Halilović: Od petnaeste godine života 48 posto žena u BiH iskusilo neki oblik nasilja

Neke tragedije se mogu spriječiti ako se adekvatno procijeni da nasilnik predstavlja ozbiljan rizik za žrtvu i ako policija djeluje odlučno i na vrijeme.

Dr. Majda Halilović već deset godina se posvećeno bavi pitanjima nasilja nad ženama (Ustupljeno Al Jazeeri)

Prema medijskim izvještajima jedno dugogodišnje nasilje u porodici u Sarajevu nedavno je imalo najtragičniji završetak. Bivši suprug nesretne žene osumnjičen je za ubistvo. To nije bio prvi takav slučaj.

Voditeljica odjela za istraživanja Atlantske inicijative Sarajevo Majda Halilović već deset godina se posvećeno bavi pitanjima nasilja nad ženama. Magistrirala je na Cambridgeu, a doktorirala sociologiju i socijalnu politiku na Open Universityju u Velikoj Britaniji. U intervjuu za Al Jazeeru govori o nasilju nad ženama u bosanskohercegovačkom društvu.

  • Kako uopće doživljavate kvalifikaciju „dugogodišnje nasilje u porodici“? Ne samo u konkretnom slučaju. Kako je moguće da nasilje bude „dugogodišnje“ a da ne bude sankcionisano u korijenu problema?

– Na veliku žalost sve je više slučajeva koji završe tako tragično zbog toga što naš sistem jednostavno ne prepoznaje dovoljno dugogodišnje nasilje kojem je izložen veliki broj žena. Korijen problema je u nedostatku adekvatnih sankcija, ali i u tome što nadležne službe nemaju dovoljno senzibiliteta i strpljenja za rješavanje ovakve vrste nasilja. Nasilnici kao da su toga svjesni, izuzetno su uporni, manipulišu sistem svim sredstvima i usmjereni su na iscrpljivanje žrtava.

U slučajevima nasilja u porodici izriču se neke od mjera zaštite: 1) udaljenje iz stana ili kuće i zabrana vraćanja u stambeni prostor 2) zabrana približavanja žrtvi nasilja, 3) zabrana uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju, 4) obavezan psihosocijalni tretman, 5) obavezno liječenje od ovisnosti, 6) privremeno lišenje slobode i zadržavanje. U nekim slučajevima te mjere su efikasne. Osobe izložene nasilju mogu biti smještene i u sigurnu kuću. Međutim, neki nasilnici ne sarađuju sa sistemom, krše mjere i čekaju da žena izađe iz sigurne kuće da bi je nastavili fizički ili psihički zlostavljati. Žalosno je što unutar našeg sistema zaštite sve osim fizičkog nasilja nije dovoljno ozbiljno tretirano. Recimo, uhođenje i psihičko nasilje se vrlo rijetko sankcionira. Dodatno ozbiljan sistemski problem je to što žena  u procesu razvoda teško može da izbjegne kontakt s nasilnim mužem ili partnerom, a nasilniku se dozvoljava da viđa zajedničku djecu. Ti kontakti su naravno prilika za dalje zlostavljanje. Ovakve prakse se moraju mijenjati i u policiji i u centrima za socijalni rad. Neke tragedije se mogu spriječiti ako se adekvatno procijeni da nasilnik predstavlja ozbiljan rizik za žrtvu i ako policija djeluje odlučno i na vrijeme.

Uporno prijavljivanje nasilja moralo bi intervenciju policije usmjeriti na to da se nasilnik pritvori a žrtva zaštiti. Policija ima na raspolaganju ove mjere prema Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici i mora ih koristiti.

Toliko puta sam čula da javnost, ali i neki stručnjaci koji se bave ovom temom, okrivljuju žene zbog toga što ne ostavljaju muževe koji ih zlostavljaju ili zbog toga što oklijevaju da podnesu zahtjev za razvod braka. Međutim, čak i kada žene krenu u proces razvoda i kada tokom tog procesa prijavljuju nasilje, nadležne službe su sklone sumnjama da žrtva manipulira i lažno optužuje kako bi dobila prednost pri povjeravanju djece  ili slično. Dakle, situacije u kojima je krivica prebačena na ženu nisu rijetke, to je dio našeg patrijarhalnog naslijeđa. Takve predrasude su opravdanje za pasivnost sistema, zbog kojeg dolazi do tragedija.

