Raho Begić, čovjek koji je gledao smrti u oči

Svjedok zločina je skokom sa mosta u Vrhpolju kod Sanskog Mosta 31. maja 1992. godine jedini preživio strijeljanje 19 civila iz svog sela.

Raho Begić je nakon razmjene logoraša transportiran u Njemačku, gdje i danas živi (Ustupljeno Al Jazeeri)
Raho Begić je nakon razmjene logoraša transportiran u Njemačku, gdje i danas živi (Ustupljeno Al Jazeeri)

“Svečano izjavljujem da ću govoriti istinu, cijelu istinu i ništa osim istine…”

Ovu rečenicu svjedok Raho Begić iz sela Begići kod Sanskog Mosta izgovorio je u sudnici Haškog tribunala 30. maja 2002. godine, u krivičnom predmetu protiv Radoslava Brđanina i Momira Talića.

Haški tribunal je Brđanina, vodeću ratno-političku ličnost i predsjednika Kriznog štaba tadašnje samozvane autonomne regije Krajina (ARK) i saradnika bivšeg čelnika bosanskih Srba i na doživotni zatvor presuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića, osudio na 30 godina zatvora za progone, mučenja, deportacije, prisilno premještanje, bezobzirno razaranje gradova, naselja i sela, hotimično lišavanje života.

General Talić, prvi saradnik komandanta vojske bosanskih Srba i također na doživotni zatvor presuđenog ratnog zločinca, generala Ratka Mladića, komandant Prvog krajiškog korpusa, čije su jedinice načinile teške zločine protiv Bošnjaka i Hrvata, umro je tokom suđenja 2003. godine.

Ubijen i mlađi brat Nedžad

A ko je Raho Begić, otkud on u Hagu? Čega je svjedok i protagonist, kakav je njegov životni manuskript i kakav je ovozemaljski lični biljeg i znamen donio pred suce u “antičkim” togama?

Begić je jedini od 19 civila iz svoga sela, među kojima je bio i njegov mlađi brat Nedžad, preživio strijeljanje na mostu na rijeci Sani kod sela Vrhpolje, općina Sanski Most, 31. maja 1992. godine. Spasio se skokom sa mosta u rijeku, a kasnije završio u srpskom konc-logoru na Manjači. Nakon razmjene logoraša, transportiran je u Njemačku, gdje i danas živi.

Raho Begić je porodični čovjek, koji svake godine posjećuje svoje pitomo selo Begiće. I svaki put prelazi preko mosta na kojem se u najmračnijim tonovima tog 31. maja nagovještavao i ispisivao njegov jezoviti kader.

Krvavi put do mosta

“Živjeli smo u Begićima, velikom zaseoku Kljevaca, selu s mješovitim stanovništvom, u slozi i dobrosusjedskim odnosima. Družili smo se, pomagali jedni drugima, išli u školu. Bili smo mladi, bio je to život. Nijednog trenutka nije se mogla niti naslutiti pukotina u našim idiličnim vezama. Onda su naše komšije Srbi krenuli na ratišta u Hrvatsku i tada se, polako iz dana u dan, u zraku osjećala neka nelagoda i zebnja. Nadvila se mračna sjena nad našim odnosima i u zraku je visilo neko nevidljivo i neobjašnjivo zlo. Kada su na cijeloj općini jednoga dana osvanuli srpski punktovi s naoružanim vojnicima, s pivom i rakijom u ruci, strepnja kod naših ljudi se svakodnevno pojačavala. Nismo se više puno kretali, grupirali smo se u selu, nekako osjećali da je tako bolje, i nismo htjeli susretima na punktovima dodatno zagrijavati netrpeljivosti”, počinje svoju ispovijest Raho Begić.

O ratnoj sudbini Rahe Begića snimljen je dokumentarni film ‘Svjedok’, autora Harisa Bilajbegovića (Ustupljeno Al Jazeeri)

Begićani su prvi susret sa srpskom paravojskom doživjeli 25. maja 1992. godine – naoružani, upali su u Donje i Gornje Begiće, tukli mještane, otimali novac i dragocjenosti. U Gornjim Begićima su pretukli Ismeta Kurbegovića, Hakiju i Šaćira Begića. Raho se s bratom i amidžićem Munibom spasio bijegom prema rijeci Sani.

