čimbenik otpornosti na stres. Činjenicom da smo uklonili jedan tako važan zaštitni čimbenik, stres jednostavno lakše prodire. Socijalni odnosi nisu uvijek zaštitni čimbenik, a to je najčešće onda kada su bliski odnosi oni koji nam stvaraju frustraciju, napetost. To je također slučaj u pandemiji. Bili smo prisiljeni biti u jednoj vrsti interakcija od koje se bilo teško udaljiti ili je na neko vrijeme zamijeniti s ugodnijim, nama ispunjavajućim odnosima i kontaktima.

• Kako se situacija odrazila na poslovni život ljudi, opće i specifične odnose u poslovnom svijetu?

– Ova panedmija se itekako odrazila na poslovni aspekt života. Iz istraživanja smo spoznali da je porastao doživljaj nesigurnosti u odnosu prije pandemije te je veći za radnike i radnice privatnog sektora. Doživljava se da su poslodavci pokazali visoku razinu brige za zaštitu od koronavirusa, no nažalost nedovoljnu za profesionalni rast i razvoj u izmijenjenim uvjetima rada. S lošijim psihičkim zdravljem najviše je povezano  siromaštvo ili loši financijski uvjeti i teškoće, ali i oni koji procjenjuju da su više opterećeni poslom.

Zanimljiv je podatak da najveću preopterećenost radom imaju oni koji djelomično rade od kuće, a dijelom odlaze na posao. Jedan od mogućih razloga jest da zbog toga imaju najviše nejasnoća uz svoj posao i radne zadatke i ciljeve. Takvi pojedinci su pokazali najviše razine sagorijevanja na poslu. U tom kontekstu bolje su prošli oni koji su redovito odlazili na posao. Moguće je da je, u situaciji opće neizvjesnosti vezane uz zdravstvenu i ekonomsku situaciju, novi raspored rada zaposlenicima predstavlja dodatni izvor neizvjesnosti i nepredvidljivosti te od njih zahtijeva dodatnu prilagodbu u većionako promjenjivim okolnostima.

• Posebnu pažnju obratili ste na djecu školske dobi – kakvi se ovdje pokazuju rezultati, posebno s obzirom da su djeca osjetljivoj dobi kada trebaju stjecati ključne socijalne vještine i obrazovanje te uspostavljati normalne socijalne odnose u cilju individualnog razvoja u svakom aspektu?

– Rezultati djece posebno su zabrinjavajući. Djeca su rizična skupina, starija djeca osobito i to najviše djevojčice. U prvom valu imali smo svaku četvrtu djevojčicu i svakog petog dječaka koji imaju ozbiljne psihičke smetnje, u prosincu 2020. godine taj broj u našem uzorku govori da svaka treća djevojčica i svaki četvrti dječak imaju tu najizraženiju razinu psihičkih problema. Velik broj djece ima probleme koncentracije, spavanja, zabrinutosti, a jedan velik broj njih strahuje ostati sam kod kuće (zbog potresa).

Šezdeset i pet posto djece navodi da im se život promijenio na gore u odnosu na njih 35 posto u svibnju prošle godine. Vidjeli smo da online škola nije niti ne može biti ravnopravni supstitut kontaktnoj nastavi. Starija djeca su pokazala da bi radije nosili masku na licu i sjedili blizu prijatelja u školi nego bili bez maske, a na većoj udaljenosti od vršnjaka. To govori sve. Škola nije samo obrazovna ustanova to je najznačajnije mjesto rasta i razvoja naše djece i to je velikom broju njih bilo uskraćeno u proteklih godinu dana. Puno je to u životu jednog bića koji ima 12 ili 17 godina. Moram ovdje istaknuti da je jedan od najvećih stresora djeci u ovo pandemijsko vrijeme samoizolacija i osjećaj straha da će zaraziti ukućane, osobito one rizične.

Teret koji smo stavili na djecu porukama o velikom oprezu i strahu je teret odgovornosti za nešto nad čim nemaju gotovo nikakvu kontrolu i njega djeca ne mogu nositi bez posljedica. Platit ćemo to trostruko. Moramo biti oprezni da poruke zastrašivanja u pravilu ‘upijaju’ najranjiviji, oni koji su već ionako u strahu. Ne mogu, a da ne dodam da kao društvo kasnimo sa odgovorom na psihičke probleme djece. Jasno je da možemo pomagati djeci da je potrebno da i mi odrasli budemo dobro, zato treba brinuti i o roditeljima, učiteljicama i učiteljima, profesoricama/profesorima. Toliko je prepreka u dobivanju brze, adekvatne i besplatne psihološke pomoći djeci i roditeljima, a o prevencijskim programima da i ne govorim.

Znanost i struka su tu, treba nam još snažne volje vladajućih. Bojali smo se da zdravstveni sustav ne kolabira u koronakrizi, no sustav skrbi za psihičke probleme djece i mladih je pretrpan što zbog povećanih potreba što zbog manjka stručnjaka. Nekako se čini da se radi toga ne diže uzbuna. Odbijam vjerovati da nam mentalno zdravlje naše djece nije prioritet.

• Općenito, kako su se ljudi prilagodili novom načinu života, ali i kakve će dugoročne posljedice na ovaj ili onaj način psihički ili u društvenom smislu (nedostatka socijalizacije normalne) stradale ostaviti te kako sanirati tu štetu (i na kome je da se s tim problemom uhvati u koštac)?

– Prema svim našim rezultatima vidimo da se na nov način života nismo niti možemo dobro prilagoditi, ponajprije jer iščekujemo povratak u život kakav smo imali prije pandemije. Puno toga je na čekanju, izmijenjeno, propušteno, a neizvjesno je kako će biti dalje. Ta produljena neizvjesnost sve se više vidi u umoru, rezigniranosti, bespomoćnosti i depresivnosti. Teško je znati što nas točno očekuje, no nažalost na temelju ovih podataka s pravom smo zabrinute. Rezultati pokazuju da sve više ljudi treba psihološku pomoć, a još ih više smatra da će je trebati u budućnosti.

Loše psihičko stanje odgovor je na ono što nam se događa, stoga je važno da prepoznamo promjene kod sebe i svojih bližnjih, osobito djece i mladih. Važno je da budemo dobri prema sebi i drugima, sada nije vrijeme za visoke zahtjeve i standarde, niti za herojstvo. Sasvim je u redu da nismo psihički dobro, to nije znak slabosti psihe. U redu je tražiti psihološku pomoć. Pokušajmo svoje živote u što više područja vratiti u dobru staru normalnu.

No, odgovornost je i na državi. Jednom kada pojedinci potraže pomoć, ona bi trebala biti besplatna i dostupna. Pojačana digitalizacija u krizi omogućila je da se savjetovanja, razgovori, psihološka pomoć može raditi i online. To treba iskoristiti ako to znači veću dostupnost. Potrebno je educirati djecu, mlade, odrasle o stresu prepoznavanju simptoma psihičkih smetnji i slično. U 326 škola u našoj zemlji nedostaje stručnjaka psihologa propisanih normama, vrijeme je da hitno zaposlimo psihologe na tim mjestima.

Nemojmo zanemariti da nam je ovo svima škola kako prevencija psihičkog zdravlja treba biti jedan od prioriteta ove zemlje, a to se ostvaruje edukacijama na svim razinama društva najbolje kroz predškolski i školski sustav. Shvatimo ovakvu prevenciju jednako važnom baš kao i cijepljenje protiv korona virusa. Nemojmo se kockati sa zdravljem, bilo ono fizičko ili psihičko.