Čarolija jedne utakmice: Euforija na Apeninima pred finale Eura

“Football's coming home? Or it's going to Rome?“ (Fudbal se vraća kući? Ili ide u Rim?)

Koliijevka fudbala Engleska je uoči nedjeljnog finala Evropskog prvenstva, u kojem će snage odmjeriti s Italijom, u transu zbog mogućnosti da, nakon 55 godina, osvoji jedan veliki trofej, ali ništa manja euforija ne vlada niti na Apeninima.

Italijani su navikli na podvige svoje reprezentacije, budući da će im ovo biti 11. finale međunarodnih takmičenja, u kojima su osvojili četiri titule svjetskih prvaka te po jednu evropsku i olimpijsku, ali su svejedno gladni uspjeha i međunarodnog priznanja, pogotovo što na zlato čekaju od Mundijala u Njemačkoj 2006. godine.

S Eurom 2020 novine otvaraju naslovne strane, a TV kanali informativne emisije. O Skvadri Roberta Mancinija počinje i završava svaka priča. Količina euforije može se izmjeriti i po broju zeleno-bijelo-crvenih trobojki kojima su okićeni balkoni stanova i izlozi prodavnica i barova u Milanu, Rimu, Napulju i drugim italijanskim gradovima. Atmosfera se poredi s onom od prije 15 godina, kada su u čuvenom berlinskom finalu, zauvijek obilježenom sukobom Zinedina Zidanea i Marca Materazzija, Italijani dobili Francuze na penale i donijeli kući pehar.

Pobjeda kao simbol teških vremena

Za Engleze bi pobjeda na Wembleyu bila važna kao simbol nakon cijelog niza tragičnih neuspjeha na internacionalnom nivou – od kako su 1966. godine na vlastitom terenu postali svjetski prvaci, nikad poslije (a ni prije) nisu igrali niti jednu finalnu utakmicu jednog velikog takmičenja.

Bili su blizu četiri godine kasnije, na Mundijalu u Meksiku, kada su u četvrtfinalu protiv Zapadne Njemačke prokockali vodstvo od 2:0; izgubili su 2:3. Na istom mjestu i na istom nivou 1986. godine ih je zaustavio Diego Armando Maradona “Božjom rukom“ i slalomom kroz njihovu odbranu. Od Zapadne Njemačke su ispali i u polufinalu 1990. godine, i to nakon penala, da bi im bronzu otela Italija, kao domaćin tog turnira. Na evropskim prvenstvima dva puta su zauzeli treće mjesto, a posebno im je tragičan bio poraz iz 1996. godine, kada ih je na njihovom terenu u polufinalu izbacila Njemačka, opet nakon izvođenja jedanaesteraca.

I dok bi za Engleze trijumf bio kruna uspjeha u sportu kojeg su, kako se hvale, izmislili, Italijani su pronašli simboliku na drugom polju. Za njih bi pobjeda bila svojevrsna društvena nagrada nakon teškog perioda kojeg su proživjeli u pandemijskoj godini.

O važnosti sporta u modernom društvu toliko je napisano da je teško bilo što dodati. Dnevnik Repubblica objavljuje kolumnu intrigantnog naslova “Zaraznost jedne utakmice: Podijeljena nacija ujedinjena u vrisku nakon gola“, u kojoj navodi niz primjera društvene razjedinjenosti na Apeninima, počev od politike, preko ekonomije do kulture.

“U fluidnom društvu, u kojem, kako se čini, svi žive razdvojeni od drugih i u kojem je kolektivan ostao samo strah od virusa, fudbalska euforija zbog uspjeha jednog tima ovih dana još je izraženija. Nacija društvenih klasa i podijeljenih politika ovih dana diše kao jedno biće. Lijep je to osjećaj, nakon crnih misli konzumiranih unutar četiri zida jedne sobe“, piše Repubblica.

Hoće li predsjednik Matarella donijeti sreću

Rimski list simboliku pred finale pronalazi i u najavljenom odlasku omiljenog predsjednika Sergija Matarelle na londonsku utakmicu koja će biti odigrana 11. jula.