Tih dana na lokalnom radiju srpska vlast je tražila da Muslimani i Hrvati predaju oružje i Begićani su to učinili. Raho se sjeća da su Hakija Begić i Midhet Cerić predali svoje pištolje, a Ismet Kurbegović pištolje zeta Mustafe, Hamo Begić lovačku, Irfan Begić automatsku pušku, koju je dužio kao “rezervista”… U selu je zavladao prividni mir i osjećaj kako bi se sve moglo, ipak, dobro završiti…

Tukli, vrijeđali, izvodili da ih strijeljaju

Došao je 31. maj 1992. godine.

“Bili smo u kući Arifa Begića kada su vojnici opkolili kuću, pucali, psovali i zvali da izađemo vani. Već su vodili zarobljene mještane iz Dizdarevića i Hadžića. Njihove kuće su gorjele. Poveli su nas prema Gornjim Begićima, uz bašte, vukli smo stare žene i ljude koji se nisu mogli kretati. U kući Ismeta Kurbegovića ostavljeni su žene i starci, a nama je neki poručnik rekao da formiramo kolonu i krenemo prema mostu na Sani kod Vrhpolja, gdje će nas čekati autobus radi deportacije u neki sabirni centar”, nastavlja Begić ispovijest.

Putem su ih tukli, vrijeđali, izvodili da ih strijeljaju. Selo je gorjelo. Na putu do vrhpoljskog mosta Jadranko Palija, Srbin iz Siska, ubio je iz pištolja četiri civila iz kolone. Begićeva sjećanja su nevjerovatna…

“Kod mosta na rijeci Sanici, lijevoj pritoci Sane, Palija je iz kolone izveo Miralema i Enesa Cerića, oca i sina, Enes je bio sudija Općinskog suda u Sanskom Mostu. Gurao ih je ispred sebe prema betonskoj klaonici pored mosta, naredio im da uđu unutra i čuli su se pucnji… Palija nas je stigao, a nakon nekih 200 metara, na raskrsnici puta Sanski Most – Ključ, blizu današnje osnovne škole, iz kolone, koja se lijevom stranom puta kretala prema vrhpoljskom mostu, izveo je Ismeta Kurbegovića na desnu stranu, pitao ga gdje mu je snajper, a kad je Ismet rekao da nema oružje, pucao mu je u glavu… Pedesetak metara prije mosta naišao je vojni kombi i Palija je sjeo na suvozačevo mjesto. Kombi se kretao uporedo s našom kolonom. Palija je tada pozvao Irfana Begića da dođe do njega. Mislio sam da ga hoće nešto pitati. Irfan je izišao iz kolone i kada je došao sa druge strane kombija, nasuprot Paliji, on mu je hladnokrvno pucao u glavu. Na putu je ostalo krvavo Irfanovo tijelo. Izbezumljeni i u tišini već smo stizali na most.”

Palice, kundaci, puške, pištolji…

Naređeno im je da oborenih glava pređu na gornju stranu mosta, uzvodno, i da se poredaju u koloni po jedan. Raho kaže da je, iako u potpunom košmaru od već viđenih užasa, u njemu tinjao plamičak nade.

(Ustupljeno Al Jazeeri)

“Osjećao sam gorčinu prema cjelokupnoj situaciji. Bio sam izbezumljen, nisam osjećao strah da će me ubiti, prebiti. Jednostavno, mrzio sam sam uopće činjenicu da sam živ.”

Počela su batinanja, palice, kundaci, pištolji… Neko od vojnika je rekao da je negdje tih dana ubijeno sedmero Srba i da će oni za odmazdu “streljati 70 balija”. Tada je jedan vojnik upitao ko zna od civila “lijepo skakati” u vodu. Drugi je, sjeća se Begić, pokazao u Midheta Cerića, prvog u koloni, i naredio mu da skoči.

“Midhet, u potpunom šoku, bez riječi, provukao se kroz ogradu mosta i skočio na noge u dubinu od pet-šest metara. Čuli smo ga kako pliva. Tada su se četiri vojnika na suprotnoj strani mosta nagnuli nad ogradu i rafalima pucali po Midhetu. Nastala je kratka tišina, vidjeli smo da je rijeka crvena i da nosi tijelo. Tada se čula komanda: ‘Idemo sljedeći!'”, sjeća se Begić.

Kaže da mu je tada bilo jasno šta će se sa svima njima desiti. Sljedeći je bio njegov amidžić Munib. Izbezumljen, pokušao je nešto reći vojniku koji ga je udarcima palicom natjerao da skoči. Ponovila se ista krvava drama, opet rafali i opet kratka, neizdrživa tišina. Potom je krenula kanonada udaraca palicama, lancima, kundacima. Fuadu Begić je lila krv iz ušiju, tukli su Hakiju i Mehmeda Begića, povijali su se pod udarcima, a onda opet skokovi u rijeku.

‘Naši su se pogledi sreli…’

Petnaestogodišnji Enes Dizdarević nije ni stigao skočiti, Palija mu je prišao i pucao u glavu. Sklupčano tijelo dječaka nakratko se zaglavilo u ogradi mosta, Palija ga je udarcima nogom gurnuo u rijeku. Potom opet rafali. I tišina. Begić se sjeća da je tada Hakija Begić rekao nešto prkosno, a na pitanje ko ga je to naučio, odgovorio mu je: “Tito me naučio.” Tukli su ih opet. Opet. I opet.

“Bio sam pretučen, krvav, tada mi je jedan vojnik naredio da zinem i stavio mi je cijev puške u usta. Drugi mu je rekao: ‘Nemoj, ne prljaj most, neka skače…’ Bez razmišljanja sam se provukao kroz ogradu mosta, zastao sam na tren i pogledao krajičkom oka niz kolonu, gdje je na kraju bio moj mlađi brat Nedžad. I on je u tom momentu pogledao prema meni. Naši su se pogledi sreli, posljednji put, tako smo se oprostili i halalili i tada mi je bilo lakše da skočim.”

Skočio je na glavu, dodirnuo dno rijeke, glava je pukla, krv liptala iz nje. Poput progonjene zvijeri, na tren je stajao u vodi ispod mosta, u magnovenju.

“Skinuo sam sa sebe pocijepanu krvavu bijelu majicu, bacio je nizvodno na desnu stranu tri-četiri metra od sebe, jer sam prilikom udarca u dno podigao i mulj. Zaronio sam na lijevu stranu i čuo rafale. Oprostio sam se života, ali s mišlju i željom da im ne budem laka meta. Zaronio sam snažno, kao nikada do tada, zaplivao ispod površine i odlučio da neću izroniti dok mi pluća ne prsnu, jer bi to značilo kraj. Čula se oluja metaka, jedan metak mi je okrznuo rame. Ronio sam i dalje, ne znam koliko dugo, i odjednom sam se našao u hladu, ispod jednog grma nadvijenog nad površinom vode.”

Raho Begić je krvave glave i s ranom na ramenu, potpuno izbezumljen, ostao do noći. Vidio je i čuo skokove svojih komšija u vodu i rafale. Potom jedan dugi rafal gore, na mostu, tada je znao da su svi, i njegov brat Nedžad, strijeljani i da je to kraj. Kada je pala noć, potpuno izmrcvaren odlučio se vratiti u selo, ali tijelo ga nije slušalo. Voda ga je ponijela, nosila kroz virove i onda je izgubio svijest.

Manjača, Karlovac, Slovenija, Njemačka

“Probudio sam se nasred rijeke, na ušću Sanice u Sanu, na jednom sprudu, kiša mi je umivala lice… Nijednog trena nije me napuštala pamet. Potpuno sam bio svjestan šta se dogodilo na mostu mom bratu, mojim rođacima i komšijama. Dva-tri dana sam se krio oko rijeke i popaljenih kuća, skoro polomljenih udova i poludio od gladi, a onda sam jedne noći, po velikom nevremenu, odlučio otići u susjedno selo Tominu, kod moje kume Anđe Krljić i njenog sina Željka, da me spase ili da me ubiju”, svjedoči Raho Begić.