  • Postoje li relevantne procjene koliko žena u Bosni i Hercegovini trpi neku vrstu nasilja?

– Procjene sada postoje u BiH, i studija OSCE-a iz 2018. pokazuje da 67% žena smatra da je nasilje nad ženama uobičajena pojava, dok 27% smatra da je veoma uobičajena pojava. Od svoje navršene petnaeste godine života 48% žena u Bosni i Hercegovini je iskusilo neki oblik nasilja, uključujući i uhođenje i seksualno uznemiravanje od intimnog partnera ili neke druge osobe. U ovim procentima najzastupljenije je nasilje u porodici, tako da je vrijeme da stručna zajednica, ali i javnost prihvate činjenicu da su žene najviše izložene nasilju u zajednicama koje bi trebale biti izvor sigurnosti. Ovaj broj se povećao tokom pandemije COVID-19 i nevladine organizacije su kontinuirano upozoravale na to.

  • Koliko je značajno zapravo to da same žene počnu govoriti o nasilju. Čini se da je nedavna kampanja „Nisam tražila“ pokazala da žena ipak ima podršku, barem značajnog dijela akademske zajednice, ako se pokaže da je pod pritiskom od bilo koje vrste zlostavljanja?

– Iako govoriti o ovim traumama nije jednostavno, žene su to uradile. Mnoge su javno podijelile svoja bolna iskustva i psihičke posljedice koje trpe i godinama nakon nasilja. Mi sada znamo da je seksualno nasilje mnogo prisutnije nego što smo mogli i zamisliti. Na osnovu njihovih svjedočenja, ali i istraživanja koja su provedena, znamo da su žene seksualno uznemiravane na poslu, u uglednim institucijama, u obrazovnim institucijama, da se djeca zlostavljaju u porodicama, i sad je pitanje šta će naš sistem uraditi sa tim saznanjima. Nadam se da neće ostati samo na tome da su žene progovorile, da su se ohrabrile i da podnose prijave i traže pravdu. Dakle, žene su se ohrabrile i traže zaštitu i pravdu, ali čini se da je odgovor sistema zakazao. Oštre i brze sankcije su dio pravde, ali i upozorenje nasilnicima da se ovakva djela sankcionišu i da će zbog toga krivično odgovarati, eventualno izgubiti posao, a samim tim trpjeti  i sve druge posljedice koje to nosi. Podrška velikog dijela javnosti je ohrabrujuća, ali  uvijek iznova razočaraju  oni koji nasilje nad ženama koriste za širenje mržnje prema ženama, posebno na društvenim mrežama. Mislim da ovo treba da bude vrijeme preispitivanja za sve nas kad je u pitanju seksualno nasilje nad ženama i nasilje uopće. Rijetki su ljudi koje direktno ili posredno nasilje nije dotaklo kroz život, tako da je nevjerovatno da je mnogima prvi instinkt da ne vjeruju žrtvi. Opsesija pitanjem da li neko lažno prijavljuje nasilje je apsurdna. Zamislite da se za svaku prijavu bilo kojeg krivičnog djela tako ponašamo? Da je tako, niko nikad ne bi tražio pravdu i zaštitu.

  • Predsjednica ste nedavno osnovane radne grupe za izradu akcionog plana za prevenciju i suzbijanje uznemiravanja na osnovu spola i seksualnog uznemiravanja i nasilja Kantona Sarajevo. Kako Bosna i Hercegovina uopće stoji na tom polju, u smislu zakonskih regulativa i efikasnosti pravosudnih institucija?

– Protokol o postupanju u slučaju seksualnog uznemiravanja u Kantonu Sarajevo je izrađen i usvojen, i to jeste važan korak za prevenciju seksualnog uznemiravanja. Protokol predviđa preventivne aktivnosti i interveniranje na nivou svih institucija kojima je Kanton Sarajevo osnivač.  Informacije o tome šta da uradi osoba izložena seksualnom uznemiravanju trebaju biti dostupne svima. To je naravno samo dio onoga što institucije i cijelo društvo treba da poduzmu. Seksualno uznemiravanje se mora adekvatno sankcionirati i kroz disciplinske komisije i kroz građanske i krivične postupke, što naši zakoni predviđaju. U ovom času ti procesi su nažalost puni prepreka za osobe izložene uznemiravanju i tu su potrebne hitne promjene u etičkim kodeksima institucija.  Zabrinjavajuće je to da je nekoliko slučajeva pred disciplinskim komisijama  u kojima su predočeni brojni dokazi za seksualno uznemiravanje završili oslobađanjem od disciplinske odgovornosti.