Na isti dan prije skoro četiri desetljeća, 11. jula 1982. godine, na stadionu “Santiago Bernabeu” u Madridu, popularni predsjednik Sandro Pertini svjedočio je pobjedi (3:1) Italije nad Zapadnom Njemačkom. U kolektivnoj memoriji Italijani pamte sliku Pertinija s uzdignutim rukama nakon pogotka Alessandra Altobellija za 3:0 i njegove riječi: “Sad nas više ne mogu stići…“

Četvrt vijeka kasnije, na Olimpijskom stadionu u Berlinu, trijumf nad Francuzima slavio je predsjednik Giorgio Napolitano.

“Vi ste ponos Italijana“, poručio je igračima kad je sišao u svlačionicu da im čestita.

“Okupali smo ga [šampanjcem], ali nije nam zamjerio. Nastavio je pjevati s nama“, otkrio je kasnije kapiten Fabio Cannavaro.

Repubblica ističe da se cijela Italija nada da će Matarella donijeti sreću Azzurrima, kao što su i Pertini i Napolitano. Kako god da završi utakmica, dodaje ovaj list, u ponedjeljak će u predsjedničkoj palači Quirinale u Rimu Manciniju i igračima prirediti prijem i u ime nacije im zahvaliti na izvanredno odigranom turniru.

Roberto Mancini heroj nacije

A kako god da završi meč, vjerovatno neće promijeniti mišljenje Italijana o selektoru Manciniju, novom heroju nacije, koji je reprezentaciju preuzeo 2018. godine u za ovdašnji fudbal traumatičnom trenutku. Pod vodstvom Gian-Piera Venture, “Azzurri” su upravo bili ispali u play offu kvalifikacija od Švedske i po prvi put još od 1958. godine propustili su Svjetsko prvenstvo. Komentatori su cijenili da je reprezentacija pala na najnižu razinu ikada.

No, bivši igrač Sampdorije i Lazija te trener Manchester Cityja, kojeg je 2012. godine odveo do naslova prvaka Engleske, promijenio je filozofiju i identitet državne reprezentacije. Insistirajući na presingu i posjedu lopte te brzoj napadačkoj igri, sve u suprotnosti s tradicionalnim vrijednostima italijanskog “catenaccia”, odnosno izrazito spore defanzivne igre, Mancini je poveo Italiju u nezabilježenu pobjedničku seriju, koja još traje.

“Azzurri” ne znaju za poraz već 33 utakmice, među kojima su i polufinalni trijumf nakon jedanaesteraca nad Špancima i četvrtfinalna pobjeda nad Belgijancima. Nikad prije nijedna italijanska reprezentacija nije imala takav niz. No, da bi bila smatrana možda i najvećom u historiji svoje zemlje, ova generacija mora savladati još jednu prepreku.

Hiljadu navijača dolazi iz Italije

Engleska će u finalu imati prednost domaćeg terena i ogromnu podršku sa tribina, ali ni Italijani neće biti sami. Corriere della Sera (možda i preoptimistično) prognozira da će se na Wembleyu, među oko 60.000 gledalaca, na svaka četiri domaća navijača naći po jedan gostujući, uglavnom oni koji žive u Engleskoj. No, bit će i hiljadu Italijana kojima je dozvoljen ulazak u Veliku Britaniju po posebnoj pandemijskoj proceduri.

Svi će morati doći i otići sa Otoka u nedjelju, a vrijeme prije i poslije utakmice provest će u nadziranom karantinu. Također, kad se vrate, u domovini će morati ostati pet dana u samoizolaciji. Ova pravila ne važe za VIP goste i novinare. Prošle sedmice, kada je Engleska igrala četvrtfinale u Rimu, njihovim navijačima nije bio dozvoljen dolazak sa Otoka.

Većina Italijana će, pak, utakmicu gledati u kući, na programima državnog Raija ili privatnog Skya. Zbog pandemije, javna praćenja na otvorenom u većini gradova neće biti organizirana. Ipak, u slučaju pobjede Italije, vlasti znaju da neće moći spriječiti masovna okupljanja u centrima.

“Navijajmo za Italiju, ali s maskama na licima“, uputio je apel državni ministar zdravstva Roberto Speranza, nakon što je epidemiološka slika ponovo blago pogoršana uslijed širenja delta varijante korona virusa.