Analiza: Je li se Zaljev izmirio nakon blokade Katara?

Petog juna se navršavaju četiri godine od kako su Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein i Egipat nametnuli blokadu Kataru i pet mjeseci od samita Vijeća za saradnju zaljevskih zemalja (GCC) u Al-Uli u Saudijskoj Arabiji, koji je označio kraj najdubljeg raskola u historiji ove organizacije.

Način na koji je ova 43-mjesečna blokada počela i način na koji je završila odražavaju značajne šire promjene u regionalnoj i međunarodnoj perspektivi od 2017. godine.

Stoga je važno pogledati koje su lekcije naučene u protekle četiri godine, da li je sporazum potpisan u Al-Uli trajan i kako napreduje proces pomirenja.

Od početka do kraja, blokada Katara je udžbenički primjer studije regionalne krize u eri američkog predsjednika Donalda Trumpa i slabljenja međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima.

‘Alternativne činjenice’ iz Trumpove administracije

Igra moći osmišljena da izolira Katar politički i ekonomski počela je hakiranjem Katarske novinske agencije i podmetanjem lažne priče o zapaljivim komentarima katarskog emira Tamima bin Hamada Al Thanija.

Ovo je učinilo niz događaja koji su uslijedili stvarnom manifestacijom krize zasnovane na ideji “alternativnih činjenica“ – termina koji je skovala Trumpova tadašnja viša savjetnica Kellyanne Conway u januaru 2017. godine.

Ova blokada je, također, slijedila obrazac posjeta Trumpovoj administraciji od emiraćanskih i saudijskih zvaničnika, koji je počeo posjetom princa prestolonasljednika iz Abu Dhabija Mohammeda bin Zayeda New Yorku, kako bi se sastao s članovima prelaznog tima u decembru 2016. godine.

Ovaj obrazac je kulminirao kada je Trump prvi put u svojstvu predsjednika posjetio Rijad u maju 2017. glodine.

Ovaj period je uključivao niz interkacija koje su naizgled imale namjeru apela na transakcijski i nekonvencionalni stil donošenja odluka u Bijeloj kući kreiranjem i pojačavanjem kampanje vršenja utjecaja predstavljanjem Katara kao negativnog učesnika u regionalnim pitanjima.

Većina ministara nije slijedila predsjednika

Ovaj se pristup isplatio, jer je Trump šokirao posmatrače, kao i svog državnog sekretara i ministra odbrane, tako što je inicijalno podržao blokadu i tako što je izgledalo da je povezivao odluku da se usmjeri protiv Katara s razgovorima koje je održao u Rijadu dvije sedmice ranije.

Trumpova izjava je prijetila da će srušiti okosnicu katarskog sigurnosnog i odbrambenog partnerstva sa SAD-om i ohrabriti nade u glavnim gradovima država koje su blokirale Katar da bi Trumpov transakcioni pristup mogao biti razlog da on zauzme stranu u ovoj raspravi.

Gledana u retrospektivi, pretpostavka da će ostatak američke vlade slijediti Bijelu kuću u zauzimanju strana je bila pogrešna te su negativne reakcije državnog sekretara Rexa Tilersona, ministra odbrane Jamesa Mattisa i američkih vojnih lidera natjerale Trumpa da i on promijeni stav.

Nije jasno zašto su zvaničnici u državama koje su blokirale Katar, uključujući neke koje su dobro poznavale američku politiku, mislili da će biti drugačije.

Jedna mogućnost je da je Trumpova administracija, koja je došla na vlast glasno proklamirajući namjeru da će raditi stvari na svoj način bez obzira na ograničenja normi i ustaljenih procedura, naprosto ohrabrila prijatelje i neprijatelje da vjeruju kako to i misli.

‘Važno je da smo zaustavili vojnu akciju’

Do septembra 2017. godine ova blokada je poprimila obrazac zadržavanja, koji je trajao do kraja turbulentnog Trumpovog mandata.

Posjeta Bijeloj kući tog mjeseca kuvajtskog emira Sabaha al-Ahmada Al Sabaha bila je važna zbog emirovog komentara da je “važno da smo zaustavili vojnu akciju“, ali kuvajtski i američki pokušaji da posreduju naišli su na tvdoglavu poteškoću da nađu izlaz iz ove slijepe ulice.

U najmanje dvije prilike, u decembru 2019. i julu 2020. godine, srušene su nade za proboj u saudijsko-katarskim odnosima, ilustrirajući poteškoću u razrješenju razmirice koja je uključivala pet strana umjesto samo dvije.

Do pozitivnog razvoja u Al-Uli u januaru 2021. godine došlo je nakon niza događaja, regionalnih i međunarodnih, u 2019. i 2020. godini.

Dok su za Katar Trumpovi tvitovi u znak podrške blokadi u junu 2017. godine (privremeno) doveli u pitanje pouzdanost američkog prijateljstva, za Rijad i Abu Dhabi njihov “trenutak istine“ desio se između maja i septembra 2019. godine.