  • Koliko svaki pojedinac u zajednici može učiniti u borbi protiv nasilja nad ženama? Da li baš sve i uvijek trebamo prepustiti da se odvija na relaciji žrtva – nasilnik – institucije?

– Svaki pojedinac može dati svoj doprinos, koji je zapravo cjeloživotni. Prije svega, način na koji obrazujemo i odgajamo djecu treba da odražava stav koji ne tolerira nasilje. Mediji mogu pomoći ako o ovoj temi izvještavaju edukativno,  tako da čitaoci mogu produbiti svoje znanje, prepoznati da su žrtve. Prepoznati da ste žrtva nasilja i da ste u opasnosti nije jednostavno, jer nasilnici imaju više lica, život s njima je u nekim periodima bez problema, dok su u drugim periodima okrutni i nasilni. Pronaći izlaz iz ovih toksičnih veza nije lako.

Potrebno je ohrabriti građane da u slučajevima nasilja ili svjedočenja nasilnom događaju pozovu besplatne SOS telefone 1264 (RS) ili 1265 (FBiH) ili policiju na 122, te prijave nasilje kojem svjedoče. Kako bi građani postupali na taj način, potrebno je kontinuirano raditi na informiranju, educiranju i senzibiliziranju građana za problem nasilja u porodici i nasilja uopće, pri čemu mediji mogu imati ključnu ulogu.

Međutim, veoma je zabrinjavajuće  što i nakon tako dugo rada na unapređenju sistema zaštite taj sistem nekad zakaže i nasilje nad ženama se završi tragično. Ne možemo da se ne pitamo da li je moglo nešto biti urađeno da se tragični ishodi spriječe.  Sistem zaštite moramo stalno preispitivati, provjeravati i učiniti ga odgovornijim prema žrtvama nasilja. Osobe koje su izložene nasilju se samo jednim dijelom mogu osloniti na institucije, ali lični osjećaj ugroženosti ne treba nikada zanemariti. U slučaju da policija ne reaguje adekvatno ili ne pruža pomoć koja je potrebna, najbolja zaštita je skloniti se u jednu od sigurnih  kuća koje su dostupne u Bosni i Hercegovini. Nasilnici koji proganjaju i uhode, čak i ako ne ispoljavaju fizičko nasilje,  opasni su i za njih razdvajanje ili razvod  može biti okidač da počine teške oblike fizičkog nasilja ili ubistvo. Podrška porodice i prijatelja je važna, kao i aktivnosti na ličnom osnaživanju. Od nasilnika se potrebno skloniti i izbjegavati sve susrete, jer nikad ne možemo znati kada nešto mogu iskoristiti kao povod za vršenje nasilja.

  • Atlantska inicijativa Sarajevo jedna je od organizacija koja već deset godina radi upravo na rješavanju problema nasilja nad ženama. Uočavate li pozitivne pomake?

– Atlantska inicijativa radi sa pravosuđem na prepoznavanju nasilja, na unapređenju sudske prakse i na razumijevanju uzroka nasilja. Uočavamo pozitivne pomake i mijenja se svijest stručnjaka kad je nasilje nad ženama u pitanju. Međutim, promjene bi trebale biti brže, sistem bi trebao biti fleksibilniji i pokazati više odgovornosti prema žrtvama. Čini mi se da sistem  ovakav kakav jeste nije dovoljno oštar ni u izrečenim sankcijama ni u odnosu prema počiniteljima.  Kaznena politika se mora pooštriti i moramo tražiti nove načine kako zaustaviti nasilnike koji su uporni i prepoznati da su spremni ženi i život oduzeti. Nasilnicima se moraju izricati i mjere zaštite i krivične sankcije. Sistem sada ne radi dovoljno s nasilnicima ni u smislu psihosocijalnog tretmana i ove mjere, iako su na raspolaganju, ne izriču se dovoljno često. Sistem u kojem će stručnjaci uložiti sve napore da zaštite žene još uvijek se čini dalekim.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO