Groblje imperija: Afganistan je zemlja gdje velike sile lome koplja
Američko povlačenje iz Afganistana nakon 20 godina potvrđuje ono što su naučili Britanci i Sovjeti – u Afganistanu je nemoguće nametnuti bilo kakvu stranu ideologiju ili prakse.
Nakon dvije decenije i četiri predsjednika, Sjedinjenje Američke Države povlače se iz Afganistana dok još 2.500 američkih vojnika ostaje u Iraku. U obje zemlje se nemiri, sukobi i nestabilnosti nastavljaju, iako je cilj bio završiti rat i ‘instalirati’ demokratiju po uzoru na zapadne zemlje.
Uvođenje idealizirane verzije američkog načina vladanja u druge zemlje pogotovo putem intervencija i ratova u prošlosti se često pokazalo pogubnim za SAD. Ipak, promocija demokratije u svijetu pravac je djelovanja SAD-a otkako je američki predsjednik Woodrow Wilson postavio temelje za novi svjetski poredak nakon Prvog svjetskog rata. U prvi globalni rat on je uveo Ameriku riječima da SAD treba da podrži “rat koji će završiti sve ratove”, kako bi se “svijet učinio sigurnim za demokratiju”. Naravno, u takvom svijetu bi i Amerika bila sigurna te je to postalo i pitanje njene nacionalne sigurnosti.
Gotovo svaki američki predsjednik tvrdio je da provodi ovu Wilsovonu viziju, pravdajući time i upotrebu sile. Tako su naprimjer tokom Hladnog rata pokrenuti ratovi kako bi se spriječio ‘domino efekat’, odnosno širenje komunizma u svijetu, kao što se desilo u Vijetnamu, još jednom dugom američkom ratu.
S druge strane, istu teoriju je imao Sovjetski Savez, koji je zbog toga izvršio invaziju na Afganistan 1979. Za Ronalda Reagana, koji je nakon toga postao američki predsjednik, uništavanje a ne ‘zadržavanje’ komunizma je bio glavni cilj, a to je značilo i davanje finansijske i vojne podrške antikomunističkim pokretima u zemljama “Trećeg svijeta”. To se desilo i u Afganistanu gdje je SAD davao podršku mudžahedinskim borcima da se bore protiv Sovjeta koji su napustili zemlju tek nakon deset godina, a u svemu tome nastali su i talibani. ‘Rat protiv terora’ u Afganistanu i Iraku koji je pokrenuo George W. Bush nakon napada 11. septembra bio je još jedan primjer demokratskog eksperimenta, između ostalih motiva, koji su mnogi proglasili propalim.
Branimir Vidmarović, geopolitički analitičar i saradnik Univerziteta u Puli, smatra da je američka politika tradicionalno vrlo loša u razumijevanju kulturoloških, historijskih i identitetskih specifičnosti pojedinih zemalja i regija, budući da sve posmatra kroz prizmu vlastitih, zapadnih teorija i koncepata, što najčešće vodi ka povećanju nestabilnosti.
Za Al Jazeeru objašnjava da se ovo desilo i u slučaju Afganistana koji je veoma raznolika zemlja i podijeljena između plemena, vjera, politike, etničkih grupa i sekti, gdje stanovnici nikada nisu izjednačavali vladu sa nacijom i državom. Zbog toga je, smatra Vidmarović, svaki pokušaj SAD-a da implementira standradni model nacionalne države ne samo bio osuđen na propast, nego je unio dodatnu podjelu u afganistansko društvo na liniji centar-periferija.
“Osim toga, Amerika nije uzela u obzir važnost islama kao jednog od malobrojnih integrativnih faktora u Afganistanu. I nije uzela u obzir podjele i tokove unutar Islama. U jeku borbe sa terorizmom, islam je na zapadu često bio prikazivan kao monolitan i nazadan.”
Kineski faktor
Istu tezu ističe i Dragana Mitrović, profesorica na Fakultetu političkih nauka Beogradskog univerziteta i direktorica Instituta za azijske studije. Ona, kao i Vidmarović koji Afganistan opisuje kao ‘groblje imperija’, navodi da su se u ovoj zemlji kroz historiju lomile imperije koju su željeli njime da vladaju te su vremenom odustajale od te ideje i povlačile su se poražene.
“Namera da se u Avganistanu uvede liberalna demokratija je kao loš vic, ali veoma ciničan. Tamošnji način života od kada je islam zamenio budizam, a ekstremni i radikalni islam tradicionalni, je verovatno jedno od mesta na kome je ovakva ideja maksimalno apsurdna, budući da su vrednosti, kultura, tradicija potpuno drugačiji od zapadne i nama često veoma neprihvatljivi i strani. Na stranu da je ideja o ‘širenju demokratije’ oružjem sama po sebi izopačena.”
Iako su i Barack Obama i Donald Trump najavljivali povlačenje američkih vojnika iz Afganistana i završavanje rata tokom svojih mandata to se nije desilo, a naši sagovornici obješanjavaju da je uzrok tome niz različitih faktora.
Vidmarović ističe da je bilo jasno da su talibani učvrstili svoje pozicije te se Obama predomislio, a kao razlog ostanka u Afganistanu navodio je sigurnost i brigu za društvo i ljude. Trumpa je s druge strane spriječila konstantna konfrontacija sa vojnom i obavještajnom zajednicom, koja je bila izričito protiv takvih odluka.
Ipak, i Vidmarović i Mitrović naglašavaju da su postojali i drugi faktori u pozadini, a to je američka zabrinutost zbog utjecaja Kine i drugih regionalih sila ako se SAD povuče.
“Rat je mogao da traje do unedogled, da se nikada ne okonča, budući da je ‘borba protiv terorizma’ prilično maglovit cilj. Očigledno su zaključili da im je politički isplativije da se nagode sa talibanima i njih proglase za ‘novu nadu’, a da, kao i na mnogim drugim mestima planete, jučerašnje neprijatelje proglase za legitimnog partnera i krenu da sa njima pregovaraju, zaključuju poslove i prihvate ih za jednu od ili dominantnu snagu sa kojom će graditi odnose u budućnosti, naročito imajući u vidu velike ekonomske i političke interese Kine, Pakistana, Indije, Turske i drugih sila zainteresovanih da Avganistan uključe u svoje ekonomske i političke planove za region Južne Azije. Interes građana Avganistana će im, kao i na drugim mestima u sličnim situacijama, ostati potpuno nevažan”, smatra Mitrović.
‘Čedo tajnih službi SAD-a’
Postavlja se pitanje kako su talibani, uz sav trening i sofisticirano oružje koje su Amerikanci dali afganistanskim sigurnosnim snagama, uspjeli da učvrste svoju poziciju i zazumu toliko teritorije nakon povlačenja SAD-a te postanu bitan politički faktor s kojim se pregovora.
Za Vidmarovića to postoje odmah jasno kada se sagleda ukupno kolonijalno naslijeđe, jer, dodaje, strano oružje i trening ne čine kulturu i tradiciju. Također, objašnjava da talibani imaju veći autoritet i motive te snažnije ideale, zbog čega su privlačniji u društvu.
“Talibani su svojevrsni integrativni čimbenik. Smogli su kreirati neku vrstu krovnog afganistanskog identiteta temeljenog na vjeri, ponosu, povijesnom nasljeđu i borbi protiv stranih snaga. Ta idejna komponenta na terenu donosi konkretne bolje rezultate. Talibani nemaju tehnološka čuda ali vladine snage su demotivirane i korumpirane. Korupcija drastično smanjuje učinkovitost državne vojske i policije.”
S ovim se slaže i Mitrović koja dodaje da su Afganistanom, odnosno njegovim dijelovima, uvijek vladala plemena, dok je centralna vlast bila nepostojeća ili slaba.
“Iako je ideologija talibana ekstremna, u osnovi okrenuta protiv bilo kakvog napretka u pravima žena i uobičajenog normalnog života prema standardima ovog dela sveta, brutalnošću, dobrom organizacijom, globalnom mrežom i podrškom u određenim stranim krugovima – od trajnih službi SAD, čije su čedo, do moćnih struktura u armiji Pakistana ili delovima establišmenta nekih zalivskih monarhija – uspevaju da se manetnu kao vojni i politički faktor.”
‘Slobodni svijet protiv autoritarizma’
Zbog toga Vidmarović smatra da će talibani vjerovatno napredovati, te da će voditi žestoke borbe, a čak ga, kako dodaje, ne bi iznenadilo kada bi opstanak vlade u Kabulu bio upitan. Prema njegovom mišljenju, stabilnost i budućnost Afganistana ovisi o tome koliko su talibani evoluirali u političkom smislu, odnosno koliko su ekstremizma izgubili tokom svih ovih godina.
“Znamo da sa grupacijom komuniciraju sve susjedne velike države poput Rusije i Kine. Glavni smisao te komunikacije je stvaranje kontakata, konstruktivan dijalog i pokušaj nagovaranja talibana da stvari riješe mirno, pregovorima. Susjedne i druge muslimanske zemlje su se promijenile, iznimno konzervativna agenda i svjetonazor talibana nikome ne paše. Utjecaj vanjskih snaga je i dalje ključan, ali ovog puta njihovo djelovanje mora biti oprezno i ne invazivno. Kina može pokušati uvući talibane u ekonomsku orbitu i povezati ga sa infrastrukturnim projektima Pakistana. Dakako samo u slučaju ako talibani sjednu za stol pregovora i postane politička, a ne vojna opcija.”
Mitrović smatra da je moguće da će doći i do podjele teritorije između međunarodno priznate vlade Afganistana i one čiju kontrolu preuzmu Talibani.
“Videćemo ko se i o čemu sve dogovorio sa Talibanima, i da li će oni ovoga puta biti više poslovno orijetnisani ili će se zadovoljiti terorisanjem stanovništva i uvođenjem svojih ekstremnih pravila u svakodnevni život.”
Međutim, uprkos još jednoj lekciji koju je SAD dobio, pored primjera sovjetskih i britanskih historijskih lekcija, Vidmarović je mišljenja da ovo neće promijeniti prirodu američkih angažmana u svijetu, jer to zahtjeva prihvatanje raznovrsnosti svijeta i redefiniciju politike.
“Trenutno vidimo da se američka vanjska politika zapravo ideološki i teorijski simplificira i svodi na formulu slobodni svijet protiv autoritarizma, bez nijansi i razumijevanja ranije navedenih specifičnosti.”