Lideri iz Saudijske Arabije i UAE-a se ‘okreću’ Iranu

Neuspjeh Trumpove administracije da odgovori na niz napada na pomorske i energetske mete u i oko Saudijske Arabije i UAE-a kulminirao je u događaju u kojem je Trump javno napravio razliku između američkih i saudijskih interesa nakon raketnih i napada dronom na saudijska naftna postrojenja.

Napadi iz 2019. godine, povezani s Iranom, oštetitli su regionalnu asertivnost saudijske i emiraćanske politike, kao i pretpostavku, posebno kada je u pitanju bilo šta vezano za Iran, da su njihovi i američki interesi jedno te isto.

Emiraćanski i saudijski lider počeli su se okretati ka Iranu, direktno i indirektno, kako bi istražili načine da deeskaliraju tenzije, dok je katarsko vođstvo odgovorilo na napad iz septembra 2019. godine na Abqaiq, potvrdivši princip GCC-jeve kolektivne sigurnosti.

Ako ništa drugo, napadi iz 2019. godine su pokazali da, zbog svih razlika u pristupu, Doha nije primarna, niti čak značajna, prijetnja za regionalnu sigurnost i stabilnost kakvom su je predstavili 2017. godine.

Godinu kasnije, Trumpov neuspjeh da obori rezultate predsjedničkih izbora 2020. glodine, značio je da su zaljevski lideri bili suočeni s izgledom da administracija Joea Bidena preuzme vlast u januaru 2021. godine.

Sporazuma iz Al-Ule trajniji od sporazuma iz Rijada

Tokom ove kampanje, Biden i drugi u njegovom timu izrazili su skepticizam u vezi regije, a posebno u vezi pouzdanosti Sadijske Arabije i princa prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana kao odgovornog partnera.

Stoga ne iznenđuje da se prelaz sa Trumpove na Bidenovu administraciju podudario s okončanjem blokade, do koje vjerovatno ne bi nikad ni došlo da je na vlasti bio neki drugi predsjednik i da su saudijski zvaničnici stavili Bin Salmana na čelo samita o pomirenju, predstavivši ga kao regionalnog državnika i podvlačeći crtu ispod protekle četiri godine.

Iako detalji sporazuma iz Al-Ule nisu otkriveni, postoje osnove za oprezni optimizam da je proces pomirenja trajniji nego nakon potpisivanja sporazuma iz Rijada, koji je okončao diplomatski spor iz 2014. i koji nije uspio spriječiti idući raskol 2017. godine.

Održani su sastanci između katarskih i emiraćanskih delegacija, kao i između katarskih i egipatskih delegacija, a uslijedili su i krugovi pregovora da se adresiraju razlozi za zabrinutost.

Ovo ukazuje na to da sporazum iz Al-Ule, za razliku od sporazuma iz Rijada, nije jednokratni dokument, već prije dio dubljeg procesa ponovnog uključivanja duž specifičnih biletaralnih staza koje bi mogle omogućiti uključenim stranama da odu dublje od generičkog “jedinstvenog sporazuma koji svima pristaje“.

Značaj stabilne Saudijske Arabije za sigurnost u Zaljevu

Zatim ukazuje na priznanje da su problemi premostivi i da nisu formulizirani kao “uzmi ili ostavi“ ultimatum, kao što je bio slučaj sa takozvanih 13 zahtjeva koje su tražile države koje su blokirale Katar u junu 2017. koji nisu bili osnova za plodonosne pregovore.

Izgleda da je prisutno i priznanje fleksibilnosti da odnosi između Katara i četiri države koje su ga blokirale neće nastaviti istom brzinom ili dubinom.

Već postoje znaci da su se odnosi najbolje i najdalje popravili sa Saudijskom Arabijom i (u manjoj mjeri) s Egiptom, što održava činjenicu da većina originalnog animoziteta iza blokade nije potekla iz Rijada ili iz Kaira.

Zajedno s drugim liderima GCC-a, katarsko vođstvo je izrazilo podršku za prijestolonasljednika u februaru nakon objavljivanja podataka američke Centralne obavještajne agencije (CIA) povezanih s ubistvom saudijskog novinara Jamala Khashoggija 2.oktobra 2018. godine u Istanbulu i potvrdila je značaj stabilne Saudijske Arabije za regionalnu sigurnost u Zaljevu.

Emir Tamim je posjetio Bin Salmana u Jeddahu 10. maja i izgleda da su odnosi na svim nivoima potpuno uspostavljeni.

Popravljanje štete socijalnom tkanju ‘zaljevske kuće’

Blokada Katara je bila najduži raskol u historiji GCC-a, koji je obilježio 40. godišnjicu 25. maja i, za razliku od prethodnih perioda tenzije, njegov utjecaj nije ograničen samo na nivo lidera i elita koje izrađuju politike, već je obuhvatio cijele nacije.

Šteta načinjena socijalnom tkanju “zaljevske kuće“ možda će se duže popravljati i sjećanja na gorki ton i netrpeljivost u medijima i na društvenim mrežama mogli bi se još zadržati.

Sada i u doglednoj budućnosti sve strane u blokadi će vjerovatno uspostaviti modus vivendi, barem dok se regionalni i međunarodni konteksti ponovo ne promijene.