Po Begića je došla grupa vojnika i odvela ga na ispitivanje u tominsku školu, kod poručnika Neđe Šućura. Bego je Šućuru ponovio nekoliko puta da zbog ogromnog straha nije nikoga mogao prepoznati. Čak ni Nenada Kaurina, školskog druga, koji je rekao da će ubiti 70 Muslimana zbog pogibije sedam srpskih vojnika, koji mu je na mostu stavio cijev puške u usta i koga su pozvali u školu na “prepoznavanje”.

Begić tako “nije prepoznao” ni Ranka Ćosića, ni Vicu Ilića, ni Boška Stojinovića, ni Vidovića sa Ilidže… Šućur mu je rekao da će ga pustiti i odvesti kod majke Nure i mlađeg brata Edina, koji su, kao i ostale izbjeglice, bili smješteni u muslimanskim kućama u Tomini. Odatle ga je put vodio u logor “Krings” u Sanskom Mostu, potom u konc-logor Manjača. Sa Manjače je pušten 16. decembra 1992. godine. Potom Karlovac, Slovenija i, naposlijetku, Njemačka, kao stalni dom. O njegovoj ratnoj sudbini snimljen je dokumentarni film Svjedok, autora Harisa Bilajbegovića.

“Na Manjači sam se zakleo da ću, ako preživim, svjedočiti na svim sudovima o onom što sam preživio. Otuda sam i svjedočio u Hagu, jer je to moja dužnost i obaveza prema onima koji su na svirepi način nevini izgubili živote. Nikada nakon toga nisam osjećao strah, štaviše, dobio sam ogromnu psihološku snagu i nisam želio svjedočiti kao zaštićeni svjedok”, govori Begić.

Raho Begic u Hagu 2002. na suđenju Brđaninu i Taliću (Ustupljeno Al Jazeeri)

Begić je 2004. godine svjedočio u Hagu i protiv još jednog čelnika bosanskih Srba i presuđenog fratnog zločinca Momčila Krajišnika, a na Sudu Bosne i Hercegovine protiv Jadranka Palije. Palija je, zahvaljujući i njegovom svjedočenju, dobio 28 godina robije i izdržava je u zatvoru u Foči.

Ovih dana je počelo suđenje u Beogradu Branku Basari, komandantu Šeste krajiške brigade, u čijoj zoni odgovornosti je bio Sanski Most, pa tako i selo Begići. Basara se “ne sjeća” ničega. Svjedok zločina Raho Begić se vrlo dobro sjeća svega. I Basare.

Na 3003. stranici transkripta suđenja Krajišniku, 27. maja 2004. godine sa otvorene sjednice pred sudijom Alphonsom Orieom u Hagu piše: “Dakle, gospodine Begiću, bilo bi ispravno reći da to što ste Vi rekli da je to bila Šesta krajiška brigada je zapravo samo Vaše mišljenje i Vi u to niste sigurni, zar ne?”, pitala ga je Chrissa Loukas, Krajišnikova braniteljica.

Fatiha na mostu apokalipse

“Ne bih rekao da je samo mišljenje, već ja sam – kao što sam u prvoj izjavi najavio – prisustvovao jednom takvom sastanku koji je organizirao Branko Basara, marta 1992. godine, koji je održan u Tomini i gdje je lično Branko Basara rekao da je Šesta krajiška zadužena za taj dio, iz kojeg sam ja zaključio da sve te jedinice koje su tu i djeluju ustvari Šesta krajiška”, odgovorio je Begić.

Kada ljeti dođe u rodne Begiće, “protokol” je uvijek isti. Fatiha na mostu apokalipse, Fatiha pred mezarom brata Nedžada, koji je ubijen s nepunih 19 godina.

“Teško je biti na ovom mjestu. Teško je gledati u vodu koja je odnijela moje prijatelje, rođake i komšije. Težak je to bol svaki put, svaki put isto proživljavati kao da je jučer bilo… To grozno sjećanje… Neka ih Allah dž.š. sačuva”, govori nad mostom Raho Begić, jedini preživjeli svjedok zločina.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO